Banja Luka nekad
Ličnost koja je obilježila život grada na Vrbasu je i Milorad Milkan Gojić zahvaljujući kojem Banjaluka ima tradiciju boksa. Legenda banjalučkog ugostiteljstva, dobroćudni boem koji je od “Palasa” napravio prvorazredni hotel kakvih je bilo malo kod nas u to doba.
Piše: Ilijana Božič
Milkan Gojić bio je čovjek posebnog kova. Kada bi ga opisivali savremenici govorili su da je dobroćudan, poznat po druženju sa uglednim ljudima ali i najvećim boemima Potoka, Vrbanje, Lauša i Rosulja. Mnogi Banjalučani ga pamte i po humanosti i po tome što je stvorio tradiciju banjalučkog ugostiteljstva i hotelijerstva. Jer Milkan Gojić je bio višegodišnji zakupac hotela “Palas”, a kasnije i njegov direktor.
Ipak, kako Tomo Marić zapisuje u “Banjalučkim pričama” boks u Banjaluci ima tradiciju i svoje protagoniste, zahvaljujući, kako piše, ljudini Milkanu Gojiću, dugogodišnjem direktoru hotela “Palas”. Marić navodi da mnogo toga dokazuje da je baš Gojić bio i prvi banjalučki “pravi bokser”, te da je banjalučka zlatna “bokserska nit” koja je započela dalekih godina s njim, kasnije Banjaluci obezbijedila mjesto na jugoslovenskoj, balkanskoj, evropskoj i svjetskoj mapi.
Tek poslije Drugog svjetskog rata boks je počeo mnogo da privlači mlade u Banjaluci. Kako piše Tomo Marić tada je svaki kvart imao boksersku grupu, a neke od njih su “Željezničar” na Predgrađu i “Naprijed” na Mejdanu. Ali taj razvoj boksa u Krajiškoj ljepotici je za neku drugu priču.
Međutim, mnogo prije toga boks je interesovao Milkana Gojića. Kako zapisuje Marić roditelji su Milkana poslali u Pariz, na školovanje, u vrijeme kada su svijetom vladali bokserski velikani. Ovaj mladi Banjalučanin volio je boks i oprobao se na ringu u Parizu, jer to je bila njegova mladalačka opsesija. S druge strane u Parizu je bio jer je trebalo da se školuje. Tako ga je lomio veliki Pariz, čuveni grad svjetlosti.
Milkan Gojić, prema pričama, bio je nemirnog duha, pa ga je taj duh i odveo u Beč gdje je pohađao Trgovačku akademiju, a kako su pričali ni Beč ga nije odvojio od boksa. U poznim godinama prepričavao je svoje bokserske dogodovštine, cijenio je prave borce na ringu, udarače, a govorio je da je Roki Marčano bio bokserčina.
Bio je bogat čovjek. Imao je tri ili četiri kuće u Banjaluci, kačaru gdje je bila fabrika kože “Jadranka”, velike voćnjake i vinograde i podrume pića. Kažu da njemu nije bilo ništa da se spremi i otputuje do Beča na partije kocke, pokera ili ruleta, a pričalo se da je na tim partijama najčešće dobijao.
Milkan Gojić je svake večeri sjedio sa Lazom Divjakom, Milenkom Grahovcem, Dosom Maslešom, Mišom Antonićem, Jocom Bugatskim, Acom Vulićem, Mirkom Divjakom, Brankom Plavšićem, Arsenom Ljubibratićem i Ljubom Vujićem u “Palasu” za velikim stolom. Znalo se dobro koji je to sto njihov, uvijek je bio rezervisan i čekao je ekipu.
Kako se prepričavalo po Banjaluci Milkan je imao običaj da nakon fajronta na zakupljena konjska kola stavi klavir i da tako prolazi gradom uz ponoćne a ponekad i jutarnje serenade.
Gazda Milkan, kako su ga zvali, početkom školske godine posjećivao bi direktore Gimnazije i Učiteljske škole i tražio da mu naprave spisak od po deset đaka koji su sa sela iz siromašnijih porodica. Kako je pomenuto u tom sjećanju na Milkana, koje je objavljeno na sajtu RTRS-a, ti đaci koje bi direktori naveli u spisku i predali gazda Milkanu imali bi svakodnevno besplatan ručak u Hotelu “Palas” zajedno sa osobljem.
Takav je bio gazda Milkan Gojić koji je obilježio jedan period života grada na Vrbasu.
Elegantan, uvijek izbrijan i začešljan, sa nepunih 70 godina, početkom devedesetih godina prošlog vijeka zauvijek je napustio ovaj svijet.