Foto: PEXELS
Dijalizni pacijenti već nekoliko puta održali su mirne proteste isključenjem sa aparata koji život znače, i koji zaista jesu donijeli određene rezultate, no to nije dovoljno. Potrebno je izmijeniti zakon, zakonski prepoznati i donorske kartice, podhitno smanjiti liste čekanja… Broj ljudi koji umiru čekajući na organ sve je veći na godišnjem nivou, a nemar vlasti i sistema obara sve granice. No, nije sve do sistema, ako se pitate do koga je. I do nas je, do naše tišine
Piše: Nina Pašić
Jedan od dugogodišnjih problema u Bosni i Hercegovini jeste transplantacija organa.
Iako medicina napreduje, broj transplantacija u Bosni i Hercegovini iz godine u godinu sve je manji. Zato većina pacijenata nadu traži u kliničkim centrima širom Europe.
Izdvajaju se ogromne sume novca, zbog nezainteresiranosti vlasti, kliničkih centara i cjelokupnog zdravstvenog sistema, i to nerijetko iz vlastitog džepa.
Nešto je bolje, ali…
Prema podacima ministarstva zdravstva Federacije BiH, ove godine situacija je nešto bolja nego prethodnih godina, no to i dalje nije dovoljno dobro.
Naime, od početka godine do kraja jula urađeno je ukupno 14 transplantacija.
Tri kadaverične transplantacije bubrega, jedna kadaverična transplantacija rožnice i četiri transplantacije bubrega od živih darivatelja u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla.
U Sarajevu u Kliničkom centru urađena je jedna kadaverična transplantacija bubrega, tri kadaverične transplantacije rožnice i dvije transplantacije bubrega od živih darivatelja.
– Navedeni podaci govore da je napravljen značajan iskorak u odnosu na 2022. godinu, tijekom koje je realizirano ukupno sedam transplantacija bubrega, i to od živih darivatelja – istakli su za Interview.ba iz federalnog Ministarstva zdravstva.
Važeći zakoni
Važećim Zakonom o transplantaciji organa i tkiva u svrhu liječenja definirano je da se uzimanje organa, odnosno tkiva od živog donora, može provoditi u korist primatelja organa, odnosno tkiva samo u slučaju rodbinske veze, bračnog i izvanbračnog partnerstva i srodstva po tazbini.
Pod rodbinskom vezom smatraju se roditelji, djeca, brat odnosno sestra, kao i ostali krvni srodnici u pravoj liniji bez obzira na stepen srodstva, a u pobočnoj liniji zaključno s četvrtim stepenom srodstva.
Donor organa, odnosno tkiva, može biti i bračni, odnosno izvanbračni partner, kao i srodnik po tazbini, također zaključno s četvrtim stepenom.
Pored svega navedenog, donor organa mora biti osoba koja je punoljetna, duševno zdrava i poslovno sposobna za davanje pristanka za uzimanje organa i tkiva.
U drugim europskim zemljama, praksa je i da prijatelji mogu biti donori organa i tkiva, što kod nas nije slučaj.
Iz ministarstva zdravstva FBiH ističu da „nisu zaprimili inicijativu vezanu za altruističku donaciju, iako je ista bila predmet diskusije u nekoliko prilika, te je ocijenjeno da se nisu stekli uslovi za pokretanje navedene inicijative.“
Nepovjerenje u sistem
Poseban problem, zakonski gledano, predstavljaju i kadaverične transplantacije, odnosno transplantacija sa umrlog donora – bolje rečeno moždano mrtvog pacijenta.
Prema važećem zakonu, osobe koje su potpisale donorsku karticu u slučaju svoje smrti, posmatraju se kao donori organa, ali i dalje je porodica ta koja donosi konačnu odluku.
U praksi, to znači da iako je osoba svojevoljno odlučila nakon svoje smrti donirati organe, članovi porodice tu odluku mogu poništiti, što se prilično često dešava iz čistog nepovjerenja prema sistemu, što i nije iznenađujuće. Upravo zbog toga, imamo jako mali broj kadeveričnih transplantacija na godišnjem nivou.
Poređenja radi, u nekim europskim zemljama na snazi je zakon prema kojemu su svi stanovnici jedne zemlje potencijalni donori u slučaju smrti, osim ako se za života ne izjasne drugačije. I njihovu odluku ne može nakon smrti niko poništiti.
Kao dobitak na lutriji
Transplantacioni sistem u Bosni i Hercegovini godinama već ne napreduje, a to predstavlja veliku prepreku za pacijente kojima su na primjer potrebni pluća ili srce, jer je transplantacija jedini način da nastave normalan život. Bubrežni bolesnici, u potrebi za transplantacijom imaju način kako preživjeti do poziva za novi život, a to je dijaliza.
Dijaliza se u svijetu smatra prelaznim rješenjem, dok je to u Bosni i Hercegovini način života. Tako, ako posjetite dijalizne centre širom BiH, imat ćete priliku upoznati ljude koji već nekoliko decenija, svaki drugi dan, po četiri sata provode na aparatu koji život znači.
Jedna od njih je i Edina Imamović, koja već 18 godina ide na dijalizu.
– Transplantacije ni na pomolu. Dijaliza nam produžava život, ali uništava tijelo. Rijetki dobiju šansu za život ako nema živog donora, a kadaverična je čista sreća, kao da dobiješ na lutriji– kaže Edina.
Bosnu i Hercegovinu je napustila i otišla u Hrvatsku, kako bi pokušala tamo dobiti šansu za bolji život.
Čekati ili bježati iz BiH?
Inače, dijaliznih pacijenata u BiH je oko 2.000, a jedna trećina navedenog broja vrlo su dobri kandidati za transplantaciju bubrega.
Pitanje života – čekati ili bježati van granica Bosne i Hercegovine? Brojke govore sljedeće: jedna godina dijalize, jednaka je jednoj transplantaciji. Računica je jednostavna, novac se zarađuje na bolesnima, a ne na zdravima.
Iz Ministarstva zdravstva poručuju:
– Za uspostavu kvalitetnog i učinkovitog donorskog programa – prikupljanja organa od osoba kojima je sukladno medicinskim kriterijima utvrđena moždana smrt, kao i programa kadaverične transplantacije u Federaciji BiH, neophodno je unaprijediti edukacije zdravstvenih profesionalaca koji sudjeluju u ranom prepoznavanju i identifikaciji donora, utvrđivanju moždane smrti i razgovoru s obiteljima, kao i kontinuirano provoditi aktivnosti na podizanju svijesti javnosti o značaju doniranja organa i tkiva u svrhu liječenja, a što ovo ministarstvo planira i ubuduće ostvarivati. Također, potrebno je i da kliničke zdravstvene ustanove koje obavljaju transplantacijsku djelatnost prepoznaju transplantacijsku medicinu kao jedan od prioriteta u svom radu, te poduzmu dodatne mjere kako bi imenovanim bolničkim koordinatorima i drugim zdravstvenim profesionalcima koji sudjeluju u programu transplantacije omogućili neometan rad.
Gasi li se federalno Udruženje dijaliznih i transplantiranih bolesnika?
Da situacija za pacijente koji čekaju na transplantaciju organa može biti i gora, dokaz je činjenica da je Udruženje koje se bori za prava pacijenata već dugi niz godina, gotovo pred gašenjem.
Naime, dugogodišnji predsjednik Udruženja Tomislav Žuljević u martu ove godine povukao se sa mjesta predsjednika.
On je kazao da borba koju je vodio ne donosi nikakav rezultat.
– A koja je pobjeda onih koji ne razmiju patnje i položaj pacijenata na dijalizi. Sve to je razočaravajuće i deprimirajuće – naveo je na službenoj Facebook stranici ovog Udruženja.
Nakon njega, ostavke su podnijele i obje dopredsjednice, a od aktivnih članova Upravnog odbora ostao je još samo jedan član – pacijent koji je na dijalizi. Dakle, jedina organizacija koja je pružala pomoć dijaliznim i transplantiranim bolesnicima, čini se, prestaje sa radom.
Situacija u Republici Srpskoj
Ionako loše brojke transplantiranih osoba u RS-u, dodatno je narušila pandemija koronavirusa.
Predsjednik Udruženja transplantiranih i dijaliznih bolesnika RS-a Aleksandar Radun kazao je da od početka godine nije urađena niti jedna transplantacija u Republici Srpskoj.
Iako bi kadaverične transplantacije znatno povećale broj transplantiranih osoba, iste se ne rade zbog nepostojanja stručnog tima koji bi se bavio time, niti liste donora. No, Republika Srpska ima potpisane ugovore sa kliničkim centrima van granica BiH, odnosno protokole o saradnji i to sa Bjelorusijom i Srbijom. Pored toga, Fond zdravstvenog osiguranja RS-a, plaća transakciju po predračunu i to u kojoj god zemlji pacijent nađe mogućnost za novi život, a pacijenti plaćaju put.
Ovo Udruženje, navodi Radun, za sada raspolaže samo podacima za bubrežne pacijente, kojih u ovom entitetu na transplantaciju čeka oko 40. Još oko 200 bi moglo bi transplantirano, no oni još nisu ušli u program pripreme za transplantaciju.
Šta je ključni problem?
Kao što to obično biva u našoj zemlji, suština problema je u komplikovanom uređenju države.
Naime, Bosna i Hercegovina nema jedinstveno ministarstvo zdravstva na državnom nivou, već se dijele na dva entitetska, a potom i kantonalne. Ne postoji jedinstvena institucija koja bi vršila organizaciju na jednom nivou.
Do kada ćemo čekati na konkretna rješenja? Dijalizni pacijenti već nekoliko puta održali su mirne proteste isključenjem sa aparata koji život znače, i koji zaista jesu donijeli određene rezultate, no to nije dovoljno.
Potrebno je izmijeniti zakon, zakonski prepoznati i donorske kartice, podhitno smanjiti liste čekanja… Broj ljudi koji umiru čekajući na organ sve je veći na godišnjem nivou, a nemar vlasti i sistema obara sve granice. No, nije sve do sistema, ako se pitate do koga je. I do nas je, do naše tišine i tihe nade, zbog straha da ako nešto kažemo nećemo dobiti adekvatnu uslugu ili njegu.
I na kraju, ne zaboravite, 20 puta je veća šansa da će vam zatrebati organ nego da ćete biti donori. Zato, budi donor, budi heroj!
Izvor: Interview.ba