Foto: Denis Ruvić/ Sarajevski.ba
Prošlo je već sasvim dovoljno dana od kada se u centru Sarajeva dogodila nesreća, koja je zauvijek uništila četiri mlada života. Ovdje namjerno ističem broj četiri, jer u grupu žrtava ubrajam i mladog Armina Berberovića, koji je svojom idiotskom vožnjom izazvao nesreću kojom je usmrtio Azru Spahić i teško ozlijedio još dvije njene prijateljice. Za razliku od njih Arminov život je bio uništen već od ranije, on ga je samo ovim činom zapečatio, odnosno ovjerio.
Piše: Muhamed Kovačević
Odmah ujutru nakon tragedije Arminova slika nam je bila na svim portalima, počelo se roviti po njegovom životu, ali onda je nastao muk. Pitanje je zašto? Pa zato što se Armin nije uklapao u već pripremljeni okvir široke mase da je riječ o guzonjinom sinu, koji je trkajući se automobilom marke mercedes, napravio to što je napravio. Armin doduše i jeste vozio mercedes, ali star minimalno 16 godina i uopšte ne luksuzni, nego obični komercijalni, koji je svojom sadašnjom cijenom prilagođen da ga može kupiti i radnička sirotinja, kojoj je automobil neophodno prevozno sredstvo. Saznali smo pored toga da je Armin od ranije bio sankcionisan, jer je kao i te kobne večeri automobil vozio bez vozačke dozvole, da je kao takav radio i kao taksista i da je na koncu pokušao da uđe u političke vode, kandidirajući se za opštinsko vijeće u koje nije prošao. Znači, sasvim prosječan gradski mladić, koji je nakon završene srednje škole pokušao da nađe stabilan posao i da živi u sistemu koji je koncipiran protiv njega kao mlade osobe, odnosno, u sistemu koji se ama baš ničim ne brine o njemu i dopušta mu da živi bez moralnog uzusa, da živi bez svakog vida odgovornosti, da živi bez plana i vizije o svojoj budućnosti i da tek na kraju, u sudnici, postaje svjestan da je kraj njegovom dotadašnjem bahaćenju i idiotizmu. Sada će Armin na višegodišnju robiju, na pleća sistema koji ga je dogurao do toga, baš kao što gura još stotine ili ako hoćete hiljade Armina, koji naravno nisu vidljivi, jer još uvijek nisu napravili tu fatalnu, kardinalnu pogrešku koja će ih učiniti vidljivim.
Neka neko nešto uradi
S druge strane, Arminova fatalna greška nam je otkrila da u najboljem kantonu, fali oko 200 policajaca, da ne postoje ni radari, ni usporivači brzine na cestama u strogom centru grada, ne od jučer, nego godinama unazad i da i pored činjenice da policija nekad kad i uradi svoj dio posla i detektuje saobraćajne nasilnike, ima tamo neki sud, koji rehabilitira te nasilnike, ne dozvoljava da im se oduzmu motorna vozila, kojima prave teški prekršaj i na koncu dozvoljava im da naprave novi prekršaj, sve do situacije dok ne usmrte nekoga. Sve ove informacije smo saznali na vandrednoj sjednici kantonalne skupštine, gdje je nakon višesatnog sastanka odlučeno da se poduzmu mjere, koje kao i obično nemaju nikakvu logiku, ali koje su morale biti donesene iz razloga da se kaže da je nešto urađeno, da se osudi, da se zaprijeti „nikad više“ i da se sve zaboravi na novoj redovnoj sjednici. I građani su rekli svoje. Bar njih jedva tri stotine, koliko se okupilo na spontanim protestima, dok ih je duplo više bilo okupljeno u poznatom trgovačkom centru 100 m odatle. Ostali neokupljeni građani iskazali su svoje proteste online, pišući komentare i glasajući u anketi jednog poznatog portala o novoizrečenim vladinim mjerama.
Sutra je novi dan. Nepopravljivi jaz između mita o urbanom kosmopolitskom Sarajevu, o multietničkoj metropoli Sarajevo, o šeher Sarajevu će se prelamati s pričama o ubicama na cestama, djeci iz osnovnih škola kojima roditelji zabranjuju da posjećuju „tuđe“ vjerske hramove, influnserkama koje se bave podvođenjem i prostitucijom, načelnicima opština koji peru novac od droge. Pored crvenih tepiha, vijećnice u raznim bojama i temama, prolazit će gladni mladi ljudi, isfrustrirani nemogućnostima, depresivni od čekanja budućnosti po raznim sajmovima za zapošljavanje, umorni od slabih i oštećenih roditelja, koji ako nisu pred razvodom, onda se opijaju gore i više nego oni sami, čekajući da im tamo neki stranci konačno urede zamišljenu državu, donesu zakone, očiste nesposobno i korupirano tužilaštvo i sudije i da ih tetoše da su najbolji, da nigdje na svijetu kao kod njih nema. I uistinu nema. Nigdje u svijetu ne postoji gradonačelnica koja nema ovlasti nad gradom i koja, umjesto da se bori za povratak tih ovlasti, nagrađuje nacionalističke radikalne neformalne grupe i poziva nekakve nadležne da urade nešto, kada se desi neka tragedija. Nigdje na svijetu ne postoji, također, da niko od političara koji su direktno odgovorni za situaciju koja je dovela do tragičnih događaja, ne podnosi ostavku po automatizmu. Nigdje na svijetu uistinu ne postoje ni ovakvi građani, koje možeš kupiti za ćevape i pivo. Nigdje na svijetu osim u kasabi koja sebe voli da zove metropolom.
Autor: Impuls