Prema legendi, u stara je vremena jedan ancile pao s neba kao poklon boga Marsa (ili, prema nekima, Jupitera).
Marsova svetkovina (1. ožujka)
(Feriae Marti, Natalis Martis)
U predjulijanskom rimskom kalendaru godina je počinjala s proljetnim ekvinocijem, a ožujak (Martius) je bio prvi mjesec u godini, vrijeme kada nakon zime priroda ponovno oživljava. Mjesec je dobio ime po bogu Marsu koji je, kao otac Romula i Rema, bio usko povezan s legendama o nastanku Rima. Atribute boga rata dobio je pod grčkim utjecajem, i tako postao istovjetan s Aresom. U prvo vrijeme on je bio zaštitnik obitelji i polja. Katon mu posvećuje sljedeću molitvu (sažetak iz djela De Agri Cultura):
Oče Marse,
molim Te i pozivam da budeš
milostiv i velikodušan prema meni,
prema mojoj kući i mojoj obitelji,
stoga Ti prinosim žrtve na
mojim poljima, u kući i na imanju,
da odagnaš, da nas sačuvaš od svih bolesti,
sadašnjih i budućih, od teškoća, nesreća,
gubitaka i neželjenih utjecaja.
Daruj dobro zdravlje i snagu
meni, mojoj kući i cijeloj obitelji.
I zbog toga, da bih pročistio svoje imanje,
svoja polja, svoju zemlju,
molim Te, primi ove žrtve,
Oče Marse.
Svećenici su slavili Marsa tijekom cijelog mjeseca. Na same kalendae (prvi dan u mjesecu) svećenici Salijci, podijeljeni u dvije skupine s po dvanaest članova, plesali bi u vojničkom oklopu i nosili ancilia (dvanaest legendarnih štitova). Prema legendi, u stara je vremena jedan ancile pao s neba kao poklon boga Marsa (ili, prema nekima, Jupitera). Tada je kralj Numa Pompilije, u strahu da ne bude uništen ili ukraden, dao napraviti još jedanaest jednakih štitova te ih dao na čuvanje salijskom svećeničkom bratstvu. Salijci su plesali kroz grad uz zvuke flaute i pjevali stare pjesme koje su bile nerazumljive neupućenima.
Matronalia (1. ožujka)
(Iunoni Lucinae Esquiliis)
Martovske kalende, stara Nova godina, bile su također posvećene Junoni Lucini (od lat. lux – svjetlo), zaštitnici rođenja djeteta i porođaja, koja pomaže donijeti novorođenčad na svjetlo dana. Muževi su molili za zdravlje svojih žena i darivali ih; žene su, zauzvrat, darivale poslugu i ovom ih prigodom posluživale kod stola. Taj redoslijed darivanja slijedio je tradicionalnu hijerarhiju: gospodar kuće odgovoran je i brine se za svoju ženu i porodicu, a gospodarica za poslugu i djecu. Svečanost je bila popraćena pjesmom i plesom.
Anna Perenna (15. ožujka)
Božica Anna Perenna (Plodna godina), koja se prikazivala likom stare žene, upravljala je smjenom godina. Njezina je svetkovina padala na martovske idae tj. na prvi puni mjesec u godini. Njoj su prinosili žrtve i molitve za plodnu i zdravu godinu. Muškarci i žene odlazili su u prirodu izvan grada i slavili uz pjesmu i ples. Pilo se razblaženo vino i to onoliko čaša koliko se godina nadalo živjeti.
Liberalia (17. ožujka)
To je bio praznik posvećen Liber Pateru (Ocu Liberu), prastarom italskom božanstvu plodnosti u prirodi, i njegovom ženskom pandanu Libera Mater (Majka Libera) koja donosi plodnost ženama. Na taj dan punoljetni rimski mladići zamjenjivali su svoju dječačku tuniku (praetexta) odjećom odrasla muškarca (toga virilis). Kasnije je Liber Pater proglašen vinskim božanstvom, zbog sličnosti s Cererom, božicom plodova i vegetacije.
Na taj dan stare su žene igrale ulogu svećenica tih bogova; sjedile bi uz cestu i prodavale žrtvene kolače, liba, napravljene od brašna, ulja i meda, koji su se prinosili bogovima na njihovim malim oltarima.
Quinquatrus (19. – 24. ožujka)
Quinque u imenu te svetkovine dolazi od toga što je 19. ožujak bio peti dan od martovskih ida koje su padale na 15. ožujak. Rimljani su brojali inkluzivno, tj. 16. ožujak bio je već drugi dan nakon 15. ožujka, a ne prvi.
To je svetkovina proljetnog ekvinocija u kojoj su se slavili Mars i Minerva, koja je, prije stapanja s grčkom Atenom, najvjerojatnije bila etruščanska božica groma i munje. U stara vremena ta je svetkovina označavala dolazak sezone vojnih pohoda i novi početak. Minerva je također i zaštitnica svih vještina i sposobnosti, stoga su je podjednako štovali umjetnici, ratnici i liječnici.
Iako nazvan po Marsu, ožujak je pod zaštitom Minerve. Prvi dan quinquatrusa posebno je bio posvećen Minervi, jer je smatran danom njena rođenja. Na taj dan nije bilo dopušteno prolijevanje krvi. Ovidije preporuča djeci štovanje Minerve kako bi bili uspješni u znanju i vještinama:
Molite se sada Minervi,
dječaci i nježne djevojčice,
tko god zadobije njenu sklonost, bit će vješt,
jer ona je Božica Tisuću Vještina.
Veneralia (1. travnja)
Travanj je pod zaštitom Venere i neki stari autori izvode naziv mjeseca (Aprilis) iz imena Afrodita, možda preko prisvojene etruščanske varijante imena; drugi to ime izvode od aperire – otvoriti, jer je to vrijeme kada se, prema Varonu, “otvaraju voće, cvijeće, životinje, mora i zemlje”.
Veneralia, prvog dana Venerina mjeseca, slavila je Veneru Verticordiu (Onu koja mijenja srca) i njenu družicu Fortunae Virilis. U stara vremena sve su žene, udate ili neudate, odlazile u muška kupališta. Po dolasku, palile bi mirise Fortuni Virilis i ispijale piće koje je pila Venera u noći svog vjenčanja: mak potopljen u mlijeko s medom. Okrunjene vijencima aromatične mirte, žene bi se prvo kupale, a zatim molile Veneri da im donese bračnu slogu i čestit život. Ovidije kaže: “Ljepota, sreća i dobra sudba, njena su briga.” Nakon toga, uklanjale bi nakit i druge ukrase sa statua Venere i Fortune te bi ih potom kupale, a onda ponovno ukrašavale i kitile ružama (Venerinim cvijećem).
Floralia (28. travnja)
To je bila proljetna svečanost plodnosti, posvećena Mater Flori, božici cvijeća i bilja, koja se štovala od najstarijih vremena. Ljudi su nosili odjeću veselih boja, u skladu s bojama cvijeća. Stolovi su se ukrašavali ružama, a prisutni su nosili vijence od cvijeća. Zečevi i koze – i jedni i drugi poznati po svojoj otpornosti i plodnosti – puštani su da slobodno trče, a grahorica, zrna graha i vučjeg boba bacala su se među ljude da im podare plodnost.
Maja i Bona Dea (1. svibnja)
Mjesec svibanj (Maius) nalazi se pod zaštitom boga Apolona; samo ime svečanosti vjerojatno potječe od Maia, što je bilo ime rimske božice povezane s plodnošću žena. Muškarci nisu smjeli izražavati svoje štovanje toj božici, a u njen hram nije bilo dozvoljeno unositi grane mirte jer ju je njezin otac Faun tukao mirtinim granama. U njen su hram – u kojem su se čuvale različite vrste začinskog i ljekovitog bilja te zmija – žene u mellariama (posudama za med) donosile vino koje se nazivalo lac (mlijeko), a slika božice Maje ukrašavala se lišćem vinove loze. Bona Dea se poistovjećuje s grčkom božicom Agathom Deom (Dobra božica), koja se pak nalazi u srodstvu s Hygieom (Higija, zdravlje). Iz toga proizlazi veza s vještinom liječenja. U drevna joj se vremena žrtvovala svinja, a danas joj se prinosi kolač tog oblika. Postoji i veza s Demetrom, kojoj su također žrtvovane svinje. Budući da je naziv za svinju damium, Bona Dea se još nazivala i Damia, a njezina svećenica Damiatrix. U tim pridjevima, međutim, za Rimljane nije bilo ničeg pogrdnog.
Lemuria (9., 11. i 13. svibnja)
Lemurijskim su se obredom smirivali duhovi mrtvih, naročito onih koji su umrli prerano. Obredi su se izvodili za neparnih dana, jer se za parne dane vjerovalo da donose nesreću. Sam je obred izgledao ovako:
Glava obitelji, pater familias, ustao bi u ponoć, bosonog. Rukom bi pokazao la mano fico (čvrsto stisnuti prsti s palcem između kažiprsta i srednjaka, “figa”) da se zaštiti od duhova. Potom bi oprao ruke u čistoj izvorskoj vodi. Odvraćajući pogled, bacao je zrna graha duhovima, pritom govoreći: Haec ego mitto, hic redimo meque meosque fabis. (Bacam ova zrna, ovim zrnima iskupljujem sebe i svoju obitelj.)
Grah ima simboličku ulogu “vodiča izgubljenih duša” k nebu, jer njegova se klica probija kroz zemlju, a stabljika penje oko usađenog štapa u pravcu neba.
Isti obred bi pater familias ponavljao tri puta po tri puta, bez osvrtanja, jer su ga duhovi slijedili. Potom se ponovno umivao, zvučno udarao predmetima od bronce i govorio tri puta po tri puta: Manes exite paterni! (Duše predaka, nestanite!) Tada se ponovno mogao okrenuti i pogledati, jer je smirivanje duhova bilo završeno.
Maja i Merkur (15. svibnja)
Majske ide, 15., odnosno 13. dan mjeseca svibnja, slavio se kao rođendan boga Merkura, brzonogog Jupiterova glasnika, ali taj je dan ujedno bio posvećen i njegovoj majci Maji. Štovatelji boga Merkura, naročito trgovci, ulijevali su svetu vodu iz Acqua Mercurii (Merkurova voda) u raskužene posude. Potom bi u ovu vodu umakali grančice lovora i njome škropili svoju odjeću i kosu, dok su istovremeno molili za uspjeh u svojim budućim poslovnim pothvatima.
Na ovaj se dan također slavio Jupiter, kao što se to običavalo na ide svakog mjeseca.
Priredila: Blaženka Grgić