Između izvedbi pjesama Dominik donosi niz sjajnih vinjeta u kojima predstavlja različite aspekte trenutne osobe Nicka Cavea.
Kada su osvanule najave za dokumentarac Andrewa Dominika “This Much I Know To Be True”, mnogi su vjerojatno uzdahnuli: “Još jedan dokumentarac o Nicku Caveu? Dokle više!”. I, doista, riječ je o već trećem filmu koji se bavi slavnim australskim kantautorom u manje od deset godina, ali činjenica je da je taj niz dokumentaraca postao gotovo jednako bitnim kao i Caveova diskografija u tom razdoblju, prvenstveno zato što je riječ o redom sjajnim uradcima, a onda i zato što na neki način otkrivaju i naličje glazbe i života njezinog autora podižući cjelokupni doživljaj na dodatnu razinu.
S “20.000 Days on Earth” autori Jane Pollard i Iain Forsyth snimili su dokufikcijski film koji na briljantan način uspijeva artikulirati Caveovo viđenje kreativnog procesa, dok je Dominik svojim divnim crno-bijelim “One More Time With Feeling” dopustio Nicku da otvori dušu u bolnom razdoblju kad mu je tragično preminuo sin Arthur. Potonji film sadržavao je glazbu s bolnog albuma The Bad Seedsa “The Skeleton Tree”, a “This Much I Know To Be True” na neki način nastavlja tamo gdje je prethodnik stao i donosi pjesme s posljednje ploče benda “Ghosteen” te albuma koji su potpisali samo Cave i njegov glavni suradnik Warren Ellis, “Carnage”.
Najveći dio ovog filma zauzimaju upravo izvedbe glazbenih brojeva, uključujući i dvije epske pjesme koje praktički zauzimaju cijelu drugu ploču albuma “Ghosteen”, ona naslovna te “Hollywood”, a čije zajedničko trajanje doseže gotovo pola sata. Pjesme su uglavnom snimljene u izvedbi Cavea i Ellisa kojima se pridružuju troje pratećih pjevača koje smo imali priliku vidjeti i na posljednjem nastupu The Bad Seedsa na INmusic Festivalu, te povremeno i gudački kvartet. Prevladavajući ton je sjetan i smirujući, a povremeni izleti u ekspresivniji i bučniji izričaj poput “Hand of God” ili himnične “White Elephant”, obje s albuma “Carnage”, predstavljaju dobrodošlu dozu adrenalina.
Između izvedbi pjesama Dominik donosi niz sjajnih vinjeta u kojima predstavlja različite aspekte trenutne osobe Nicka Cavea. Ovaj se u uvodnoj sekvenci šali kako se za vrijeme pandemije prekvalificirao u keramičara budući da se od glazbe nije moglo živjeti, da bi nam zatim predstavio svoju seriju porculanskih figura koje predstavljaju životni put vraga. Fascinantno je kako se Cave i kroz medij keramike prikazuje kao vanserijski storyteller s cijelim narativom izmaštanim o životu i smrti nečastivog; njegovom usponu, žaljenju, samoći, smrti i oprostu.
U drugim isječcima susrećemo ostarjelu Marianne Faithfull koja vragolasto bocka Ellisa na račun blesavog nadimka (Waz), ali uglavnom slušamo Caveovu životnu filozofiju i promišljanja sebstva. Dobar dio ovih međuscena posvećen je i Nickovom radu na The Red Hand Files, sustavu izravne komunikacije između Cavea i njegovih fanova u kojemu pjevač donosi nevjerojatno empatične i dirljive odgovore na često teška pitanja koje mu dostavljaju obožavatelji, a često su vezana za životne nedaće, nedoumice i dvojbe s kakvima se svi susrećemo.
Jedan od najupečatljivijih aspekata ovog filma fenomenalna je filmska fotografija Robbieja Ryana čiji je jedan od najvećih uspjeha nominacija za Oscar koju je zaslužio svojom iščašenom kamerom u “The Favourite” Yorgosa Lanthimosa. Osvjetljenje pozornice na kojoj su zabilježeni glazbeni brojevi, toplina boja, vrtoglavo kretanje oko benda i nebeska aura koja kao da stalno lebdi iznad Cavea, sve to snimke iz “This Much I Know To Be True” čini savršenom vizualizacijom neobične vrste glazbe koju su Nick i Warren stvorili u neobičnom procesu evolucije benda kroz amputaciju.
Kako god se bilo tko osjećao po pitanju smjera u kojemu se trenutno Caveova glazba kreće, ono što iz “This Much I Know To Be True” možemo nedvojbeno zaključiti jest to da se on sam kao osoba nalazi upravo tamo gde bi trebao biti. Sretan? Teško, ali i sam kaže da mu je bitnije pronaći smisao u postojanju nego doseći osjećaj sreće. I čini se da je unatoč bolnim udarcima koje mu sudbina niže, tome bliži nego mnogi drugi. Sreća sama može doći naknadno, ali i ona sama jednako je krhka poput keramičkih figurica, poput glazbe koju čujemo u ovom filmu i poput ljudskog bića koje je svemu navedeno izvor.
Ocjena: 8/10
(Trafalgar Releasing/Mubi, 2022.)