Korupcija je u svakoj pori bh. društva, a ona je i jedan od glavnih razloga zbog kojeg, prema dostupnim istraživanjima, više od 50 % mladih želi otići iz BiH. Ne vjeruju, kažu, da može doći do promjena. U promjene ne vjeruju ni mještani sela Holjaci kod Višegrada, ali se za njih bore, jer bez tih promjena ostaje im samo opcija iseljavanja, jer je njihov život pored ilegalne deponije nesnošljiv i višestruko ugrožen.
Piše: Slađan Tomić
Mještani sela Holjaci kod Višegrada najbolje znaju kako je živjeti u sistemu u kojem vlast skoro tri decenije upravlja ilegalnom deponijom za koju i nadležni kažu da je ilegalna, a da pritom niko ne odgovara. Ni novčano, a kamoli krivično. Čitajući zakone, jasno je da za to ima osnove.
Emin Karčić, rođen u selu Holjaci, kao dječak pecao je ribu u jezeru koje se fomiralo nekoliko metara od vodne akumulacije Hidroelektrane “Višegrad”. To je jezero danas zatrpano smećem ilegalne deponije.
“Sada možemo upecati divlju i pitomu svinju, kravu, ovcu, sve, ali leš. Sad možemo samo bolest upecati”, kaže Karčić, koji živi manje od kilometra od ilegalne deponije, za “Impuls”.
Ilegalna deponija u Višegradu, svega nekoliko kilometara od nacionalnog spomenika pod zaštitom UNESCO-a i svega nekoliko metara od rijeke Drine, nastala je u ratu. Nakon toga godinama se proširivala, a da vlast nije nabavila ni dozvole, niti je sanirala deponiju nego ju je samo vremenom proširivala.
Umjesto izmještanja deponije, opštinska se vlast sjetila rješenja – napravili su ogradu kako se otpad ne bi vidio s magistralne ceste, a na put koji vodi u selo postavljena je kapija.
Tako sada mještani sela Holjaci, osim smrada, opasnosti zbog života pored deponije, imaju i kapiju na ulazu u selo, a otpad je sada s obje strane seoskog puta pa na putu do kuće prolaze ne pored već kroz deponiju.
“Ovo smeće nema ni dozvolu. Ovdje ljudi dovlače životinje, ljudi nema kog’ smeća ne dovoze. Užasno smrdi. Kad se zapali ljeti, od dima i smrada ne možemo da izdržimo. Kad je vjetar onda sav smrad ide naniže, u naselje Dušče”, kaže Ibro Džafić još jedan mještanin sela Holjaci.
Tokom naše posjete deponiji, osim nesnošljivog smrada, uočili smo stari namještaj, bijelu tehniku, životinjski otpad te otpad iz Drine kojim upravlja Hidroelektrana “Višegrad”, a koji je tu stigao većim dijelom iz Srbije i Crne Gore.
Mještani su apelovali na opštinsku vlast da se problem riješi, ali sve je počinjalo i završavalo se predizbornim obećanjima. Niko iz kabineta načelnika, opštinske inspekcije i nadležnih odjela nije se udostojio ni odgovoriti na naše upite, a načelnik Višegrada Mladen Đurević nije odgovarao ni na pozive ni na SMS poruke.
Doduše, možda je zauzet opozivom o kojem su se građani izjašnjavali prošle nedjelje.
Opoziva deponije još nema, ali ima problema koje ona uzrokuje.
“Ovdje ima i medicinskog otpada i uginulih životinja i nema čime nas ne truju. Odnosno, truju i sebe. Ne mogu da vjerujem da niko nema sluha da proba riješiti ovo. Znam da je to teško, skoro nemoguće riješiti, ali nemoguće je da se i mi skoro 30 godina patimo, mučimo s ovim problemom. Mi možemo pričati, plakati, niko nas ne čuje”, kaže Džafić. On objašnjava, pokazujući nam potok pun smeća, da otpad završava u Drini.
“Znate koliko smeće mora biti po propisima od rijeke, a ovdje je tik uz rijeku, trujemo ribu, trujemo sve. Sad je nemoguće tri minute stajati, ali kad se ovo zapali, ovuda se ne može proći. Ne znam šta više da kažem. Više sile i snage nemamo. Voljeli bismo da nam neko pomogne. I našem gradu”, očajan je Džafić.
Ibro Džafić i Emin Karčić
Put i prostor oko njega pravili su sami, svojim novcem, u prošlom vijeku, a sada je deponija. Voljeli bi ostati u selu u kojem su i rođeni, ali život je sve više nepodnošljiv.
Svoj otpad ne odlaže samo opštinsko komunalno preduzeće i HE “Višegrad” nego to često rade i neodgovorni građani.
“Nekad ga istresu pored puta pa ne možemo ni da prođemo autom. Užasno. Onda moramo tražiti da neko dođe da makne. To je više nego haos”, govori o mukama mještana sela Holjaci naš sagovornik.
Mještani: razmišljamo da se selimo
Decenijama nisu dizali svoj glas, ali je život pored deponije postao toliko neizdrživ, da su se pred njima pojavile dvije opcije: izvršiti pritisak da se deponija ukloni ili se iseliti.
“Mi smo sad prisiljeni da razmišljamo da se selimo, da bježimo iz svog sela, jer nemamo pomoći. Nemamo ništa, mi sa svojim sredstvima ovo ne možemo riješiti”, rekao je Džafić.
Osim nesnosnog smrada mještanima prijeti i opasnost od zaraza. Deponija je pogodno tlo za leglo zmija, insekata i zaraznih bolesti. No, najveća opasnost je što se na deponiju osim životinjskog i medicinsog otpada odlažu i eksplozivna sredstva.
“Ovdje ima opasnosti od svega. Ovdje dovlače i eksplozivna sredstva, vjerovatno dolazi do detonacija, pucanja, vjerovatno od raznih punjenih boca, možda i mina, bombi. Dođe do detonacije, prošle godine čovjek zamalo nije stradao”, dodaje ovaj zabrinuti mještanin.
Upozorava da se deponija umjesto saniranja samo širi i sve je bliže kućama.
Dodatni problem su psi lutalice koji traže hranu na deponiji, a često dolaze i do kuća mještana. Ranije nikada nisu imali problema sa štetočinama, a sada su njihovi usjevi ugroženi.
“Ovdje se od vrana i gavranova ne može živjeti, ne možemo opstati od njih, pojedoše sve zrnevlje, sve pojedoše”, dodaje.
Sarkastično govori da bi vlastima bilo najbolje da otpad istresaju ispod mosta Mehmed-paše Sokolovića – u rijeku Drinu.
“Jeftinije je da smeće ne dovoze ovdje, manje će goriva potrošiti. Bolje da ga istresu pored ćuprije na Drini jer je to isti epilog, mi smo dva kilometra od ćuprije.”
Njegov komšija Emin Karčić kaže da ih u Višegradu svi ignorišu te da se nisu žalili u početku, jer su povratnička manjina, ali vremenom, kako se deponija širila i drugi građani Višegrada su im pružili podršku. Prije svega, mještani naselja Dušče. Zimi im je lakše, a kako se ljeto približava, njihova je agonija veća zbog paljenja otpada.
“Dim nam ulazi u kuću, mi ne možemo da živimo od smrada”, kaže Karčić, ponovo apostrofirajući da se na deponiju dovoze minsko-eksplozivna sredstva.
“Detonacije se čuju, ja ne znam kako niko nije poginuo. To je božije davanje, slučajnost da niko nije poginuo. Nema šta se ne dovozi”, upozorava Karčić kojeg je prošle godine, dok je snimao video o sagorijevanju otpada za društvene mreže, pogodio komad nepoznatog predmeta koji je eksplodirao.
“Mogao sam poginuti ovdje, tako da sam od tada odustao, a do tada sam snimao za društvene mreže. Kad gori, puca k’o u ratu, municija, bombe, nema šta nema”, kaže Karčić.
Nevjerovatno mu je, kaže, da niko ne obraća pažnju što kroz deponiju protiče potok koji otrove dalje unosi u Drinu, koja je ionako kontaminirana smećem koje dolazi iz susjednih zemalja, a koje se kasnije spaljuje mimo propisa.
“To ne može niko živ ugasiti, to tinja po godinu”, kaže Karčić.
Opština se, kaže, ponaša po principu – zemlja je naša i s njom ćemo raditi šta želimo.
Više puta su se obraćali opštini koja im je rekla da se problem ne može riješiti, dok se ne formira regionalna deponija, a prema Zakonu o upravljanju otpadom Republike Srpske regionalnu deponiju mogu formirati najmanje dvije opštine na čijem prostoru živi 200 000 stanovnika.
De facto to je nemoguće, pa su obećanja uzaludna, jer Višegrad ima 10 668 stanovnika, a susjedne opštine Rogatica (21 978 stanovnika), Rudo (7 938) i Srebrenica (13 409) ukupno imaju 43 325 stanovnika što je daleko ispod 200 000, što je zakonski minimum za formiranje regionalne deponije.
Dok vlast izmišlja i predlaže neizvodljiva rješenja i ignoriše novinarske upite, zdravlje građana oslikava posljedice ilegalne deponije.
“U mene je žena oboljela, ima bolesti pluća, srca. Sve živo, sve od dima. Kako da nas ne bude strah, kad prolazimo ovuda kada gori”, rekao je Karčić.
Mještani su sada okupljeni u inicijativu “Uklonimo nelegalni otpad pred turističkim gradom Višegradom”, a do sada su se žalili Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, resornom republičkom ministarstvu i više puta su se obraćali inspekciji, ali nikada nisu dobili nikakav odgovor.
Prema članu 7 važećeg zakona upravljanje otpadom se, između ostalog, zasniva na načelu najpogodnije opcije za životnu sredinu, što ova deponija zasigurno nije.
Član 8 istog zakona propisuje i objašnjava da je “izbor najpogodnije opcije za životnu sredinu sistematski i konsultativni proces donošenja odluka koji obuhvata zaštitu i očuvanje životne sredine.” Zakon nalaže i da se pronađe opcija “koja daje najveću dobit i najmanju štetu za životnu sredinu u cjelini, uz prihvatljive troškove i profitabilnost, dugoročno, ali i kratkoročno.” Jasno je da se opština koja je dužna izraditi i lokalni plan upravljanja otpadom nije vodila ovim principima. Iz izjava naših sagovornika, ali i onoga u šta smo se sami uvjerili, jasno je i da vlasnik otpada ne ispunjava dužnost klasifikacije otpada.
Da stvar bude gora, pred deponijom je postavljen znak koji sugeriše da se radi o sanitarnoj deponiji, iako je ona zapravo divlja, ilegalna deponija.
Republički inspektor je taj koji bi trebalo da provjeri da li je deponija legalna te da propiše kaznu, no na naš upit nije bilo odgovora. Iz resornog ministarstva potvrdili su tvrdnju građana.
“Uvidom u službenu evidenciju ovog ministarstva deponija u Višegradu nema status sanitarne deponije i kao takva ne posjeduje dozvolu za upravljanje otpadom, za djelatnost odlaganje komunalnog otpada”, rekla je za “Impuls” Svetlana Topić iz Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske.
Samo zbog uspostavljanja ilegalne deponije, da se poštuje zakon, opština bi bila sankcionisana novčanom kaznom od četiri do 20 000 KM.
Dok inspekcija ne radi svoj posao, opština ignoriše građane, medije i zakon, građani udišu otrov, bore se sa štetočinama i razmišljanju, da li je moguće da se ekocidu, niko sem njih i nekoliko medija, ne protivi.
Foto: Robert Oroz
Foto: Slađan Tomić
Autor: Impuls