Foto: HNK
Ljudi koji se usred pandemije pokušavaju ponašati kao da se ništa ne događa nisu nužno lošiji od ostalih, jer je sama normalnost koju oni nastoje replicirati oduvijek bila problematična.
Sadašnja politička situacija okarakterizirana je jednim razvojem koji je relativno svjež – prema Žižekovom mišljenju, nije se odvijao prije petnaestak godina. Riječ je o gubitku najosnovnijeg društvenog tkiva, onog nekog nepisanog i univerzalno priznatog konsenzusa koji je omogućavao zajednički prostor ljudima koji imaju različite političke preference i ciljeve. Liberalna demokracija ima kao svoju pretpostavku heterogeno građanstvo sazdano od različitih individua koje imaju potencijalno nekompatibilne interese, ali također i legalan i institucionalan okvir koji bi tim interesima omogućio mirnu i skladnu medijaciju; ali sada se nalazimo u situaciji u kojoj ti sukobljeni interesi i dalje postoje, ali se „zajednica“ kao kategorija počinje gubiti.
Raspad konsenzusa
U maniri koja je karakteristična za njega, Žižek ilustrira ovo vulgarnim primjerima; TikTok influenserica Stephanie Matto je trenutno poznata po tome što – za ozbiljne novce – prodaje staklenke u kojima su njeni, recimo to tako, plinovi. Ovo podsjeća na raniju internet-senzaciju kad je jedna druga internetska ličnost prodavala vodu iz svoje kade, također po visokim cijenama (a bilo kakva cijena bi ustvari bila previsoka za čašicu vode). Neki muškarci ozbiljno šalju pozamašne svote novaca za takvu sortu intimnog kontakta s drugim ljudskim bićem; kao što smo već naviknuti unutar kapitalizma, za mnoge ozbiljnije ljudske potrebe se nikako ne pronalaze novci i drugi resursi, ali s druge strane, mnogi drugi ljudi se ponašaju kao da imaju toliko novaca da ne znaju ni sami na što bi ih potrošili. No to je sekundarno; ono što ilustrira našu sadašnju situaciju u ovom primjeru je upravo taj nedostatak stvarnog ljudskog kontakta nakon kojega preostaje jedino prdež, posredovan neosobnim formama kontakta poput tržišta ili politike.
„U ovom otuđenom svijetu, gdje svi samo digitalno komuniciramo i nema više kontakta – ako kupiš bočicu prdeža, osjetiš pravu ljudsku prisutnost (…) Ono što se meni čini potpuno ludim je što čak taj minimalni momenat kontakta, neki mali komadić realnog, iščezne – i ostaje nešto što je opsceno ali što u smislu realnog vlasništva apsolutno ništa ne znači. Ništa ne znači, ali je socijalni fakt jer se ovde troše stotine hiljada dolara.“
Takva usporedba sa trenutnom političkom situacijom dovodi do pitanja o tome kakvi oblici društvene medijacije uopće postoje u situaciji u kojoj direktna komunikacija licem u lice lagano nestaje i biva zamjenjena internetom – na kraju dana, naznačimo i to da se većina ljudi informira o politici preko online izvora unutar kojih je svakome dopušteno da bude mnogo radikalniji nego što bi bio u izravnoj komunikaciji. Ono što preostaje su, očito, neriješivi sukobi koji bi mogli jedino eskalirati u nešto ozbiljnije. Primjerice: kad je Donald Trump izgubio posljednje predsjedničke izbore u Sjedinjenim Državama, njegovi simpatizeri nisu samo masovno odbijali povjerovati da su rezultati izbora legitimni već su se i uspjeli spontano mobilizirati te bez ikakvog racionalnog plana i svrhe održati legendaran cirkus u zgradi Kongresa koji je uspio nakratko zabaviti napaćeni svijet (nazivati to pokušajem puča je pretjerano i preozbiljno). Ovo nije bilo zamislivo u ranijim smjenama vlasti; glasači gubitnika su mogli gunđati, ali elementarno poštovanje spram legalnog demokratskog procesa je ipak postojalo. I nadalje, ljevica je (barem ona glavnostrujaška) u ovoj situaciji imala ulogu obrane legaliteta i poretka, što se kosi s nekom općom percepcijom toga što politička ljevica jest. Bilo bi pogrešno, doduše, time zaključiti da je desnica u ikojem smislu bila buntovna ili pak revolucionarna obzirom na to da su Trumpovi podupiratelji smatrali upravo da je zakon bio izdan i da je Bidenova pobjeda bila ilegalna.
„U Sjedinjenim Državama, ovaj novi Trumpov populizam i lijevo-liberalni demokratski pokret radikalno ne govore istim jezikom, to nije više isti jezik. Ovde ne vidim mogućeg sporazuma. Živimo doslovno u metafizičkom neredu i haos je užasan. Jer, nemojte nešto zaboraviti: demokratija funckionira samo ako postoji neki osnovni pakt o načinu/modusu koegzistencije različitih pozicija. Kada je Bush pobedio Al Gore-a, nije bilo nikoga tko nije prihvatio rezultat; kad je bilo jasno da je Bush za 500 glasova pobedio, svi su prihvatili. Sa Trumpom, kao što znate, nije tako; ruši se ovaj osnovni socijalni pakt“, tvrdi Žižek.
Način na koji Žižek formulira ovu tezu zvuči kao da on smatra da se gubi opće povjerenje u neke osnovne pretpostavke liberalne demokracije, ali to bi bilo suviše neprecizno. Nije da su Trumpovi glasači smatrali da je Trump izgubio izbore ali da demokratsku proceduru trebamo baciti kroz prozor i ipak postaviti Trumpa za predsjednika po nekom drugom meritumu kojeg on ima; smatrali su da je imao dovoljnu podršku glasača da dobije izbore, ali da je lijevo-liberalno-židovsko-komunističko-islamsko-pedofilska zavjera osigurala da umjesto njega izbore dobije lijevi ili „lijevi“ kandidat. Ovo znači da se zapravo ne odvija neko opće odbacivanje temelja liberalno-demokratskog poretka, već da populistička desnica smatra za svakog „drugog“ da je te temelje odbacio i da njihovi neprijatelji zapravo djeluju protiv zakona i demokracije; demokracija je za njih itekako u redu, ali neprecizno definirani oni su je ukrali i korumpirali. Populističkoj desnici se ne može prigovoriti da ne vjeruje u „volju naroda“; ona ju u praksi može gaziti, ali baš zato što u nju prejako vjeruje – i ovo bi Žižek rekao da je bio vjerniji vlastitim metodama analize, budući da je ekscesivno vjerovanje koje uništava vlastiti predmet obožavanja česta tema njegovih knjiga. Ono čemu smo posvjedočili u toj epizodi je možda upravo eksces demokracije, barem shvaćene kao jedne uzvišene vrijednosti u koju barem implicitno svi vjeruju; eskalacija volje samoproglašenog i samopostavljenog „naroda“, koja je posve neograničena zakonom i čiji je domet nedefiniran.
Takozvani neofeudalizam
Drugi gorući problem današnjice na kojeg se Žižek osvrnuo su novi razvoji unutar kapitalizma. Svako toliko, arbitrarno procjenimo – jednom svakih desetak godina, pojavi se netko tko će najnoviju fazu razvoja kapitalizma nazvati nekako drugačije umjesto kapitalizmom. Takvi intelektualni trendovi započeli su nakon što je nastupila kejnzijanska era koja je zamjenila laissez-faire kapitalizam iz 19. stoljeća; tada već libertarijanski pobornici potpuno dereguliranih tržišta govore o „povratku u kmetstvo“. Trend se nastavlja do današnjih dana i još uvijek se događa da netko najnovije razvoje u kapitalizmu uspoređuje s feudalizmom. Sam Žižek naglašava da je pojam neofeoudalizma neprecizan, ali uz tu ogradu ga ipak koristi da bi opisao određene ekonomske trendove koji se trenutno odvijaju.
Primjerice, barem od ekonomske krize 2008. godine svjedočimo tome da država javnim novcem nadoknađuje gubitke odabranih krupnih kapitalista u kriznim vremenima; radi se o biznisima čija bi propast dovela do ogromne nezaposlenosti, a jako visokih stopa nezaposlenosti se Sjedinjene Države boje još od velike krize 1929. godine, pa nastoje svim sredstvima spriječiti ponavljanje takvog scenarija. Isto se dogodilo u sadašnjoj ekonomskoj krizi prouzrokovanoj koronavirusom i lockdown-ima. Rizici poslovanja su socijalizirani; umjesto da kapitalist snosi rizike poslovanja pa propadne ukoliko ga loše odluke ili puka nesreća unište, njegov se biznis održava novcem poreznih obveznika. Žižek u ovome vidi jednu inverziju kejnzijanskih politika koje su svojedobno također koristile javnu potrošnju kao stabilizacijski faktor u kriznim vremenima, ali javnu potrošnju usmjerenu prema dolje; odnosno, prema potrošačima. Žižek tvrdi:
„S jedne strane, mislili bismo ‘to je kejznijansko’, jer državne banke štampaju novac. Ali minimalni deo tog novca dolazi do takozvanih „običnih ljudi“. Većina tog novca ostaje u sferi financijske spekulacije. (…) Znači, u suprotnosti s kejznijanstvom gdje se štampaju pare ali zato da bi novac stigao do običnih ljudi koji onda nastupaju na tržištu kao potražnja i da se okrenu u produkciju, ovde je skoro anti-kejznijansko štampanje para; štampaju se pare upravo zato da ne bi došle do običnih ljudi.“
Kao idući aspekt ovog „neofeudalizma“, Žižek navodi nove oblike socijalnih prostora koji su istovremeno u privatnom vlasništvu. Kapitalizam je i prije zauzimao kolektivna dobra i privatizirao ono što nije uvijek bilo privatnim vlasništvom; Marx je o ovome opsežno pisao u poglavlju Kapitala o prvobitnoj akumulaciji, služeći se engleskim povijesnim primjerom u kojem su nekad zajednička dobra poput obradivih površina bila predana kapitalistima, što je otjeralo bezbrojne seljake iz sela u gradove gdje bili primorani postati suvremenim proleterima. No Žižek naznačava da se ovdje ne radi o posve istom procesu o kojem je govorio Marx, jer su njegovi primjeri bili kapitalistička zaposjedanja prostora koji je već postojao i koji nije oduvijek pripadao kapitalistima; ali sada svjedočimo tome da kapitalisti kreiraju svoje vlastite virtualne prostore koje zbog njihove društvene naravi možemo nazvati javnima (primjerice, država svakako tretira nešto napisano na Facebooku kao javni govor, u slučaju sankcioniranja govora mržnje; društvene mreže jesu javnost ako se nju pita). A budući da su ih kapitalisti stvorili, ti pseudo-javni prostori su ustvari njihovo privatno vlasništvo, iz čega u konačnici slijedi da kapitalisti imaju veliku moć nad suvremenim oblicima javne komunikacije. Žižek pojašnjava:
„Ono što se ovdje dešava je da se zajednička dobra privatiziraju, ali ostaju zajednička i upravo kao takva ona su privatizirana. Šta je danas Amazon? To je sam prostor u kojem mi kupujemo knjige i izmjenjujemo stvari; i ove ostale velike kompanije, Facebook, Zuckerberg, Bill Gates… Oni nisu naši partneri koji nas iskorištavaju, oni su vlasnici samog prostora u kojem ja iskorištavam tebe ili ti mene, i tako dalje – sam taj zajednički prostor je privatiziran – to je užas.“
Međutim, možda je pretjerano naglašavati opasnost od toga što su neka raširena sredstva komunikacije sada privatna, pogotovo ako privatnim interesima suprotstavljamo državu kao alternativu, kao što to čini Žižek. Primjerice, bilo je negodovanja čak i na ljevici kad je Donald Trump bio izbačen sa društvenih mreža nakon „puča“ kojeg su njegovi simpatizeri pokuali sprovesti, budući da je Trump potpirivao vatru upravo preko svojih profila na tim mrežama. Govorilo se kako je potencijalno opasno što Zuckerberg može izbaciti predsjednika države sa svoje društvene mreže – ukoliko on ima toliku moć, gdje je kočnica te moći? Država očito nije kočnica ukoliko se čini da Zuckerberg može čak i predsjedniku uskratiti izuzetno bitnu uslugu. No bitno je istaknuti da je Trump bio izbačen upravo pod državnim pritiskom; njegove su objave ugrožavale javni poredak i legalan prijenos vlasti. To što su Trumpovi profili bili obrisani je upravo znak toga da postoje neke granice komunikaciji na društvenim mrežama, i one nisu oblikovane Zuckerbergovom arbitražom već onim što država smatra prihvatljivim. Da je Zuckerberg mogao naprosto ignorirati Trumpove objave iako on doslovno potpiruje pobunu protiv legalno izabranog predsjednika Bidena, to bi bio dokaz disproporcionalne moći privatno posjedovanih društvenih mreža. U konačnici, javni interesi odnosno interesi države nisu toliko bespomoćni pred navodnim neo-feudalistima, niti oni u praksi smiju postupati sa tim socijalnim prostorima kako god žele.
No ostavimo ovo po strani, bitnije je to što se današnje tendencije unutar kapitalizma ne bi trebale nazivati ikako drugačije nego kapitalističkim tendencijama; Nazivati (po stoti put) neki kapitalistički fenomen neofeoudalnim je pravi intelektualni krimen ovdje. Predugo bolujemo od kolektivne fiks-ideje da je jedino laissez-faire kapitalizam iz Engleske 19. stoljeća bio onaj „pravi“ ili „čisti“ kapitalizam, te da je svaki alternativni oblik koji se razvio od tad svojevrsna devijacija od ideala. Iz upravo takvog razloga smatramo bilo kakvu državnu regulaciju kapitalizma ne-kapitalističkom, takoreći protutežom kapitalu unutar kapitalizma; iz istog razloga možemo danas vidjeti da neki ljudi smatraju da Kina nije kapitalistička i da njen ekonomski režim predstavlja alternativu kapitalizmu. Međutim, kapitalizam nije ništa drugo nego generalizirana proizvodnja roba; ukoliko imamo društvo u kojem proizvodi po defaultu imaju oblik robe, tada govorimo o kapitalizmu. Načini na koje se država upliće u funkcioniranje tržišta, te mjera u kojoj se upliće, je u osnovi sekundarno. I Kina u 21. stoljeću, i Velika Britanija u 19., i Sjedinjene Države u 20. stoljeću su u jednakom smislu kapitalističke; kada bismo to osvjestili, manje bismo bili skloni tome da bilo kakvu političku opciju koja želi neki aspekt tržišta regulirati nazivamo ljevicom, i otvorili bismo prostor debati o temeljnijim socijalnim promjenama. Obrnuti kejnzijanizam te privatno-socijalni prostori o kojima Žižek govori nisu ništa drugo nego kapitalistički trendovi, i nazivati kapitalizam neo-feudalizmom samo stvara konfuziju koja potencijalno rehabilitira ranije oblike kapitalizma.
Izostanak političke reprezentacije i teorije zavjere
Žižek završava svoje izlaganje s nekoliko opaski o ulozi države unutar sadašnjih kriza, i ovo je možda bio najslabiji dio njegovog nastupa. Žižek kritizira opće mjesto unutar jednog dijela ljevice prema kojemu buržujska država ne predstavlja potencijalnog saveznika ni u čemu te da se ljevica ne treba baviti mainstream politikom već organizirati vlastite neovisne strukture. Ovo nije nešto novo za njega, budući da je u prošlosti uvijek bio pristaša socijaldemokratskih i reformistikih opcija, te kritičan prema raznim anti-autoritarnim lijevim pokretima koji su nastojali djelovati na ne-državnim nivoima.
„To za mene jedna od najglupljih ljevičarskih fraza – da je država kao takva potkupljena, da je prava politika na distanci od države. Ja mislim da je velika lekcija pandemije – i to je kazao ne neki desničar, već Alvaro Garcia Linera – napisao je odličan tekst o pandemiji gdje je kazao, jesmo li mi svijesni što se desilo prije dvije godine? Sve se srušilo – proizvodnja, svakidašnjica, opskrba, međunarodni odnosi su se pogoršali – i jedina nada je ostala država.“
Ovo je poprilično slab argument na kojeg nije ni potrebno trošiti previše riječi. Proizvoditi i opskrbljivati je itekako moguće i bez države. Ljudima koje su teže pogodili nedavni potresi u Hrvatskoj mnogo su više pomogli raznorazni umreženi građani i volonteri nego što im je pomogla država. Takvim spontanim inicijativama odozdo se svakako može mnogo toga prigovoriti glede učinkovitosti, ali neki apologet države nema pravo u svjetlu sadašnje situacije pozivati se na učinkovitost. Glede međunarodnih odnosa, to uopće postoji jedino zato što postoje države; bez njih, ne bi bilo međunarodnih odnosa koje bi se moralo regulirati.
Međutim, Žižek je svjestan toga da s trenutnom politikom postoji ogroman problem koji protuslovi onome što on predlaže: naime, država je trenutno posve nesposobna provesti čak i najskromije reforme koje ljevica ponekad očekuje od nje, potpuno neovisno o tome tko je na vlasti; egzemplaran događaj bio je cijeli fijasko sa grčkom Syrizom, koju je Žižek svojedobno podupirao. Naime:
„Liberalna demokratija kakvu mi poznajemo gubi elan. Pogledajte šta se sad događa u Italiji; nema više nikakve alternative centru koji je na vlasti, osim fašista, krajnje desnih – i svi bi sad željeli da Mario Draghi ostane na vlasti – i ljevica i desnica. Znači, osnovna politička dinamika se gubi. Šta to znači? Nešto veoma opasno – to znači da se sve više u bazi formira nezadovoljstvo koje se ne može reprezentirati u političkom polju liberalne multipartijske demokratije.“
Liberalnim demokracijama Europe i Sjeverne Amerike vlada neoborivi centar koji ne dopušta ikakvo talasanje prema ikojem ekstremu – ali potreba za drastičnim potrebama itekako postoje. Radnički udio u ukupnim prihodima postaje sve manji i manji, i radnička klasa u tom relativnom smislu postaje sve siromašnija. Nivo radničkih prava je srozaniji nego što je ikad bio u zadnjih sedamdesetak godina. Radni dan se zadnji puta smanjio u 19. stoljeću i režim od osam sati dnevno, pet dana u tjednu nije izazivan ni od koga – osim od samih kapitalista, koji naravno produžuju i radni dan i radni tjedan, te još i nastoje nabiti što više godina u radnom životnom vijeku. Osnovne životne potrepštine postaju sve skuplje. Sve se više i više radi, za sve mizerniju egzistenciju – i to je ukratko ono što muči najveći dio ljudi koji imaju pravo glasa, ali ne postoji politička opcija koja bi adresirala te probleme; čak i kad se pojavi, te čak i kad nekim čudom osvoji izbore, ništa se značajno ne mijenja. Žižek u ovom manjku reprezentacije vidi izvor današnje proliferacije teorija zavjere: ne tvrdi da teorije zavjere proizlaze jedino iz tog izvora, ali faktor koji tome doprinosi jest rašireno nezadovoljstvo sadašnjim stanjem koje međutim ne nalazi nikakav drugi kanal kroz kojeg bi se artikuliralo. Ako se ljudi osjećaju potlačeno i imaju dojam da se izborima neće ništa promijeniti, također će se osjećati i bespomoćno, a teorije zavjere lako uvjere nekoga tko se već osjeća bespomoćno.
„U čemu je finta teorija zavjere? Ponovit ću jedan stari Lacanov vic – i ovdje sam ga nekoliko puta upotrebio – postavimo da sam ja ljubomoran muž koji sumnja da njegova žena spava s drugim muškarcima. Lacanova poanta: čak i ako jest to sve istina, moja ljubomora je još uvijek patološka. Jer problem nije u tome da li moja žena zaista radi to u što ja sumnjam, već zašto je meni ljubomora potrebna kao faktor koji meni održava subjektno jedinstvo? I u tome je problem fašističkog antisemitizma; nije problem u tome da li su Jevreji zaista takvi (kakvim ih fašisti opisuju) već zašto je fašizmu potreban antisemitizam da bi se reproducirao?“
Psihoanalitičarska anegdota iz Lacanovih predavanja koju Žižek voli koristiti u svojim knjigama i nastupima glasi: neko uvjerenje može biti stricto sensu točno – ali i dalje u svojem korijenu patološko. Primjer sa nacistima i antisemitizmom kaže da bi antisemitske teorije zavjere bile u nekom smislu lude čak i kad bi bilo točno da Židovi zakulisno vladaju nekim društvom i imaju prste u njegovim problemima; zato što je nacist osoba koja duboko vjeruje u postojeći sistem i njegove vrijednosti unatoč tome što dobro zna da s istim nešto nije u redu, i jedino riješenje ove kontradikcije je teorija zavjere prema kojoj su Židovi onaj skriveni krivac iza raznih društvenih problema i antagonizama. Žižek upotrebljava ovu analogiju da bi ilustrirao konačnu poantu svojeg izlaganja: nacist mora uništiti Židova da bi vlastitom kontradiktornom sebstvu održao kontinuitet, i na sličan način razmišlja svatko tko želi kraj neke krizne situacije ali i povratak na staro – što bi značilo i povratak na staro na osobnom nivou, u smislu zadržavanja prijašnjih navika i načina života. Ali želimo li poduzeti nešto oko sadašnjih problema, od pandemije do klimatskih kriza pa sve do političkih inercija današnjice, moramo prihvatiti gubitke na osobnom nivou; kriza je dokaz tome da ni prijašnji način života nije bio savršen, i zazivati povratak na njega je u temelju iluzorno.
Mnogo se toga može prigovoriti Žižekovom nastupu, ali barem je završio korisnim uvidom. Naime, ljudi snažnijeg zdravlja su i prije pandemije bili nemarni oko zdravlja i sigurnosti drugih; to se jedino tek sada primjećuje na masovnoj razini. Prisjetimo se svakog pušača koji bi zapalio u bilo kojem prostoru u kojem to nije izričito zabranjeno, bez da upita smeta li kome duhanski dim zbog astme ili nekog drugog respiratornog poremećaja – ljudi koji se usred pandemije pokušavaju ponašati kao da se ništa ne događa nisu nužno lošiji od ostalih, jer je sama normalnost koju oni nastoje replicirati u novoj situaciji oduvijek bila problematična. U tom smislu, zalaganje za ikakve ozbiljnije promjene uključuje i preispitivanja naših svakodnevnih praksi, što Žižek ispravno naglašava.