foto: Jovica Drobnjak
Dva su ključna momenta u negiranju nasilnog djela: pomisao da bi bio plan tako nečeg i opravdanje za učinjenu nasilnost.
Ovdje svakako govorim o oba oblika nasilja, psihičkom koje sustavno ponižava osobu i fizičkom koje je materijalno evidentno i također ponavljajuće. Kao što znamo u oba slučaja žrtva živi u strahu i iz nekog osobnog razloga štiti nasilnika. Da li zato što je njegova manifestacija iživljavanja odraz poremećaja ili iz patologije odnosa, samo znaju osobe koje imaju slučaj. Prvi moment kada nasilnik negira nasilnost, a to je, da nije imao plan već “puknuo” pada u vodu jer kao što znamo u psihi čovjeka, bio on normalan, bipolaran, paranoidan i shizofren, prvo se nakuplja percepcija kako bi egzekutirao.
Drugi moment negiranja nasilnog djela je traženje opravdanja, najčešći je kod labilnih osoba, svjesnih svoje greške, ali sebi i drugima žele dokazati da su ustvari oni žrtve manipulacije te da se to nije moglo drugačije riješiti nego nasiljem.
U raznim evidencijama često vidimo da se radi o iživljavanju na fizički slabijim osobama. Mnogi nasilnici treniraju svoje žrtve na svoju nasilnost, navikavaju ih kako bi dobili što žele jer sustavno slamaju otpor te svoje osobe.
Takvi “frajeri”, to jedino postaju u odnosu na slabijega te koriste glas, stas, uvrede i prijetnje, šake i udarce za ostvarivanje sna o muškosti, uvijek imaju više razloga za nasilje. Čimbenici mogu biti stimulansi, treće osobe i ta prokleta nejebica. Posljedica toga, pobrkana stvarnost u kojoj prevlada opsesivna ljubomora dobro podložena divljanjem hormona čest su slučaj.
Osvrnuti ću se na nedavno brutalno ubojstvo u naciji koja očito nažalost, medijski nije dovoljno osviještena te dopušta da čak i javna TV ne poštuje žrtvu te je objelodanjuje kao truplo radi gledanosti i senzacionalizma. Isto tako, nekad ugledne novine hrane publiku detaljima ubojstva na način da ti se zgadi život. I nitko ne stavlja +18 na tim izdanjima, dakle sve to čitaju djeca žrtve, njezine obitelji i sva ostala djeca iz susjedstva i škole.
I sad, recite vi meni, tko odgaja nasilnike, kad ih se na svakakve načine opravdava pa i činom nepoštivanja ubijene već serviranja na pladnju gledateljima i čitateljima, potencijalnim nasilnicima koji sline kada to gledaju i čitaju.
Kako je opća svijest minorna o empatiji za takve žrtve, gdje živimo u vremenu brutalnog seksizma kojeg zakon još nije zabio u rupu, možete čuti komentare lokalnih i globalnih kromanjonaca tipa: zaslužila je, sigurno ga je varala itd., što je jasan znak da u svim takvim nemanifestiranim nasilnicima čeka jedan koji bi okinuo u prilici.
I umjesto da nacija odgaja empatične, pa da tzv. psiholozi objasne pozadine ljudskih devijacija na eksplicitan način tako da se to i doma prepozna, dopušta medijima onakav masakr žrtve čiji se grob nije ohladio, a kamoli dječje suze osušile.