Nedjelja, 22 Decembra, 2024

Sjećanja: Granap

Otac na poslu. Zarađivao svoj samoupravni socijalistički dinar. Majka kući. Sprema ručak, da glavu porodice dočeka sa toplim jelom. Klinci, oko kuće. Klikeraju, igraju „tapke“, nabijaju loptu ili se jednostavno zajebavaju.

Autor: Impuls

„Hajde skoči do granapa“ – povika majka s prozora. Vjerovatno nešto zafalilo da završi ručak. Bez pogovora ostavljaju se klikeri, tapka i hvatanje zjala. Pravac granap. Granapčija spremno čeka da se izdeklamuje šta treba. Pakuje, zapisuje mastiljavom olovkom u teku. Pravac kući, majka čeka. Otac, vjerovatno s posla, navratiće do granapa da plati, ili će izmiriti fasungu početkom mjeseca kada dobije platu.

Granap – Gradsko nabavno preduzeće. Tako se zvalo. Formirano nakon Drugog svjetskog rata. Svojevrsna potrošačko – kupovna „zona“. Značajna uloga u kreiranju „društvenog“ života u gradu, mjesnoj zajednici, kvartu, ulici. Institucija za koju tvrde kako je mnoge naučila nekim životnim pravilima. Imala (ne)pisana pravila koja su se poštovala.

Ispred granapa skupljala se raja. Pila se piva. Pa i više piva. Mezilo se čega ima u granapu – salama, kobasica, povrće koje se našlo na tezgama. Da se ne pije na „golo“, govorile stare „granapčije“. Sjedilo se na pivskim gajbama. Odnekud se dovlačio i pokoji panj. Valjda komšija pilao drva. I nije se samo cugalo pivo. Pričalo se o svemu i svačemu -novostima i događajima u gradu, naselju, kvartu, ulici. Sve se znalo što se trebalo znati. Tradicija nalagala – ne propustiti ni jednu temu. Glavni „obavještajac“ granapčija. Vlasnik ili poslovođa. Ono što se nije znalo, za njega nije bilo tajna. Pivo, rjeđe sok, ispijalo se i nakon značajajnih sportskih događaja. Tekmi i turnira u malom fudbalu.

Gradska nabavna preduzeća tako su bila preteča interneta i društvenih mreža. Vremenom su nestala sa spiska privredno – prodajnih subjekata. Tu i tamo još postoje radnje i trgovine koje „glume“ granape. Ali, nema više plaćanja namirnica i ispijanja piva „na teku“. Nema ni granapčija koji će vas prvo pitati za situaciju kod kuće, da li su svi dobro, živo i zdravo, pa tek onda zapakovati i zapisati namirnice koje ste tražili. Tek poneko sjećanje onih kojih nemaju puno godina, ali se dugo sjećaju…

Postoje sada ovi veliki objekti. Puno radnji i trgovina na jednom mjestu. Valjda, ovdje možete sve kupiti, ali ne možete na gajbi ili panju popiti pivu, pričati o svemu i svačemu, pa i o promašenom penalu, gol-šansi….

Mišo Vidović

 

Povezane vijesti

Hidroelektrana u Trapistima: Simbol prošlosti koji zaslužuje bolju budućnost

Foto: Iz knjige “Marija Zvijezda i njezini trapisti”

Delibašino selo ili kako ga danas zovemo Trapisti, naselje je u kojem je pisana istorija grada na Vrbasu, a koje i danas čuva zaboravljeni dragulj. Naime, jedna od najstarijih hidroelektrana na Balkanu, tamo gdje je zasijala prva žarulja u Banjaluci danas stoji zapuštena. Prije tačno 125 godina, na tom mjestu, u srcu Krajine, u Banjaluci zasijala je prva žarulja i to čak osam godina prije Zagreba.

Priča o siru trapistu: Od Delibašinog sela do kraljevskih dvora

Foto: Arhiva - Banjalučka pivara

Dok su mirne ulice, u srcu Banjaluke, spavale pod pokrivačem jutarnje magle, dolazak zaprežnih kola s mlijekom iz Delibašinog sela bio je ritam koji je označavao početak dana. Na stazi koja je vodila prema Ferhadiji, svaka zora donosila je miris svježine mlijeka, a sir trapist koji se proizvodio u Delibašinom selu postao je jedan od simbola grada na Vrbasu.

Popular Articles