Foto: Dora Levačić (udomljena psica Krpica)
Tema napuštenih kućnih ljubimaca u Hrvatskoj tradicionalno dolazi do izražaja ljeti, prilikom odlaska njihovih dotadašnjih vlasnika na odmor. Uz nepostojanje uvjeta za provođenje zakona o obaveznoj kastraciji i prepuštanje brige o uličnim životinjama udrugama i pojedincima, napuštenih životinja ima na izvoz. S druge strane, neke zapadne zemlje poput Njemačke i Nizozemske kastracijom su uklonile svoje ulične mačke i pse, pa udomljavaju ljubimce iz zemalja poput Hrvatske. Međutim, potražnja je tolika da se ljubimci i uvoze, pa je tako šverc štenaca trenutno procijenjen kao treći najunosniji ilegalni biznis u Europi.
Davna ljeta u Zagrebu pamtim po tihim ulicama na kojima je bilo više prestravljenih mačaka i pasa nego ljudi. Fenomen da ljudi uoči godišnjih odmora napuštaju svoje ljubimce toliko je široko poznat i samorazumljiv da sam se prije istraživanja ove teme bojao da ću otkriti tek opća mjesta: da je ljeti više napuštenih ljubimaca, da su ljudi neodgovorni i da to treba promijeniti standardnim metodama poput strožih kazni ili edukacije. Međutim, kroz razgovor s udrugama i aktivistkinjama ispostavilo se da se ova “ljetna” priča odvija u neobičnom pravcu. Naime, već u početku nije moguće utvrditi postoji li problem na razini države jer nadležne javne institucije uopće ne vode evidenciju o broju napuštenih životinja, zbog čega nam ostaju samo indicije utemeljene na iskustvima pojedinih prihvatilišta ili azila. No i indicije nam daju jasnu, a neočekivanu sliku: kako nam navode iz zagrebačkog skloništa Dumovec, proteklih godina u Zagrebu ljeti nije zabilježeno pojačano napuštanje ljubimaca. Uz to, u 2020. godini u Sklonište su primljena 724 psa, što je priličan pad u odnosu na 2019. (948 pasa) ili 2018. (903 psa). U Dumovcu upućuju na rast svijesti građana i na zakonsku obavezu čipiranja pasa, što sigurno ima utjecaj, no prilično je očita i korelacija s pandemijom: čini se da su ljudi koji nisu mogli napustiti svoje domove (i koji si više ne mogu priuštiti odlazak na godišnji) bili manje skloni napustiti ljubimce.
Nažalost, ta situacija ima i lošu stranu – kućni ljubimac treba svakodnevnu pažnju, vrijeme i novac za troškove prehrane i veterinara, i to u prosjeku oko 15 godina, što zahtijeva i ekonomsku stabilnost vlasnika ljubimaca. Iz drugih azila tako saznajemo da je značajan broj životinja recentno napušten jer su im vlasnici zbog posla odselili iz države. Budući da će financijske posljedice pandemije nastaviti pogađati građane, možemo očekivati da napuštanje ljubimaca neće biti vezano primarno uz ljeto, odmor i osobnu odgovornost.
Okrutna priroda, nemarni ljudi
Nadalje, van Zagreba, u smjeru turističkih kretanja, vlada drugačija perspektiva jer ljudi koji napuštaju svoje domove dolaze u susret s tamošnjim životinjama. Turisti hrane slobodne mačke, a i lokalno stanovništvo spremno je brinuti za životinje jer im nije u interesu da se turisti uzrujaju kad na ulici naiđu na uginule mačke. Ljeto je stoga svijetla točka za životinje u manjim obalnim mjestima, a problem nastaje kad sunce zađe, turisti odu, a u mjestima ostane mnoštvo životinja u borbi za malo resursa. Stoga, kad govorimo o napuštenim životinjama, Prijatelji životinja navode da se problem “može riješiti jedino ako se krene u rješavanje uzroka problema – potrebno je aktivno provoditi mikročipiranje i kastraciju pasa i mačaka te poticati udomljavanje životinja umjesto njihove kupnje kao primjer plemenitog i društveno odgovornog ponašanja.” U tom smislu, umjesto da se fokusiramo na godišnja doba, vrijedi pratiti problem drugim vremenskim tijekom, od prevencije (kastracija) preko sklanjanja napuštenih životinja (skloništa i azili) do procesa udomljavanja i registriranja ljubimaca.
Kastracija životinja je kontroverzna tema, no kad govorimo o područjima bez ikakve kontrole populacije životinja, argumenti u njen prilog dosta su snažni. Mačke i psi su visoko reproduktivne vrste: kako navode Prijatelji životinja, jedna mačka i njeno potomstvo mogu u sedam godina donijeti na svijet do 420.000 mačića, a jedan pas i potomstvo do 67.000 štenaca. Sunčica Ana Veldić, dokumentarna filmska autorica i veterinarka, nedavno je snimila film Catstream o volonterki koja na Mljetu hvata i vodi mačke na kastraciju. Veldić tim povodom u razgovoru za Arteist navodi da je kastracija “humana metoda kontrole populacije mačaka i popravljanja njihovog općeg zdravstvenog stanja. Priroda i čovjekov okoliš zapravo imaju jednako učinkovite metode kontrole broja populacije, ali su one vrlo okrutne. Naime, kad na jednom hranilištu nekastriranih mačaka broj prijeđe trideset, ti okrutni mehanizmi počnu djelovati. Od zaraznih bolesti ugibaju najmanji i najslabiji, u međusobnoj borbi za hranu pobjeđuju najjači, a od prometnih nezgoda najmanje iskusni.” Kastracija drži brojnost populacije pod kontrolom, čime mačke mogu imati dovoljno hrane i slobodnog teritorija pa mogu živjeti duže, zdravije i bez sukoba oko resursa.
Po trenutnim zakonskim propisima lokalne samouprave mogu, ali ne moraju propisati obaveznu trajnu kastraciju (uz moguće evidentirane izuzetke), a trenutno je propisuje više od 150 gradova i općina, uključujući Grad Zagreb. U Zagrebu je trenutno relativno malo uličnih mačaka, a pasa lutalica uopće nema. No u mjestima van većih gradova situacija je bitno drugačija. Mnoga naselja su udaljena i od veterinarskih ambulanti (gdje se po zakonu treba provoditi kastracija) i od skloništa za životinje – legalan način kastracije tako postaje preskup ili neizvediv, zbog čega volonteri sami hvataju mačke i provode kastraciju u priručnim ambulantama. U akcijama na moru ponekad sudjeluju razni volonteri, no u mjestima u unutrašnjosti države još je gore. “Otoci su atraktivni turistima pa postoje neke volonterske akcije, ali ako odeš u Slavoniju ili Baranju, nema kastracije i koriste se okrutne metode ubijanja mačaka, a postoje i čopori pasa lutalica”, navodi Veldić. Druga prihvatilišta mogu donekle pomoći – iz Dumovca nam tako potvrđuju da su pomagali Sisačko-moslavačkoj županiji sa zbrinjavanjem životinja nakon potresa – no sustavni problemi s napuštenim životinjama ipak traže širi angažman lokalnih samouprava i države.
Difuzija odgovornosti
Ako govorimo o već rođenim i napuštenim životinjama, o njima u Hrvatskoj brine više od 30 registriranih skloništa za napuštene životinje (ukupnog kapaciteta oko 2.500 životinja: pasa i mačaka), desetak smještaja koje vode udruge za zaštitu životinja (koje zbrinjavaju više od 1.000 životinja: pasa, mačaka i ostalih), a velik broj napuštenih životinja smješten je u privatnim kućama članova udruga za zaštitu životinja. Jedinice lokalne samouprave zakonski su dužne financirati osnivanje i rad skloništa za napuštene životinje, no mnoge od njih to ne rade, nego nadležnost nad cijelim županijama neformalno preuzimaju udruge ili pojedinci. Iz te situacije proizlazi nekoliko problema – kapaciteta nema dovoljno, smještaj često nije adekvatan ni reguliran i ne pokriva ujednačeno cijelu državu.
Zagreb ima specifičan problem da ne postoji nijedno registrirano sklonište za mačke. Zbog poludivlje mačje prirode takva skloništa iziskuju veći nivo organizacije nego skloništa za pse, no ipak čudi da se u gradu veličine Zagreba napuštene mačke mogu skloniti samo u stanovima. Damir Skok, ravnatelj Ustanove Zoološki vrt grada Zagreba u čijem je sastavu Sklonište Dumovec, navodi: “Uskoro u blizini Skloništa počinje gradnja Oporavilišta za divlje životinje, sufinancirana iz fondova Europske unije. U planu je i izgradnja prihvatilišta za mačke. Za to već postoji idejno rješenje, a sada se traži način kako taj projekt financirati.”
Foto: Luka Ostojić (udomljena mačka Ruta)
Problem je ipak ozbiljniji u županijama koja uopće nemaju sklonište. Udruge koje vode svoje smještaje ne mogu ili ne žele preuzeti zakonske i ugovorne obaveze kakve bi imalo registrirano sklonište, no to ne priječi samouprave da istim udrugama “autsorsaju” posao takvih skloništa. Karla Crnčević, još jedna dokumentarna filmska autorica i novinarka Biltena, u svojim filmskim radovima prati rad dubrovačkog azila Žarkovica koji prima životinje od granice s Crnom Gorom do Opuzena, uključujući otoke. “Prostor azila nema struje ni vode, osnovna infrastruktura nije zadovoljena. Grad nema ugovor s azilom, ali i dalje upućuje na njega kad se životinje nađu na cesti, plaćaju samo hranu za pse. Nedostaje radnika, zimi se moli boga da nekog ne udari grom, prije dvije godine zid se urušio i ubio je psicu Ebony. Pitanje je trenutka kad će se opet dogoditi neka tragedija”, navodi Crnčević. Azil se financira iz privatnih fondova i donacija, zapošljava dvije osobe, a udomljava 350 pasa, što dovoljno govori o preopterećenosti azila. “Grad se time ne bavi zbog manjka političke volje i prečih ulaganja. Planira se užasan azil na Grabovici koja je sad odlagalište smeća, a to bi se trebalo realizirati kad se naprave pristupne ceste za Pelješki most pa se to smeće bude dalo izmjestiti.”
Veldić napominje da se kod medijskih priča o azilima često ističe požrtvovnost voditelja, no da treba istaknuti i koliko je to stanje loše za životinje. Prevelik broj životinja i neadekvatna briga dovode do širenja zaraznih bolesti, sukoba među životinjama i loših uvjeta života. Ljudi koji vode azil nisu nužno stručni za taj posao i, navodi Veldić, mogu iz dobre namjere “učiniti više štete nego koristi”. No najveći teret trebale bi preuzeti lokalne samouprave koje ne ispunjavaju zakonsku obvezu i ne osnivaju skloništa, nego prebacuju odgovornost na građane i nevladine organizacije koji za taj zadatak uglavnom nemaju dovoljan kapacitet.
Veldić također spominje problem švercera koji prodaju napuštene životinje u inozemstvo. Tu bi temu trebalo zasebno istražiti, no iznenađuje činjenica da su građani zapadnih zemalja spremni platiti za životinje kojima bi se ovdje očajnički tražio udomitelj. Tu dolazimo do vrlog novog svijeta – do zemalja koje su toliko temeljito riješile problem napuštenih životinja da im sad nedostaju.
Europska pomama za psima
Kastracija mačaka i pasa se u zapadnim zemljama standardno obavlja od 1970-ih dok se u Hrvatskoj vrši tek od 1990-ih. Stoga su zapadne zemlje, poput Njemačke ili Nizozemske, u potpunosti uklonile ulične mačke i pse. Takvo rješenje problema napuštenih životinja ipak priziva negativne strane kastracije – osim što zvuči distopijski, to doista umanjuje raznolikost i brojnost vrste, čime se i umanjuje mogućnost građana da udome životinju. Stoga tamošnji azili uvoze napuštene životinje iz mediteranskih i balkanskih zemalja. Tatjana Zajec, voditeljica Skloništa Dumovec, navodi da se radi o uobičajenoj praksi: “U mnogim zemljama Zapadne Europe više nema napuštenih pasa, pa neka njihova skloništa rado primaju naše pse za koje vjeruju da će im brzo naći dom. Udomljavanje u zemlje poput Austrije i Njemačke zapravo je jedan predivan lanac dobrote. U taj su lanac uključeni naši volonteri i djelatnici, volonteri i djelatnici stranih skloništa te građani koji se tamo odlučuju udomiti kućnog ljubimca. Srce nam je puno kad dobijemo fotografije naših pasa iz novih domova, pogotovo pasa koji su u Dumovcu duže vrijeme čekali udomljenje.”
Pozitivno iskustvo iznosi i Agneza Lešdedaj koja vodi utočište Plavi križ blizu Vrbovca. Lešdedaj ne surađuje s azilima, nego direktno udomljuje životinje. Ima iskustvo s ljudima u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj i Nizozemskoj. “Iskustvo udomljenja na Zapadu je većinski zaista i više nego pozitivno. U odnosu na Hrvatsku ne moram pitati gdje će pas spavati, svaki pas spava u kući, o lancu u tim zemljama uopće nema govora. Ne moram pitati kuda će sa psom kada dođe godišnji, jer ili idu s njima, ili imaju već opciju tko će ih pričuvati u tom periodu. U Njemačkoj je sasvim uobičajeno da psi prolaze trening osnovne poslušnosti, pa nema vraćanja pasa kada uđu u pubertet, što je bio najčešći razlog vraćanja pasa dok smo udomljavali u Hrvatskoj. Također je normalno da se psi prošetaju barem triput dnevno, čak i kad pas živi u kući. Nije mali broj slučajeva da se psi šeću pet puta dnevno.”
Lešdedaj navodi da je odgovornost njene udruge detaljno opisati karakter psa i dovesti ga cijepljenog, čipiranog i kastriranog ako je odrasli. Također se kao udruga obvezuju ugovorom da će uvijek prihvatiti životinju nazad ukoliko je vlasnik odluči vratiti. Ljudi su, pak, kooperativni u razgovoru oko uvjeta, često mogu prilagoditi radno vrijeme da bi bili s ljubimcem, paze na njihovu prehranu, redovito vode životinju veterinaru i skloni su udomljavati pse koji nikada ne dobiju šansu u Hrvatskoj – crne odrasle pse i štence, odrasle pse općenito ili pse s invaliditetom. Pritom se stari psi, psi s problemima u ponašanju ili s posebnim potrebama svugdje teško udomljuju. “Većina ljudi se trudi uvjeriti vas da su zaista dobri udomitelji, i zahvalni su kada im odlučite udomiti životinju. Općenito rijetko vraćaju psa. Za mene je to druga planeta u odnosu na iskustva u Hrvatskoj.”
Naravno, zapadni građani imaju bolji standard koji im u startu omogućuje veću i bolju brigu za ljubimce, no također imaju i nestašicu životinja zbog čega se kućni ljubimci cijene više nego u Hrvatskoj. To znači da su zahvalniji na životinji, ali negativna strana nestašice pasa je rašireni šverc štenaca koji je trenutno procijenjen kao treći najunosniji ilegalni biznis u Europi (iza prodaje oružja i droge, ispred prodaje organa). Ne samo što je prodaja štenaca unosna (jedan štenac dostiže cijenu i do nekoliko tisuća eura), nego je rizik od kazne mnogo manji nego pri švercu droge ili oružja. Europski parlament reagirao je i lani usvojio rezoluciju za borbu protiv ilegalne prodaje ljubimaca, s ciljevima da se stvori jedinstvena registracija ljubimaca u EU, odredi pravna definicija komercijalnog uzgoja pasa, uvedu strože kazne i potakne ljude na udomljavanje. No čini se da će šverc postojati dok postoji tržišna potreba.
Ma koliko slika gangstera koji skriva psiće u gepeku mogla djelovati simpatično, radi se o posebno okrutnom tretmanu životinja. Psi se uzgajaju u velikim farmama na istoku Europe, odrasle pse se prisilno pari, a štenci se odmah odvajaju od majki i često bez cjepiva prebacuju u inozemstvo nagurani u kavezima ili skriveni u torbama. Psići u 20% slučajeva ugibaju unutar šest mjeseci od prodaje, a ostali se liječe od dobivenih bolesti i često imaju probleme s ponašanjem. Marita Lipošinović, kolegica koja živi u Stockholmu, kaže nam da je u Švedskoj šverc pasa toliko raširen da je o tome nedavno raspravljao parlament, a vode se i medijske kampanje kojom se apelira na ljude da kupuju ljubimce samo od registriranih uzgajivača. No uzrok problema je što legalna ponuda ne može odgovoriti na potražnju: od početka pandemije daleko veći broj ljudi želi udomiti ljubimca, azili nemaju dovoljno životinja, a kod uzgajivača se čeka na psa do godinu dana. Zbog toga se ljudi okreću švercerima koji otvoreno prodaju životinje putem Ebaya, Facebooka ili Gumtreeja. Više od trećine pasa prodanih u Švedskoj tijekom pandemije kupljeni su na crnom tržištu.
Nije poznato koliko Hrvatska sudjeluje u ovom biznisu, no kako nam objašnjavaju Prijatelji životinja, lokalno legalno tržište problematično je po sebi: “Najveći dio pasa i mačaka koji se prodaju dolazi iz uzgoja koji nisu prijavljeni kao djelatnost, pa stoga mimo državnog proračuna prolaze veliki iznosi. Prema jednom istraživanju koje je pratilo samo jedan oglasnik u deset dana, napravljeno je više od milijun kuna prometa na trgovini psima. Nereguliranje uzgoja štetno je za životinje, kao i za građane te lokalne i državne vlasti. Apsurdno je da se nije niti krenulo u smjeru regulacije trgovine koja sve više uzima maha i ostavlja sve veće posljedice na društvo u obliku prepunih skloništa za napuštene životinje i na druge načine. Treba naglasiti da, kada bi svi izabrali udomljavanje umjesto kupnje, sva skloništa bila bi prazna.”
Mačke i psi nisu roba
U svakom slučaju čini se da se u jednom dijelu Europe životinje tretiraju loše jer nisu na cijeni dok se u drugom dijelu tretiraju još gore jer su previsoko cijenjene. U Hrvatskoj dobrobit životinja naprosto nije visoko na listi političkih prioriteta – sve sugovornice slažu se da su zakoni dobri, samo što se uglavnom ne provode. U zapadnim zemljama, pak, zbog visoke potražnje životinje postaju roba čija je dobrobit važna samo dok je vezana uz cijenu. U oba slučaja radi se o politici koja svodi životinje na objekte, a ne uvažava ih kao živa bića prema kojima ima odgovornost.
Kako vidimo, problem napuštenih životinja kompleksan je i daleko nadilazi poznatu sliku o familiji koja izbacuje psića na ulicu, a stoga ni rješenja nisu jednostavna ni bjelodana. Prijatelji životinja zaključuju: “Još jednom pozivamo sve hrvatske građane da, ako imaju uvjete za skrb o životinji, udome psa ili mačku iz skloništa ili od udruga za zaštitu životinja kako bi spasili život i udomljene životinje i one koja dobiva njezino mjesto u skloništu.” Udomljenje životinja, pogotovo na razini cijele Europe, čini se kao racionalan način da se višak životinja prelije tamo gdje je njihov manjak – tako ljudi mogu dobiti šansu dobiti ljubimca, a životinje uvjete za dobar i ispunjen život. Na pojedinačnoj razini udomljenje se može činiti kao sitan korak, no ruku na srce, udomljenje životinja nije tek “rješenje problema”, nego i izvor sreće. Mnogo je životinja koje treba i vrijedi spasiti, a valja požuriti – ne samo što je broj napuštenih životinja velik, nego s obzirom na zapadne trendove, u dogledno vrijeme nećemo ni imati koga spašavati.
Piše: Luka Ostojić, Bilten