Nevladin sektor u BiH u posljednjih nekoliko mjeseci uočio je pojačano prosjačenje na ulicama. Teške životne uslove dodatno je pogoršala i pandemija, a kao jedan od glavnih uzroka navode nedostatak projekata koji bi pomogli Romima u svakodnevnom životu a čiju je realizaciju virus zaustavio.
Ljudi su prepušteni sami sebi – zaključak je sa terena. Pritom su u nekim dijelovima države izloženi policijskoj brutalnosti, iako je u tom trenutku prosjačenje za njih možda jedini način da prehrane porodicu.
Boris Pupić iz Agencije za rad i zapošljavanje BiH, angažovan i u Odboru za Rome pri Vijeću ministara BiH, kaže da se na sastancima kojima je prisustvovao sa romskim nevladinim sektorom ovaj problem delegirao kao sve prisutniji:
– Ljudi su prepušteni sami sebi. Oni koji su živjeli od skupljanja sirovina sada teže žive, manji je obim posla, a jedna od posljedica je i prosjačenje.
To su iskustva koja su Borisu prenijeli sa terena, a kao drugi problem naveli su i izloženost djece: – Romski lideri kao problem navode i školski model koji je bio tokom pandemije, online nastavu, kombinovani model u kojem su jednu sedmicu djeca išla na nastavu, drugu pratila online… Popriličan broj djece je dobio opremu da može pratiti nastavu ali i veliki broj njih je ostao isključen iz toga i onda su djeca više bila na ulici nego što su trebala biti u školi u tim nekim online sedmicama.
Prekid školovanja
Veliki problem u Tuzlanskom kantonu je i to što je značajan broj djece ostao neocijenjen na kraju školske godine, upravo zbog uslova o kojima govori Pupić.
Ta djeca, iskustvo pokazuje, zatim gube interes za školovanje i u velikom broju slučajeva ga ni ne nastavljaju. U Drugoj osnovnoj školi u Živinicama ostalo je neocijenjeno između 20 i 25 djece, što je skoro polovina od romske djece koja tu pohađaju školu.
To potvrđuju i Aleksandar Mašić, predsjedik Saveza Roma Republike Srpske, i Samed Osmanović, iz živiničkog udruženja Rom.
Osmanović kaže da u posljednjih godinu i par mjeseci nisu imali nikakve projekte kojima bi mogli pomoći romskoj populaciji:
– Naravno da je prosjačenje zabranjeno zakonom, a posebno kada je riječ o djeci, ali se sada pojačalo. Nije samo pandemija uticala, oni i dalje prosjače jer niko nije vodio računa o ljudima. Jedno vrijeme se radilo i bilo je bolje, ali kako sada niko ne obraća pažnju prisustvo na ulici se i povećalo.
Komunikacija sa policijom i centrima za socijalni rad ranije je bila bolja, kaže Osmanović, ali sada njegovo udruženje nema mnogo uticaja na to. Projekat koji je kandidovao za federalni nivo nije prošao.
Mnogi ljudi dolaze iz drugih kantona i gradova. U Živinice iz Tuzle, Banovića, Kiseljaka:
– Neki od njih teško žive a neki ipak samo koriste situaciju – kaže Osmanović za Udar.
U svemu tome, situaciju pogoršavaju i slučajevi policijske brutalnosti. Aleksandar Mašić iz Saveza Roma RS-a svjedoči da je takvih slučajeva sve više. Nedavno mu se za pomoć obratio čovjek iz Živinica čiji je sin odveden pod policijskom pratnjom u Banju Luku jer je zatečen u prosjačenju:
– Njega su odveli za Banju Luku a njih su istukli. To je drugi put u roku od dva mjeseca da imamo takav slučaj. Centar za socijalni rad ta problematika ne zanima mnogo, dođu ako dobiju dojavu. Policija radi, kontroliše, privede, napiše kaznu, neki dobiju i batina, i odmah ga protjeraju.
I u Gradišci, odakle je Mašić, i Republici Srpskoj slični su problemi kao oni o kojima govore Pupić i Osmanović. Grantovi su, praktično, presušili.
Zbog velike neimaštine na prosjačenje su prisiljena i djeca pa Mašić iznosi poražavajuću konstataciju:
– Praktično, djeca izdržavaju roditelje.
U Gradišku svakodnevno dolaze ljudi iz Živinica i Tuzlanskog kantona generalno kako bi prosjačili. Rijetko će, kažu naši sagovornici, Romi prosjačiti u svojim sredinama. Ipak, teško je zaključiti da li je pojačano prosjačenje rezultat pojedinačnih slučajeva ili organizovanog kriminala, kaže Pupić:
– Može se dogoditi da nekoliko porodica sakupi novac da bi se zajednički prebacili do neke lokacije, pa u tom smislu organizovani, ali ne i da se radi o nečemu organizovanom ozbiljnije i na višem nivou. Najčešće dolaze u Kakanj iz Zenice i Butmira. Postali su pravi nomadi, ne zadržavaju se, Bihać, Jajce, Banja Luka, Tuzla, Visoko… U Mostaru ih ima jako puno. To su generalne ocjene s kojima se slažu i romski lideri na terenu.
16 paketa za 480 porodica
Udruženja, nažalost, nemaju mnogo kanala za pomoć. Mašić svjedoči da je lokalna zajednica praktično bez sluha. Bosanska Gradiška, u kojoj je ranije bilo najmanje prosjačenja, ima 480 stambenih jedinica romske populacije. U toku pandemije kao pomoć romskoj zajednici nadležni su im podijelili tek 16 paketa prehrambenih i 16 paketa higijenskih proizvoda. Paketi su sadržavali po vreću krompira, dva litra ulja, pet kilograma brašna i kilogram soli:
– Dakle po takvih 16 paketa na 480 domaćinstava. Relevantne institucije i lokalna zajednica vide taj problem, znaju da postoji, ali ih mnogo ne interesuje – kaže Mašić i dodaje:
– Mi kao udruženje nemamo mnogo mogućnosti da pomažemo ljudima, sve je manje projekata. Barem smo higijenske pakete davali, i to je uticalo da ne budu na ulicama. Sad je manje mogućnosti da djelujemo i prepušteni su sami sebi. Finansijska moć je totalno slaba, nisu zaposleni, svaka porodica ima veliki broj članova, treba finansirati, hljeba kupiti.
Mi se obratimo gradskoj upravi da je potrebna pomoć, ali ništa. Kažu da mi treba da pomažemo ali mi nemamo te mogućnosti. Oni jednostavno nemaju sluha – kaže Mašić.
Zbog svega Savez priprema pres konferenciju na kojoj će javnost upoznati sa brojnim problemima sa kojima se romska zajednica suočava.
Dvije godine bez poziva Federalnog zavoda za zapošljavanje
Pored toga što nema grantova i projekata koji bi kroz edukacije, obrazovanje, nabavku školske opreme i pribora, uticali na svakodnevni život Roma, ni Federalni zavod za zapošljavanje već dvije godine nije raspisao poziv za zapošljavanje. Zbog toga poslodavci gube interes a sve je manje zaposlenih Roma. Iako postoje primjeri poput Viteza u kojima se zapošljavaju kod privatnika bez javnog poziva, ipak su sistemska rješenja neophodna za značajnija poboljšanja. Poziv Federalnog zavoda trebao bi biti raspisan nakon dvogodišnje pauze u narednih nekoliko mjeseci.
Ovaj problem sve je izraženiji i u Tuzlanskom kantonu. U Živinicama je, svjedoče naši sagovornici, mnogo djece na ulicama, znatno više nego ranije. Centri za socijalni rad djeluju u okviru svojih nadležnosti, ali nedovoljno. Dnevni centri koji su ranije bili finansirani projektnim aktivnostima sada su uglavnom zatvoreni. Djeca napuštaju škole, ljudi ostaju bez posla. Rezultati postignuti dugogodišnjim trudom na terenu u oblasti obrazovanja, zapošljavanja, socijalne i zdravstvene zaštite, ozbiljno su ugroženi.
Izvor: Portal Udar