Wednesday, November 20, 2024

Globalna reamerikanizacija

foto: Ryan Carrington

Svijet podjela i gazdovanja silom novca i oružja više nije agenda.

Marijan Vogrinec

“Ponovno ste u Bruxellesu, a Amerika na globalnoj sceni”, snishodljivo se na rubu degutantnog umiljavao predsjednik Europskog vijeća Charles Michel 46. američkom predsjedniku Josephu Robinette “Joe” Bidenu, Jr. za sastanka neki dan na vrhu EU-a i SAD-a kojim je, navodno nakon 17 godina prijepora i Twitteraševa nediplomatskog rusvaja, obnovljeno njihovo savezništvo. “To su sjajne vijesti. To su sjajne vijesti za naše saveznike. To je također sjajna vijest za svijet. I zaista se radujemo suradnji kako bismo se zajedno suočili s nekim važnim globalnim izazovima.” Osmijesi od uha do uha, birane “partnerske” intimnosti u riječi i slici; kamo Biden okom, “partneri” tzv. prve brzine skokom. Copy and paste prizor za javnost sa summita skupine G7 pa NATO-a, u sklopu prve u mandatu reamerikanizacijske Bidenove turneje po Europi, koja je uključila i četveroočni dvosatni razgovor u raskošnoj vili na Ženevskom jezeru s ruskim predsjednikom Vladimirom Vladimirovičem Putinom.

Toga kako je Charles Michel nediplomatski “kleknuo” pred Bidena, bez obzira kako će to loše odjeknuti među samosvjesnim Europljanima koji su to vidjeli na malom kranu, nije se libila ni čelnica Europske komisije Ursula von der Layen: “Sporazum koji smo sada postigli doista otvara novo poglavlje u našem odnosu (u sljedećih pet godina obje će strane ukinuti porez na robu u vrijednosti 11,5 milijardâ dolara, uključivo na traktore, sir i vino, op. a.).

Iz spora prelazimo na suradnju o zrakoplovima (najdulji u povijesti WTO-a zbog državnih potpora Airbusu i Boeingu nije riješen, ali će se pokušati riješiti također u sljedećih pet godina, op. a.) i to nakon gotovo 20 godina sukoba”. Lijepe riječi zahvalnosti i poniznosti primusu inter pares zapadne tzv. demokracije – koju je poziciju Donald Trump arogantno silovao agendom America First i uzrokovao tektonske poremećaje “partnerskim”/transatlantskim odnosima (EU, NATO, WHO, WTO, UN, klima, etc.) – dakako, nagrađene su jednako lijepim, ali ipak diplomatski autoritativnijim odgovorom.

“Amerika se vratila”, kazao je Biden tzv. prvim Europljanima, čiji savez u zadnje doba također potresaju unutarnji nesporazumi ozbiljnije vrsti, pa i problem vizije neposredne budućnosti EU-a. “Amerikanci i ja predani smo, nikad vas nismo potpuno napustili. I ponovno potvrđujemo kako je ključni interes SAD-a da ima sjajan odnos s NATO-om i EU-om.” Da se, je li, ne zaboravi ona o vezivanju konja tamo gdje gazda kaže? Ne onako kako je njegov diplomtski nedovoljno opismenjen prethodnik tvrdoglavo gurao arogancijom, bahatošću, prijetnjama izopćenjem gotovo polovini “neposlušnog” svijeta, mimikom à la Duce i koječim smiješnim još, nego diplomatski sofisticiranije budući da je, kažu, politički potkovaniji od svih američkih predsjednika novijeg doba zajedno, pa… “Amerika se vratila”, to je agenda koju valja zapamtiti, je li, glede i u svezi nastavka Bidenova mandata najmoćnijeg lika na globusu. Jamačno su je već zapamtili i svi koji su trebali među zapadnim “partnerima” budući da ju je, valjda ne slučajno, opetovao od riječi do riječi tijekom svih skupova i bilateralnih susreta na svojoj europskoj turneji. No, bit će vrlo nezgodno za svijet, globalni mir i sigurnost pokaže li se da je Trumpovo America First itekako bilo pomirljivije i globalno jamčilo više ekonomske, geostrateške i vojne stabilnosti Plavom planetu od Bidenovog Amerika se vratila.

Što ima značiti to da se “Amerika vratila”, kad objektivno – nije ni otišla? Ili, što ima Uniji, ostatku Europe i ostatku globusa Biden donijeti boljeg i sigurnijeg no što im je ostavio redikulozni Donald Trump? Manje ratova? Ne. Više sigurnosti i slobode? Ne. Veću predanost poštivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda? Ne. Pravedniju raspodjelu svjetskog bogatstva? Ne. Snošljivije međunarodne odnose u kojima neće vrijediti, je li, špiljsko pravo jačega? Ne. Pravedniji svjetski poredak? Ne. Odnos prema prirodi koji će jamčiti zdravu budućnost novih naraštaja? Ne. Više humanosti i solidarnosti u “zbratomljenom” svijetu? Ne. Tzv. zapadne vrijednosti, naš način života i obrana demokratske norme – egida svih američkih vanjskih politika na barjaku s kojim Uncle Sam samozvano žandari svijetom i vodi ratove u tuđim zemljama radi vlastitih ekonomskih i inih probitaka – samo su populističke izvedenice, lažni alibi suštinski nehumanog/nepravednog kapitalizma. Oteti drugomu njegovo, okoristiti se tuđim. Po svaku cijenu. I preko leševa, i preko zgarišta…

Što će gorštak sa Stjenjaka u Oregonu, farmer iz Tennesseeja, taksist u New Yorku, kućanica iz Chicaga ili radnik u General Motorsu i IBM-u imati od toga što se “Amerika vratila” na globalnu scenu proglašenjem Kine i Ruske Federacije svojim i svjetskim izazovom/”neprijateljem” No. One? Sic transit. Ništa više, bolje i podnošljivije od politikantski nabildana straha koji će se potom lakše modelirati u loš ocjećaj netrpeljivosti prema narodima s drugoga kraja globusa. Koji ničim ne prijete njihovoj životnoj zbilji, a nerazumno im se odriče isto pravo na ekonomski probitak, utjecaj i konkurenciju pameti što ga sebi prisvajaju Amerikanci. Nešto manje, je li, “partnerima” koji su uvijek drugi u podjeli svakovrsnog plijena. Stoga su svi Bidenovi kontakti na europskoj turneji išli za tim da se revitalizira u ključnim sastavnicama transatlantsko savezništvo: od ekonomskih do  geostrateških, vojnih, klimatskih, ljudskoga zdravlja, etc. Svaki put i u svemu kontra kineskim i ruskim “izazovima/prijetnjama/agresiji”.

Umjesto politike dogovora i suradnje važnih međunarodnih čimbenika na globalnom planu, agenda “Amerika se vratila” – vidi zaključke summita skupine najbogatijih tzv. demokratskih zemalja svijeta G7 i NATO-a, susreta EU-SAD na vrhu, bilateralnih kontakata, pa i razgovora Biden-Putin na Ženevskom jezeru – Zapad pod novim američkim vodstvom bira, pristaje na politiku sumnjičenja/suprotstavljanja Kini i Ruskoj Federaciji bez obzira na vlastitu štetu. Na svim frontama, u svako doba i na svim  meridijanima i paralelama konkurentskog dodira. A ta je politika kronično loša i za njihove aktere i za cijeli svijet budući da je svaki razgovor, pa i jalov do boli, prihvatljivije rješenje od okretanja leđa “protivniku”. HRT-ova će dopisnica iz Bruxellesa Jasna Paro izvijestiti da “nova američka vlada nije sprremna šutke promatrati sve veće ambicije Pekinga da postane dominantna sila, ne samo na Pacifiku. A upravo je EU na kraju njemačkog predsjedanja i nakon dugih pregovora s Kinom dogovorio sporazum o međusobnoj zaštiti ulaganja. Nova američka vlada nije bila oduševljena tim jednostranim korakom Europe i prije nego što je predsjednik Biden uopće ušao u Bijelu kuću i imao priliku formirati svoju politiku prema Kini”.

U bitnom, strateški – ekonomija i životni standard prosječnih Amera – to je zapravo ista politika profit-interesa megakorporativnog kapitala koju pak instalirani u Bijelu kuću kapitalistički poslovođe imaju ovlast modelirati samo u operativnim nijansama, primjerenim trenutku i međunarodnim okolnostima, pa… Ako zapinje, a itekako zapinje, jer se svjetska nadmoć multiplicirala, više nije duopolno armirana hladnoratovskim vezivom i bespogovornom pokornošću dojučerašnjih saveznika i partnera, aktualno je pronalaziti nove “neprijatelje”. I makar formalno opravdati poziciju u “obrambenom” savezu probitaka, ambicija i operative. Bez “neprijatelja”, je li, cijela ta strategija baš i nema smisla. Recimo, NATO, udarna vojna šaka najprije SAD-ovih, a znatno manje “partnerskih” interesa koji ipak nisu ni približno globalni koliko Uncle Samovi, pa… Otkad više nema Varšavskog pakta, udarne vojne šake Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) i komunističkih partnera – povijesno uklonjeni padom Berlinskog zida 1989. godine, tzv. željezne zavjese između kapitalizma na Zapadu i komunizma na Istoku – realno, NATO više nema smisla.

Od koga se kapitalistički Zapad ima kolektivno braniti kad više ne postoji komunistički Istok, a objektivno ni Kina – u kojoj je Komunistička partija na vlasti – više nije komunistička, pa ideološkog “neprijatelja” više nema? Čak je i redikulozni Donald Trump kazao kako će SAD dignuti ruke od NATO-a i, bude li trebalo, neće uvažavati čl. 5. osnivačkog sporazuma (kolektivna obrana: napad na jednu članicu smatra se napadom na cijeli NATO), jer “obrana košta”, a većina članica ne podmiruje “obrambene obaveze” od dva posto svog BDP-a u vojnim proračunima. Biden je sada vratio SAD na prijašnje pozicije prema NATO-u (financira ga s više od 70 posto ukupnih troškova i ima vodeću ulogu), baš kao i prema Pariškom sporazumu i klimi, WTO-u, WHO-u, UN-u…, što je s razlogom izazvalo uzdah olakšanja međunarodne zajednice ovisne ili naklonjene SAD-u. Osobito u Uniji, jer su, uz Kinu, SAD i EU vodeće svjetske trgovinske sile među koje je četiri godine Twitteraševe vladavine unijelo dosta nereda. Tek treba vidjeti koliko će se obistiniti, ako će, Bidenova tvrdnja da će EU biti saveznica SAD-u u promicanju slobodne trgovine, ali i zaustavljanju pandemije virusa SARS-CoV-2 i mutanata, borbi protiv klimatskih ugroza i promjena, vojno-geostrateških prijetnji, širenju demokracije u svijetu…

Najbogatije zapadne tzv. demokracije – osobito SAD, samozvani vođa, ksenofobna zemlja koja je genocidom gotovo istrijebila starosjedilačko stanovništvo te i danas rasistički bezdušno ubija/šikanira Afroamerikance na javnim mjestima, drži konc-logor Guantanamo za uznike bez suda i dokazane krivnje (donedavno i Abu Graib), dnevno trpi revolveraške ekscese trknutih ljudi s desetcima mrtvih i ranjenih civila svih dobi i obaju spolova – licemjerno se diče “širenjem demokracije, očuvanjem zapadnih vrijednosti i našeg načina života”. Sic transit. Hvala na tim vrijednostima koje su izvorna nehumanost, nepravda, otimanje tuđeg, lokalni/regionalni ratovi za tuđe prirodne resurse, pokoravanje nemoćnih i sijaset inih zala profit-kapitalizma krvavih ruku, crnog lika, misli i djela. Ne samo globalno već i u samim tim zemljama tzv. demokracije (getoiziranje “obojenih” u Parizu, diskriminacija u Londonu, neonacističko nasilje nad migrantima u Njemačkoj, etc.). I takve tzv. demokracije, je li, imaju obraza držati lekcije o demokraciji Moskvi, Pekingu, Damasku, Teheranu…!?

I prešutjeti pritom krv i zločin na Capitol Hillu, dugogodišnji izraelski teror i genocidno protjerivanje Palestinaca iz njihovih stoljetnih domova na okupiranim područjima te iz istočnog Jeruzalema, saudijsko ubojstvo u Turskoj novinara Wasington Posta, masakre civila NATO-ovim bombama u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji… SAD/Zapadna “demokracije”, je li, sve je drugo prije no vladavina naroda u izvornom smislu, pa “demokracija” profit-kapitalističke kaste SAD/Zapada nema blage veze ne samo sa svojim narodima već još manje s narodima kojima se oružjem, ucjenama i ovisničkim pritiscima vlasnika kapitala nameću tzv. zapadne vrijednosti i naš način života. A imaju svoje vrijednosti i načine života stoljećima, ne žele i ne trebaju im – uvezeni iz SAD-a i ostatka “trulog Zapada”.

“Mi, čelnici država ili vlada 30 saveznika u NATO-u okupili smo se u Bruxellesu kako bismo potvrdili naše jedinstvo, solidarnost i koheziju te otvorili novo poglavlje u transatlantskim odnosima u vrijeme kada sigurnosno okruženje s kojim se suočavamo postaje sve složenije”, zapisali su sudionici summita u završnom dokumentu na 50 stranica. Kao izazove pak naveli su “agresivni potezi Rusije, svi oblici terorizma, potkopavanje međunarodnog poretka utemeljenog na zajedničkim pravilima i demokraciji, uspon Kine, kibernetičke, hibridne i druge asimetrične prijetnje, uključujući kampanje dezinformiranja, sve sofisticiranije tehnologije, klimatske promjene i svemirske aktivnosti”. Ti planovi, dakako, podrazumijevaju podebljano financiranje, što će se navodno obaviti do 2023. godine u nacionalnim vojnim proračunima, a 2022. godine će biti riječi o dodatnom financiranju na summitu u Madridu. Program pak reformâ NATO-a do 2030. godine predviđa, navodi se u završnom dokumentu, “jačanje političkih konzultacija, obrane i odvraćanja, otpornost, tehnološku izvrsnost, zajedničke obrambene sposobnosti utemeljene na zajedničkim pravilima, osposobljavanje i potporu partnera, razvoj nove strateške koncepcije koja će biti potvrđena na summitu u Madridu i rješavanje pitanja utjecaja klimatskih promjena na sigurnost”.

Predsjednik RH Zoran Milanović je otišao sa summita malo zabrinut budući da “nemali broj zemalja članica NATO-a, odreda saveznice i partnerice Hrvatske, imaju problema s pozivanjem na Daytonski sporazum o BiH” i poziciju konstitutivnih Hrvata u toj državi. Svaka čast, je li, jakih li “saveznica i partnerica”!? I važnosti/ugleda Bijedne Naše u Sjevernoatlantskom savezu kojemu su prvomandatni premijer Plenković, obrambeni mu ministar tada Damir Krstičević te gaf-predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović podanički darovali 2019. godine život 27-godišnjeg vojnika Josipa Briškog (ostavio je suprugu i jednogodišnjeg sinčića) te zdravlje dvojice (iz Osijeka i Vinkovaca) teško ranjenih pripadnika 10. hrvatskog kontingenta HV-a u NATO-ovoj tzv. misiji potpore miru luda naziva “Resolute Support” u Afganistanu. Za čije babe zdravlje? SAD i NATO se nakon 20 godina vijetnamizacije sada luzerski povlače iz te duboko nesretne, devastirane i samonedostatne zemlje maka i opijuma.

Hrvatskoj, kako je svojedobno kazao Milanović, nije mjesto i nema što tražiti u NATO-ovim tzv. misijama mira (pogotovo na ruskim granicama i na Kosovu) – svaki put ili pod američkim ili njemačkim zapovjedništvom, sic transit – ne samo zato što su agresivne, ubilačke i okupacijske akcije koje nemaju veze s obranom Zapada i njegove demokracije nego i zato što odreda služe nasilnom promicanju SAD/zapadnih megakorporativnih interesa profit-kapitalizma. To nema blage veze s globalnom sigurnošću, mirom, pošivanjem ljudskih prava i sloboda, solidarnošću, miroljubivom koegzistencijom, zaštitom prirode i sinergijskom borbom protiv klimatskih promjena… Zato SAD/NATO-u stalno trebaju nekakve “vanjske ugroze”, neki “totalitarn i nedemokratski režimi i vladari”, zveckanje sve novim i novim oružjem, lokalna/regionalna pražnjenja arsenala kojima istječe ok trajanja, medijsko bildanje straha od masovnih opasnosti, etc. I onda je, je li, reamerikanizacija Zapada radi “energičnog suprotstavljanja” Ruskoj Federaciji i Kini, ali i svim brzorastućima izvan “partnerske” kaste u kojoj se točno ima znati tko je gazda, a tko su drugi, treći i niži u hijerarhiji sve do maloga od kužine, sine qua non reanimiranog sada savezništva EU-a i SAD/NATO-a. Neki će analitičari vidjeti pozitivu u “prerastanju NATO-a iz hladnoratovske tvorevine u globalni obrambeni savez”, ali neće znati argumentirano objasniti – ne zna ni sâm glavni tajnik Sjevernoatlantskog saveza Jens Stoltenberg – koga to i od koga globalno ima braniti globalni obrambeni savez NATO.

Osim, ako se, dalekovidno, Zapad ne priprema za slučaj invazije neke sperinteligencije iz Svemira na Plavi planet, pa… Budući da Kina i Ruska Federacija ni po najstrožim kriterijima nisu taj “globalni izazov koji prijeti cijelom čovječanstvu”, za možebitan susret homo sapiensa – oboružanog već i umjetnom inteligencijom – s malima zelenim iz Svemira najmanje će biti potreban NATo. Ma kako reformiran. Kina i Ruska Federacija nisu problem “globalne sigurnosti i prijetnja svijetu” – ni SAD/NATO-u niti svim njihovim saveznicima/partnerima pojedinačno, ako se ne žele dogovoriti ni kada su očito nekonkurentni na područjima zajedničkog interesa – no jest globalni problem kad se vlastita nekonkurentnost i ocvala stara slava nekada moćnih zapadnih kolonijalnih imperija više ne uspijeva učinkovito nositi s ubrzanim razvojem/savezništvima (npr. Ruska Federacija i Kina) novih velesila pa se nemoć i nespremnost na suradnju proglašavaju tzv. svjetskom ugrozom. I ne priznaje se prirodno pravo svih u međunarodnoj zajednici na ekonomski probitak, širenje utjecaja, svoj način života, svoje demokratske vrijednosti evoluirale iz često milenijskih tradicija (npr. Kina) koje nisu po zapadnom kroju.

Zašto bi SAD/NATO sa saveznicima smjeli imati globalna prava ili ovlasti po pravilima koja si sami određuju, ne globalna zajednica, a Ruska pak Federacija i Kina ne bi smjeli imati ista prava ili ovlasti što će si ih izboriti konkurentnošću na svjetskoj sceni? Tko je branio austrijskim, talijanskim, grčkim, turskim, etc. graditeljskim koncernima da kvalitetom radova te cijenom i rokovima pobijede na međunarodnom natječaju za izgradnju Pelješkog mosta? Američkom kapitalu da pretrči ruski u osvajanju Agrokora i sjedne na silne plodonosne hektare u Slavoniji i Baranji? Tko je Zapadu smetao da bude konkurentniji investitor u Srbiji od Ruske Federacije i Kine, odnosno u Republici Srpskoj u BiH od također Rusa?

Ili, zašto su se pedantni, vrijedni i uvijek domaćinski svjesni Nijemci bili odlučili s Rusima graditi drugi megaplinovod (Sjeverni tok 2; punjenje je već počelo) za zapadnu Europu, a ne za dobavu znatno skupljeg plina iz američkih škriljevaca? Pa Francuzi, Talijani, Nijemci i najveći dio Europe za kinesku umjetnu inteligenciju u cijelim tehnološkim sustavima, etc.? Najveća je glupost – uistinu i prijetnja svjetskomu miru i sigurnosti – reći  na summitima skupine G7, NATO-a, SAD-EU-a, pa čak i govoriti na čaju Joe Bidena kod engleske kraljice Elizabete II. da je “Kina problem/izazov najviše zbog njezinog napredovanja u umjetnoj inteligenciji (prva je u svijetu, bolja od SAD-a, op. a.) i zbog sve većeg približavanja Moskve i Pekinga”. Zapad ih nastoji izolirati, napakostiti im sankcijama, itd., pa…

U prosincu 2019. godine, ruski predsjednik Putin i kineski Xi Jinping su videolinkom nazočili puštanju u rad megaplinovoda “Moć Sibira” dugoga 3000 kilometara i vrijednog 55 milijardâ dolara kojim će se isporučivati u Kinu 38 milijardâ prostornih metara toga ruskog energenta godišnje. Do 2025. godine će plinovod biti u punoj operabilnosti, a Kina pak svjetski viceprvak u kupnji ruskog plina. Njemčka je već lani kupila 58,5 milijardâ prostornih metara tog ruskog energenta. Kancelarka je Angela Merkel odmahnula rukom na SAD/Trumpove prijetnje/ucjene radi obustave, je li,  megaprojekta Sjeverni tok 2, a Biden je sada nevoljko, ali ipak popustio Njemačkoj. Ugovor Rusa i Kineza o kupnji ruskog plina iz “Moći Sibira” sklopljen je na 30 godina i vrijedan je 400 milijardâ dolara. Tko je branio SAD-u da energetski gladnoj i žednoj najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu konkurentnije proda svoj ukapljeni plin iz škriljevaca.

Isti koji će doskora zadavati grdne glavobolje LNG-u u akvatoriju otoka Krka i koji je već nedugo po otvorenju 2014. godine skupoćom bacio na koljena američki tzv. LNG slobode u Kalipėdi u Litvi, pa se zemlja na brzaka vratila energetskoj sigurnosti “plinom ruskog agresora”. Kineski pak investicijski megaprojekt “Jedan pojas, jedan put” (Pojas i put ili Novi put svile), vrijedan tisuće milijardâ dolara koje “nekredibilnim” zemljama ne žele odobriti američko-zapadni megazelenaši MMF i Svjetska banka za gradnju infrastrukture, obuhvatio je već cca 150 mahom nedovoljno  razvijenih država, što SAD i saveznici opet budalasto tumače “ugrozom globalne sigurnosti”. I traže Pedra u Kini za objesiti na namašćeno uže globalne anateme. Navodno će SAD/Zapad ponuditi kontraprojekt, ali se još ne mogu dogovoriti: što, kako, kada, gdje, komu…

Svijet podjela i gazdovanja silom novca i oružja više nije agenda novog doba i nove konfiguracije svjetskog poretka, ali dok to – ako će uopće? – dođe akterima tzv. visoke diplomacije iz debelog mesa u glavu, piši kući proplo je. Plavi planet globalno ostaje u velikom problemu nesigurnosti, nepovjerenja, nepravde, nejednakosti, neljudskosti… SAD/NATO se okreću Aziji i Pacifiku, a ta će agenda ubrzo suočiti “partnere” s uvjetom povećanih izdvajanja za oružje, za financiranje tzv. obrane, a na debelu štetu zaštite prirodnog okružja, zdravlja, obrazovanja i boljeg života ljudi.

h-alter.org

Povezane vijesti

Sud u Salcburgu donio prvu presudu: Korak bliže ka otklanjanju diskriminacije vozača iz BiH

Njihovo prisustvo u EU nije isto kao boravak koji se odnosi na privatne ili turističke svrhe.

ŽUTA MINUTA – Dodik se (ne)vraća Bijeloj kući

Ilustracija Jelena Žilić

U moru problema s kojima se suočava Milorad Dodik jedan djeluje nerješivo – odlučnost američke administracije da ga kroz pojačavanje sankcija potpuno izoluje što bi značilo stavljanje tačke na njegovu političku karijeru.
U poređenju s tom činjenicom Dodikova javna proslava pobjede Donalda Trampa na američkim predsjedničkim izborima bi izgledala jadno, da nije presmiješno.

Popular Articles