Glumac koji je banjalučkoj pozorišnoj sceni podario nezaboravne trenutke, onaj koji je volio Banjaluku, Vrbas i svaki kamen rodnog grada. Temperamentan, šarmantan, čiste dikcije i velikog talenta u Banjaluku je doveo mnoge poznate glumce i književnike gradeći snažnu kulturno-umjetničku pozornicu. Glumac i boem, čovjek čistog srca koji je u Banjaluci vidio grad slobode i ponosa.
piše: Ilijana Božić
Govoreći o Banjaluci kazao je: „Dobrodošli u grad ponosa. Sve goste je prihvatala uz dobrodošlicu, sve dobronamjerne je nagradila, a zlonamjerne je znala sačekati kako treba. Ovo je grad slobode. Ovo je grad smišljenosti. Grad prepun bajki o samom sebi“.
I baš te bajke pripovijedao je on i to na način koji je teško ponoviti. Smišljao je legende o svakoj avliji, kutku kraj Vrbasa, a najviše o pećini iznad rodne kuće. Bio je to čovjek koji je podjednako volio drugovati sa običnim ljudima u čaršijii i sa svjetski poznatim imenima filma, pozorišta, književnosti i umjetnosti. Kad god je dolazio u Banjaluku čekalo ga je veselo društvo, njegov Studenac i Abacija, “Orhideja” kod Tice i jagnjetina u Karanovcu. Volio je Studenac, a momci nisu mogli bez njegovog povika istjerati čamce uz vrbaske brzake. Oni koji su ga poznavali govorili su da je iz Ćejvana zračila toplina i ljudskost, te da je imao poseban šarm kojem se nije moglo odoljeti. U Banjaluku je doveo slavna imena sa naših prostora i svim tim ljudima je pokazivao svu njenu ljepotu i raskoš, ogolio bi im dušu krajiške ljepotice. Svojim bajkovitim pričama dočaravao im je Suturliju, Šeher, Šuplju sedru i mnoge kutke. Uživao je da priča o vrbaskim virovima, te o beskonačnosti običnog kamena.
Rođen je u Banjaluci, 1927. godine, tu je završio Trgovačku akademiju. Međutim ljubav prema glumi je prevagnula i on je cijeli svoj život posvetio umjetnosti. Na banjalučkoj pozornici prvi put je igrao od 1951. do 1953. godine. Banjalučki teatar prigrlio je Ćejvana i dao krila njegovim idealima. Na sceni Narodnog pozorišta počela je čarolija koja je trajala sve do njegove smrti. Kao sekretar SKOJ-a Drugog kvarta u Banjaluci, Adem Ćejvan je preuzeo jednu od uloga u drami “Sabit-aga” koju je napisao Ćamil Sijarić i tako je krenulo. Ćejvan je u toj predstavi dobio ulogu naprednog sina partizana. Tako je počela njegova glumačka priča, tako je zapažen. U jednom intervjuu koji je vodio sa Nenadom Pejićem 1987. godine ispričao je kako je tih godina kada je on počinjao Sarajevo bilo ljubomorno na Banjaluku, te da su im Sarajlije odnijele radio stanicu koja je bila prva u Bosni i Hercegovini. Kako je tada kazao Ćejvan jedno od prvih pozorišta bilo je banjalučko, a Srajevo je odvelo sve banjalučke prvake, pa i najbolje igrače „Borca“. Međutim, Banjaluka se nije dala, tada je ona bila grad koji ne može bez svog pozorišta. Bila je grad koji je poštovao trud onih koji su sve dali da pozorište dignu na noge i kulturu dovedu u čaršiju. Ćejvan je u Banjaluci postao glumac 1. decembra 1950. godine. Bio je hrabar pa je mijenjao sredine i radio u centralnim gradovima tadašnje Jugoslavije. Išao je Ćejvan za srcem, za svojim snovima i kako je sam kazao „išao sam za nekakvom perspektivom, za nekakvim obračunima sa sobom i sa svijetom“.
Odlazio je i vraćao se rodnom gradu. Nije mogao bez svoje čaršije, behara i prijatelja. Iz Banjaluke je 1954. godine otišao u Zagreb gdje je odigrao briljantne uloge i odakle je njegova karijera krenula da se razvija. Na sceni Hrvatskog narodnog kazališta tumačio je veoma širok raspon uloga iz strane i domaće književnosti što ga je posebno afirmisalo. Uporedo je studirao na Kazališnoj akademiji kod Branka Gavele. Kao student postao je onaj koji je dobijao glavne uloge, a naročito nakon što je iz Beograda u Zagreb došao Bojan Stupica. U Zagrebu je ostao do 1961., da bi te godine prešao u Sarajevo. Međutim, opet se vratio u rodni grad 1964.godine, da bi 1969. otišao u Jugoslovensko dramsko pozorište u Beogradu. U Krajinu se vratio 1980. godine podarivši joj “Susrete za glumce u maju” koji su trajali do 1987. godine i zahvaljujući kojima su Banjalučani imali priliku da gledaju sjajne izvedbe glumačkih velikana.
Kritičari su kazivali da je posjedovao jak glasovni organ, da je bio raznovrstan u pokretu i gesti, te da je glumački ostvario duboke psihologije likova. Na konkursu banjalučkog Narodnog pozorišta, povodom stogodišnjice rođenja Petra Kočića, nagrađen je za ideju o dramatizaciji Kočićevog “Jazavca pred sudom”. U intervjuu za „Jugopapir“ je kazao:
„U našem pozivu, kao i u životu, ne postoji juče i ne postoji sutra. Uvek je samo sad. Nas su varali, govoreći nam da ćemo kolače dobiti sutra, jer kad bi osvanuo taj sutrašnji dan to je već bilo „danas“, i kolači nisu bili više onako slatki kao što bi bili prethodnog dana“.
Banjalučani su aplaudirali na njegovu izvedbu Antonia iz Šekspirove “Dvanaeste noći”, na Maneta iz “Zone Zamfirove”, na Dimitrija Karamazova, Mitketa u “Koštani”, Hasanagu i mnoge druge. Njegovi biografi su istakli da je obožavao Karamazove, te da je slabo mario za svoje blistave uloge kao što su doktor u predstavi “Na rubu pameti” Miroslava Krleže ili Džordža u komadu “Ko se boji Virdžinije Vulf”, a da je pak obožavao Hasanagu i Mitketa.
U Banjaluku je osamdesetih godina prošlog vijeka na “Susrete u maju” voljela da dođe neponovljiva Mira Banjac, koja je sa Ćejvanom obilazila sva beharom obojena banjalučka naselja, spoznavajući čar grada na Vrbasu, gostoprimstvo Banjalučana i istoriju grada. U knjizi “Adem Ćejvan” Slavka Podgorelca zabilježen je razgovor sa glumicom Mirom Banjac koja je govorila o Ademu Ćejvanu s mnogo ljubavi. Ona je istakla da je Ćejvan bio žestok glumac i kosmopolita što potvrđuje činjenica da je radio u tri prestonička pozorišta. Ispričala je da je Ćejvan bio jedan od posljednjih pravih, velikih boema glumaca, te da je najvjerovatnije to bilo ono što je njih dvoje zbližilo. Ova glumica raskošnog talenta ispričala je da je uz njega upoznala prave banjalučke i zagrebačke pjesnike, da je s njim prvi put ušla u Ferhadiju i upoznala Banjaluku onakvu kakvu sama sigurno nikad ne bi mogla da upozna. Ćejvan joj je ispripovijedao, onako kako je samo on znao, priču o tragičnoj Safikadinoj sudbini koja je simbol grada na Vrbasu jer je život žrtvovala zbog ljubavi. Mira Banjac i Adem Ćejvan su, pored toga što su sarađivali, i lumpovali u starim banjalučkim kafanama koje su čuvale dušu Banjaluke i prikazivali je s jedne druge strane.
A gdje bi drugo prolazili boemski dani Adema Ćejvana nego u kafani “Mostar” koja je bila u blizini Narodnog pozorišta, a koja je privlačila sav umjetnički svijet i u kojoj su rođena mnoga prijateljstva i ispričane neponovljive priče o sreći, ljubavi, književnosti, životu i umjetnosti. Tu je Ćejvan poetski pričao i drugovao. S njim je u toj kafani pio i maestralni Boris Dvornik koji je obožavao ovog Banjalučanina. Dolazio je na njegove majske susrete, oduševljavao Banjalučane, ali i sa svojim Ćejvanom lumpovao za klimavim stolovima prekrivenim kariranim stolnjacima, uz debele drvene grede na plafonu i premazani crni daščani pod, uz miris duvana, ćevapa i alkohola u kafani “Mostar”. Bile su to nezaboravne majske večeri za Banjalučane, a mi danas možemo da zavidimo onima koji su ta vremena živjeli. Tada su Banjalukom odjekivale starogradske pjesme, sevdalinke, ali i melodije dalmatinskih klapa koje je sobom donosio šarmantni glumac s mora Boris Dvornik.
Adem Ćejvan se pored pozorišta ostvario i na filmu, a neki od filmova u kojima je glumio su “Idi mi, dođi mi”, “Seljačka buna”, “Lov na jelene”, “Družba Pere Kvržice”, te u mnogim drugim. Gledali smo ga i u serijama “Povratak otpisanih”, “Vuk Karadžić”, te u ulozi medicinskog brata Ive Lukšića u “Boljem životu”.
U pomenutom intervjuu iz 1987.godine Ćejvan je kazao da mu u tadašnjoj Banjaluci smeta jedan opšti stav prema kulturi, prema prosvjeti i duhovnim pitanjima. Kazao je „Smeta mi tako jedan globalan stav prema nečemu od čega zavisi odvojenje od životinje i ostalih elemenata“.
Autor: Impuls