 živi u riziku od siromaštva ili društvene isključenosti, a procjenjuje se da minimalno 700.000 osoba svake noći spava na ulici ili u skloništima za beskućnike diljem Europske unije.){kind=link}
Foto: Pixabay / ilustracija
Jedna petina stanovništva Europske unije (ukupno 91,4 milijun ljudi) živi u riziku od siromaštva ili društvene isključenosti, a procjenjuje se da minimalno 700.000 osoba svake noći spava na ulici ili u skloništima za beskućnike diljem Europske unije.
Prema izvještaju FEANTSA-e, organizacije koja se bavi beskućništvom u Europskoj uniji, to predstavlja 70-postotni porast u odnosu na situaciju prije deset godina. Prema izvještajima iz pojedinih gradova zapadne Europe moguće je zaključiti da je taj trend povezan s pojačanom imigracijom unutar EU. Dijelom potaknuto Covid-19 krizom, u posljednje vrijeme se počelo obraćati više pažnje na probleme siromaštva, društvene isključenosti i beskućništva u Europi. Dio tog trenda predstavlja i pokretanje Europske platforme za borbu protiv beskućništva, zakazano za 21. lipnja, u organizaciji Europske komisije i Predsjedništva EU. Države članice će tom prilikom potpisati deklaraciju kojom će se obavezati na borbu protiv beskućništva. Također, kao stranke Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, sve države članice EU već su se obavezale da će iskorijeniti beskućništvo, zaustaviti prisilne deložacije te osigurati pristup pravnoj pomoći u slučaju kršenja prava.
Međutim, na putu od brojnih deklaracija do rezultata koji bi se pozitivno odrazili na živote beskućnika stoje dva velika problema, piše EUobserver. Prvi je nedostatak podataka o beskućnicima: iako postoje različite preporuke o tome kako mjeriti beskućništvo, pouzdani podaci i dalje ne postoje, što otežava stvaranje strategija i praćenje napretka. Na primjer, u sklopu Ciljeva održivog razvoja, sve države članice bi trebale skupljati i prikazivati podatke podijeljene prema prihodu, rodu, etnicitetu, dobi, migrantskom statusu i slično, kako bi se moglo identificirati koje su skupine u najvećem riziku od siromaštva i beskućništva, pa onda i raditi na sprečavanju beskućništva.
Drugi problem je da se prema beskućnicima i dalje postupa kao s kriminalcima iako bih ih se trebalo tretirati kao nositelje prava kojima je potrebno osigurati pomoć. Razni propisi o ljudskim pravima zabranjuju kriminalizaciju beskućnika: prema Vodećim načelima o ekstremnom siromaštvu i ljudskim pravima države bi trebale “ukinuti i reformirati sve zakone koji kriminaliziraju aktivnosti na javnim mjestima poput spavanja, prosjačenja, jedenja ili održavanja osobne higijene”. Također, Smjernice za provedbu prava na primjereno stanovanje preporučuju državama “ukidanje svih zakona i mjera kojima se kriminaliziraju ili kažnjavaju beskućnici ili ponašanje povezano s beskućnicima, poput spavanja ili prehrane na javnim površinama”.
Europski parlament također je usvojio niz rezolucija, od kojih je najnovija ona iz siječnja ove godine, koje od država članica traže da “zaustave kriminalizaciju beskućnika i promijene diskriminacijsku praksu kojom se beskućnicima onemogućava pristup socijalnim uslugama i skloništima”. Također, Europski parlament pozvao je Europsku komisiju i države članice da kroz europske i nacionalne zakone osiguraju da pravo na primjereni smještaj postane temeljno ljudsko pravo. Nažalost, stvarnost je još daleko od usklađenosti s tim preporukama i propisima, pa je tako kriminalizacija prosjačenja i dalje vrlo raširena diljem Europi, o čemu svjedoči i nedavna presuda Europskog suda za ljudska prava.
Dora Levačić, Bilten