Dragi moj dnevniče,
Ima solidan broj godina kada je bila jedna od refomi školskog sistema. U srednjim školama pojavila se „zanimanja“, kako je tvrdio jedan ugledni profesor, nigdje veze sa stvarnošću i realnošću. Elem, dok su se vodile rasprave na nivou (ne)ozbiljne stručne i akademske zajednice o tome da li se pogriješilo sa imaginarnim zanimanjima koja (ne)trebaju društvu i privredi, raja se dobro zajebavala.
Piše: Zoran Studenac-Vrbaslija
Priča se da su pojedini tvrdili kako će „svoga maloga upisati na smjer nanosač pjene“. Ko`biva, brijačima je trebalo da im neko nanosi pjenu prije brijanja, da bi što kvalitetnije obrijali mušterije. Ozbilja zajebancija uzela je toliko maha, da su čak i tadašnji mediji davali prostora gradskim zajebantima. Ne sjećam se da je „nanosač pjene“ prošlo kroz nomeklaturu zvaničnih zanimanja, ali sjećam se riječi moga tadašnjeg brice. “Da li si zaposlio nanosača pjene“, pitao (polu)šaljivo. Odgovor :“ “Mali, ako ćeš se zajebavati sa mnom, onda razguli iz radnje…“ Sreća, majstor ipak skontao šalu,i poslije, uz kafu i rakiju, žalio se da je „sve teže naći dobrog šegrta, koji bi izučio zanat i mogao postati dobar majstor…“
Moj dnevniče,
Proteklo je prilično Vrbasa od kada su izgovorene ove riječi, a čini da jedno od aktuelnih pitanja „znaš li nekog dobrog majstora…“ Uglavnom, duboko razmislim prije nego što pokušam odgovoriti. Ne bih želio nikoga zeznuti, jer ko zna koliko puta čuh da su sada električari postali moleri, nekadašnji moleri postavljaju parkete, majstori za veš mašine i šporete lijepe tapete, dok parketari zidaju kuće i stanove. Ne bih želio da moja „preporuka“ završi sa krivom postavljenim parketom ili laminatom električnim instalacijama koje riknu nakon malo jačeg opterećenja, krečenjem koje izgleda na avangardno slikarstvo, ili zidova koji nisu pod „libelu“.
Kažu, radi se o sistemu gdje svi znaju sve, a rade ono što misle da znaju i mogu raditi. Slušam kako su električari postali moleri, moleri postali električari, zidari parketari, jer su nekadašnjim električarima, zidarima, molerima, mehaničarima firme i preduzeća otišla u helać, a od nečega se mora živjeti…Ali, ne čuh da i ovo malo tzv.radničkih zanimanja koja egzistiraju po školama može biti od koristi za neke buduće mehaničare, električare, zidare. Više teorije, a manje prakse, za njih nije rješenje jer će najvjerovatnije po završetku školovanja morati da „svaštare“ kako bi osigurali kakvu-takvu egzistenciju…S vremena na vrijeme popijem kafu sa nekadašnjim automehaničarem. Vrsnim i provjerenim, koji radni vijek provede u jednom od nekada poznatih i uspješnjih auto-servisa. Voli reći kako se nekada više radilo, a manje teoretisalo…U školskim klupama bili tri dana u sedmici, a dva dana praktična nastava, sa punim radnim vremenom u servisu…Prisjetio se vremena, kada se, kaže, na realnim osnovama sticalo znanje, a ne kao danas, kao ova djeca koja od suhe teorije neće imati nikakve koristi ako se jednog dana „souče“ sa pravim poslom…
Dragi moj dnevniče,
I dok se traže preporuke „znaš li kakvog dobrog majstora“ usput ponovo se priča o privatnim fakultetima. Dileme ko je akreditovan i validan za obavljanje djelatnosti, prepustimo nadležnim organima. Iako se čini da se inspekcije, prosvjetno-pedagoške institucije previše i ne miješaju u svoj posao…
Autor: Impuls