Priča o pobuni protiv Boga je istinita, a opjevana je u brojnim stihovima. Pjesnik koji ju je sačuvao od zaborava je Boris A. Novak, a pobunjenica je njegova nona Leopoldina Novak, majka pjesnikova oca Ante, koga, na slici uz ovaj tekst, ona drži na krilu. Na slici su i druga djeca Leopoldine i brkatog joj muža Antona Novaka.
Piše: Sinan Gudžević
Moj rođak Numan Gudžević, čija su oba roditelja iste noći umrla od trovanja mesom, ostavivši njega i brata mu Selmana ‘same, a male i sirote’, govorio je kako ne vjeruje da postoje džennet i džehennem, to jest raj i pakao. Na upozoravanje starijih rođaka kako takve riječi nisu baš pobožne, Numan bi odgovarao da on i ne može biti pobožan ‘ka svi sretnici na ovome svijetu’, čim mu je Bog ‘ada tek što sam prohodao’ dao takvu muku. Pa je govorio kako razumije jednog Taipa, koji je, ‘za stoput manju stvar’, kad mu je crknuo konj od struje iz žice oko livade, uzeo pušku i nanišanio u oblak i opalio ‘e da ubije Boga’.
Moji rođaci, inače duboko bogobojazni, za Taipovo pucanje prema Bogu nisu imali nikakva razumijevanja, a za Numanovo ogorčenje Božjom odlukom, danas bih rekao da malo i jesu, jer su za sudbinu Numanovu i Selmanovu znali reći kako se ‘to, vala, ne bi moglo naći niđe od Mašika do Magriba’.
Tih mojih rođaka više nema na ovome svijetu, te im ne mogu ispričati ovo što slijedi. A rado bih čuo ono što bi rekli kad bi čuli sljedeći primjer za pobunu protiv Boga. Priča je istinita, a opjevana je u brojnim stihovima. Pjesnik koji ju je sačuvao od zaborava je Boris A. Novak, a pobunjenica je njegova nona Leopoldina Novak, djevojačko Schwarz, majka pjesnikova oca Ante, koga, na slici uz ovaj tekst, ona drži na krilu. Na slici su i druga djeca Leopoldine i brkatog joj muža Antona Novaka.
Jedna od pjesama unuka Borisa nosi naslov ‘Kad je Bog pozvao sebi Leopoldinu Novak, rođenu Schwarz’, a preveo ju je Tonko Maroević:
Naša nona najprvo bje zaljubljena u Boga.
Odnos bje osoban, intiman po svemu.
Katolički svijet Boga usvaja preko baroka
i ukrasa, a ona se otajno obraćala Njemu,
opsesivno i stalno. S Bogom skupa je bila
u istom vrtiću, u istoj sjedili su klupi
u školi. Bog bje nevidljiva sila
njezine djevojačke krhkosti. A kad pristupi
ko nevjesta u hram njegov cijela je četa
anđela izatkala veo preko njenog lica…
Otad je mlada žena živjela razapeta.
Al Bogu više nikad glasno se ne obrati
otkad joj uze prvorođenu kćer, a zatim –
u nizu – toliko mezimaca i mezimica…
Kad Bog je pozva sebi, ona molila nije.
Sedmostruku ranu krikom obznani:
‘Ja? Zar ja da tražim od Boga oproštenje?!
Naprotiv, nek Bog od mene traži oprost prije!
On ubio je sedmero moje djece, moje brojno življenje!
Ja nisam kriva pred Bogom! Nek Bog se preda mnom brani!’
Od sedmoro djece koje joj je ‘ubio Bog’, Leopoldina je bila majka petoroma, a dvoma je bila baka. Od te djece umrle za života Leopoldine Novak, na slici su troje, tri sina s lijeve strane. Nedostaje kćerka Katka, umrla djetetom, prije nastanka fotografije (1913), i najmlađi sin Mirko, zvani Fric, rođen pet godina kasnije. Ovo što slijedi prepisano je iz mojih razgovora i dopisivanja s Borisom A. Novakom.
Prvi s lijeve strane je sin Jerolim, zvani Jerko. On je bio oficir, najprije konjički, u austrougarskoj vojsci, učestvovao je i na Sinjskoj alki, u Prvom svjetskom ratu je ranjen na Soči, potkraj rata se pobunio protiv Austrije, a u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bio je pilot. Zbog njegove pobune protiv korupcije u vojsci jednom je pala vlada. Na avionskim takmičenjima Male Antante bio je proglašen najboljim pilotom. Poginuo je 1933. blizu novosadskog aerodroma, kad je neki vojnik-šofer vozio njegov avion dvosjed preko pruge, a voz naišao i ubio ih. Krivica za udes pala je na željezničara koji nije spustio rampu, jer je zaspao. Jerko Novak je nakon udesa živio dva sata, i za to vrijeme je saznao da je rečeni željezničar otac sedmoro djece i da je zaspao od umora, pa je kao svoju posljednju želju kazao molbu da željezničar ne bude osuđen. To je i napisao na listu papira. Na suđenju u Beogradu majka Jerkova Leopoldina tražila je od suda da poštuje posljednju volju njenoga sina. U jednom času, kad je rasprava uzela maha, nona je sudiji rekla i ovo: ‘Zar vi, Srbi, ne poštujete poslednju želju svojih mrtvih?’ U dvorani je nastala grobna tišina. Sud je imao nenavadan testament umrloga, zbog kojeg je željezničar bio osuđen samo uslovno. U beogradskoj Politici je izvještaj sa tog suđenja izišao pod naslovom ‘Spartanska majka pred sudom’.
Iza Jerka je ostala udovica Nadžida, djevojačko Nuri Hadžić, Mostarka, kćerka pisca Osmana Nuri Hadžića, za koga Boris A. Novak kaže da je razvio pojam ‘bošnjačkog identiteta’. Njegove tri kćeri, Nadžida, Bahrija i Rabija, bile su prve muslimanke koje su skinule feredžu i borile se za emancipaciju muslimanki. Nadžida je bila predsjednica Antifašističkog fronta žena Bosne i Hercegovine, a poslije Rezolucije Informbiroa bila je ‘zbog jedne polurečenice’ devet godina zatočena na Golom otoku.
Do Jerka na slici je njegov brat Rudolf. Rođen 1903, bio je najljepše dijete Leopoldinino, zvali su ga Rudolf Valentino. Ekonomista i geolog, a služio je u k. und k. mornarici, pa je bio u jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci, pa je 1941. mobiliziran u hrvatsku domobransku vojsku i poslan na Istočni front. Na mariborskom kolodvoru, kad je posljednji put vidio sestru Maru (na slici stoji desno), rekao joj je: ‘Kaži braći da ću ispuniti svoju dužnost!’ U Rusiji je, pred Staljingradom, sa cijelim pukom prešao na sovjetsku stranu, u Crvenu armiju, a nestao je negdje u Sibiru, u nekoj bolnici za tifus.
Ispred Jerka i Rudija stoji mlađi brat Leo, kompozitor, pijanista i dirigent, kome je sestra Mara slušajući kako svira govorila: Caro mio, tu sei un vero maestro. Leo je kao član CK KP Slovenije bio organizator Otpora u Mariboru. Uhapsio ga je Gestapo i nakon dva mjeseca mučenja, strijeljan je 30. oktobra 1941.
Četvrti Leopoldinin sin, a peto dijete uzeto Bogom, bio je najmlađi Mirko, znan kao Fric Novak, partizan Osvobodilne fronte, strijeljan od partizanske puške, pod nerazjašnjenim okolnostima početkom 1943.
Šesto dijete koje je ubio Bog, bio je Leopoldinin unuk Maks, koga je Gestapo uhvatio u raciji 4. avgusta 1941. u stanu njegove majke Mare (ove na slici) udate Čepič na Kolodvorskoj ulici u Mariboru, kada je pala jezgra mariborske ilegalne organizacije. Maru su gestapovci mučili pred djecom i djecu pred njom, nju su poslali kao prvu Slovenku u ženski logor Ravensbrück koji je preživjela. Njen sin Leon bio je interniran u Buchenwaldu, i preživio je. A Maks bio je interniran u Mauthausenu, odande je uspio pobjeći, pa se priključiti slovenačkim partizanima, da bi kasnije postao komesar 2. Pohorskog bataljona. Dana 29. februara 1944. njegovi su ga drugovi ubili okrutno, pekući ga na vatri, a pod optužbom da je agent Gestapoa.
Sedmo dijete je unuk Leopoldinin Veljko, Rudolfov sin, koji je 1943. odbio da ode u ustaše pa je prisilno poslan u internaciju u Njemačku, gdje je poginuo za vrijeme bombardiranja Drezdena, potkraj rata.
Od Leopoldinine i Antonove djece preživjeli su samo najstarija Mara, pijanistkinja i profesorka jezika, i Ante, otac pjesnika Borisa A. Novaka. Antu je Glavni štab slovenačke partizanske vojske dvaput osuđivao na smrt (jednom zbog toga jer je u roškoj ofanzivi, kada je 90.000 italijanskih vojnika opkolilo Kočevski rog, gdje je bila jezgra partizanske vojske, bio jedini komandant koji se sa svojim borcima borio i probio obruč te spasio partizansku vojsku. Za Glavni štab i CK KPS to je bilo kršenje naredbe da se svako spasava kako zna i umije.)
Žao mi što ovu sliku ne mogu pokazati mom rahmetli amidži Džibu. On je s jugoslavenskom vojskom mjesec i po dana bio u planinama iznad Trsta i pričao mi je kako su svi vojnici plakali kad je došla naredba za povlačenje, jer je kriza oko Trsta završena. Živo me zanima šta bi rekao kad bih mu kazao da je ovaj dječačić u naručju majke, glavom i bradom ratni major Ante Novak, komandant Radija Slobodni Trst, iz maja 1945.