Julije Cezar. Potomak drevne porodice Julija, bivši rimski konzul, pontifeks maksimus, političar i omiljeni vojskovođa, imperator kome Senat iz godine u godinu prepušta sve više moći i diktator Rima. Ono što Cezara čini jedinstvenim, osim fantastičnih ratnih i političkih uspjeha, jeste da je zapravo jedan od rijetkih ljudi Antike za koje pouzdano znamo kako su umjeli da čitaju i u sebi. Ova božanska vještina, sposobnost da se tekst pogleda i pročita bez glasa, da niko drugi to ne čuje, u nekoliko prilika daje Cezaru značajno preimućstvo nad suparnicima.
Istraživači istorije teksta više od jednog vijeka smatraju da je čitanje u sebi vještina koja je karakteristična isključivo za ljude modernog doba. Danas je čitanje svakodnevna, lična, a često i usamljenička praksa, dok se u Antici, kao i gotovo sve drugo što je danas privatno, poput iskazivanja vjere, straha i mržnje, odvijalo javno, na trgu ili forumu.
Međutim, to pitanje nije sasvim zaključeno i još uvijek je predmet silnih akademskih rasprava. Prvu vijest o čitanju u sebi u nauci je obznanio ugledni njemački klasični filolog Eduard Norden (1868-1941) koji će 1898. zaključiti da ljudi Antike vjerovatno nisu bili u stanju da čitaju u sebi.
Pitanje razmaka je, inače, povezano sa čitanjem naglas još u psihološkom eksperimentu iz 1962. godine u kome se ispostavilo da ispitanici nisu bili u stanju da čitaju tekst bez razmaka, a da pri tom ne subvokalizuju. Kako, uostalom, uopšte čitati tekst gdje riječi nisu razdvojene razmacima?
Pokušajte:
Danaspouzdanoznamodamoderničitalacuvežbandaprepoznajerečiokompratitekstibezvokalizacijemupripisujeznačenje…
Čovjek Antike je, međutim, prinuđen da čita tekst na ovaj način, bez razmaka. Da li je pritom u stanju da to radi bez glasa? Izvjesno je da pojedinci, miljenici bogova poput Julija Cezara, jesu vladali tom sposobnošću.
Tekst: Slobodan Bubnjević – naukakrozprice.rs