Kako sazrevamo, razvijaju se mnoga naša uvjerenja – uključujući svu našu perspektivu ljubavi. Zrelost podrazumijeva razumijevanje ljubavi na drugačiji, dublji i ponekad jednostavniji način. Zrela ljubav odgovara na intenzivnu potrebu za koju je potreban dug period rasta da bi bili zadovoljeni.
Svako od nas ima svoj koncept vezan za značenje ljubavi. U oblikovanju naše percepcije ljubavi, predrasude i lična uvjerenja igraju fundamentalnu ulogu.
Postoje dvije vrste ljubavi: s jedne strane, odrasla ili bračna ljubav opisana kao ljubavno prijateljstvo koje uključuje naklonost, povjerenje, poštovanje i odanost. S druge strane, strasna ili dječija ljubav koja se sastoji od divljeg emocionalnog stanja u kojem vladaju zbrka osjećanja poput nježnosti, seksualnosti, radosti, bola, anksioznosti i ljubomore. Studije kažu da ova vrsta ljubavi može trajati od 6 do 30 mjeseci, ponekad uz mogućnost obnove odnosa.
Vrijeme je nepogrešivi element koji nam omogućava da vidimo očima srca i cijenimo šta je autentično. S vremenom iskustva nas približavaju ljubavi odraslih, čineći nas slobodnima da izrazimo svoja osjećanja i pronađemo sposobnost prepoznavanja dubljih stanja uma drugog učeći da gledamo njegovim očima.
Autonomija je osnovni koncept za ljubav kod odraslih osoba. Može se činiti kontradiktorno povezivanje zajednice dvije duše s idejom autonomije, međutim, poslednje se ne može odvojiti od pojma samopoštovanja. Autonomni pojedinci znaju da na svijetu niko ne zadovoljava njihove potrebe: oni znaju da koliko god ljubavi i razumijevanja bilo između dvije osobe, svaki je na kraju odgovoran za sebe i svaki je odgovoran za svoju sreću.
Kako sazrijevamo, učimo da dajemo ispravnu vrijednost svemu što živimo, uvažavajući suštinu drugog i prihvatajući ga sa njegovim vrlinama i manama. Ljubav odraslih daje životne lekcije, omogućava vam da razumijete suštinu druge osobe. Sebična i dječja ljubav, s druge strane, nastoji da povrijedi, veže osobu ili je ukloni sa mjesta kome pripada.
Čin ljubavi zadovoljava anksioznost, želju da se ponudi nežnost. Suprotno tome, biti voljen odgovara na drugu potrebu: pojedinca treba voljeti i uvažavati. Ako ljubav predstavlja neku vrstu ličnog ispunjenja, voljeti je posledična nagrada. Principi prema kojima biramo partnera zasnivaju se na interakciji između osobina te osobe i naše sposobnosti da cijenimo ove kvalitete.
Voljeti i biti voljen nije jedino zadovoljstvo u vezi zrelog para: postoji zadovoljstvo u zaštiti, pomaganju i vođenju drugog, istovremeno tu je i osjećaj povjerenja i sigurnosti.
U poslednjih 10 godina uloženi su napori da se prati profil normalnog razvoja ljubavi od adolescencije do zrelosti, što je dovelo do isticanja tipičnog razvojnog procesa. Moglo se posmatrati kako smo u prelazu ka zrelosti skloni ozbiljnom angažovanju u važnim aspektima života, poput ljubavi, odvajanja sebe od prethodnih uticaja.
Ovo je faza u kojoj se osjećamo najprikladnijima za intimni odnos sa drugom osobom, za formalizaciju zajednice, zajednički život, sklapanje braka. Ljudi se ujedinjuju nakon potrebe za sigurnošću i samopotvrđivanjem povezanim sa činom napuštanja majčinskog doma, kao i vođeni potrebom da se postigne vitalni cilj, poput želje da se voli i bude voljen.
Većina problema para obično proizlazi iz strogih romantičnih potreba povezanih sa ljubavlju i parom, koje su, međutim, veoma udaljene od pojmova zrelosti i objektivnosti. Takve iskrivljene ideje o strastvenoj ili dječjoj ljubavi mogu zadesiti čak i parove koji se savršeno nadopunjuju.
Konačno, ljubav odraslih se hrani zajedničkim iskustvima i ne prepušta se unutrašnjim sukobima i opasnostima. Prava mudrost u ljubavi ima korijene u vlastitoj sposobnosti evolucije, bez obzira na infiltracije i rane tipične za emotivne veze.