2019. godina će biti upamćena kao godina potrošena za neprovođenje nacionalne strategije za rješavanje ratnih zločina. To u praksi znači da je oko 4500 ljudi, za koje sud BiH ima osnove sumnje da su počinili neku vrstu krivičnog djela iz oblasti ratnih zločina, dobilo godinu dana uživanja na slobodi!
Šta su nama ratni zločini?
Analizirajući potupak zatvaranja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu, te prebacivanje slučajeva ratnih zločina na domaće sudske institucije, da se zaključiti da je taj postupak doživio svoj apsolutni fijasko. U prilog toj tvrdnji stoji činjenica da se prema tzv. strategiji rješavanja ratnih zločina, gdje se posebno misli na čuvenu „A-listu“ predmeta iz Haaga, nije dogodilo ništa, odnosno nije došlo do pokretanja niti jednog od navedenih slučajeva. Strategija koja je u svojoj osnovnoj formi imala cilj da sudske institucije na prostoru bivše Jugoslavije “optereti” rješavanjem teških ili ako hoćete kapitalnih predmeta, nikada nije zaživjela u praski. U praski također nisu zaživjele ni komunikacijske relacije između nacionalnih sudova koji je trebalo da učine ovu strategiju, kao i cjelokupni proces, efikasnijom. Ako uzmemo za primjer samo državu BiH, onda tu dolazimo do i te kako poražavajućih podataka. Famozna strategija tumačena je od strane nekoliko privatnih udruženja žrtava, koje su bez metodološkog plana insitirale na obilnoj akciji rješavanja slučajeva, pri tome izbjegavajući širi društveni angažman, kao i uključenje javnosti u taj proces. Posljedice takvog djelovanja donijele su vrlo ogavnu i vrlo opasnu praksu društvenog posmatranja sudskih procesa, gdje se sudski procesi, kao i sudske presude, u medijima prezentiraju i analiziraju isključivo kroz nacionalni eksponat, odnosno dolazi do selektiranja procesa po nacionalnom ključu. Ovakav amoralni pristup praćenja sudskih procesa stvorio je relativizaciju odnosa prema tim procesima, posebno u entitetu RS, tako da se može konstatirati da društvena zajednica u BiH nema jednak stav i nema jednako posmatranje sudskih procesa iz ove oblasti. Tema ratnih zločina se koristi isključivo u dnevno-političke svrhe, gdje se u zavisnosti od aktuelnosti postupka slučaj koristi isključivo za homogenizaciju svog biračkog tijela.
Istraga kao tuga pregolema
Sam proces rješavanja sudskih porocesa i postupaka, posebno u sudskim institucijama u BiH, priča je za sebe. Uglavnom, nesposobni tužitelji, potpuno nespremni da se nose sa izazovima teme ratnih zločina, nisu u stanju da nagomilane predmete rješavaju brzo i efikasno. Ne treba ipak svu krivicu svaljivati ni na tužilastvo, jer postoje ustinu objektivni razlozi zbog kojih cjelokupni sistem ponekad, i pored najbolje želje, ne funkcioniše dobro. To posebno ne odgovara onoj grupih vrijednih i čestitih tužilaca koji postoje u tužilaštvu BiH, a koji zbog cjelokupne slike nepraktičnog i haotičnog sistema rada ne mogu doći do izražaja. Vjerovatno je jedan od glavnih objektivnih problema s kojima se tužioci susreću u svom radu nepovezanost, prije svega, komunikacijske prirode sa službama i agencijama koje asistiraju tužilaštvu u njegovom radu, kao što su bezbjednosne agencije SIPA i OSA, odnosno nepostojanje komunikacije sa tužilaštvima iz susjednih zemalja. Ovakav vid, možemo slobodno reći, haotičnog stanja izuzetno pogoduje advokatima, kao i osumnjičenim osobama, da manipulacijama i drugim vrstama pritiska kreiraju, utiču i na svaki drugi način vrše uticaj na svjedoke u „osjetljivim“ predmetima. Iz tog se stanja dešava da, iako su naizgled mnogi slučajevi jasni i pravno dokazivi, oni ipak padaju na sudu. Ako uzmemo u obzir da je postupak zaštite svjedoka, kao i taj cjelokupni proces postavljen tako da ne štiti svjedoka, uopšte, kao i ako uzmemo u obzir da zbog neefikasnosti sitema tužioci često sami moraju voditi cjelokupni proces (što podrazumijeva traženje svjedoka, uzimanje izjava od svjedoka, pripreme svjedoka itd.), onda dolazimo do veće slike problema sa kojima se ti ljudi susreću. Zbog toga ne treba da čudi da istrage u nekim predmetima traju čak i više od 10 godina.
Šta je rješenje?
Isključivo rješenje ovog i ovakvog stanja je u rukama političara. Nešto što se zove politička volja koja bi stvorila atmosferu u kojoj bi cjelokpuna društvena zajednica sa oduševljenjem podržavala rješavanje sudskih procesa iz oblasti ratnih zločina, bio bi veliki korak ka ubrzavanju tog cjelokupnog procesa. Takva atmosfera bi umnogome olakšala i rad tužilaštva koje bi smoglo snage i ukinulo sadašnji očigledni strah da se u svim predmetima postupa detaljno i angažirano. Nažalost, svjedoci smo međutim, da upravo ti političari prave atmosferu antagonizma prema sudu i sudskim institucijama. Relativiziranje ratnih zločina, gdje se u mnogim slučajevima presuđeni ratni zločinci predstavljaju kao heroji, dovodi do urušavanja kredibiliteta svih učesnika, koji pokušavaju uvesti pravdu u tim sudskim procesima. S druge strane, imajući u vidu količinski broj predmeta, kao i broj osumnjičenih, pod hitno bi bilo neophodno napraviti nezavisna istražiteljska tijela ili komisije u kojima bi se nalazili pravnici, novinari, antropolozi, kao i drugi ljudi sličnih zanimanja, koji bi svojim radom i istraživanjem dolazili do dokumentacije i asistirali tužilaštvu u provođenju strategije. Nažalost, pošto je BiH društvo podijeljeno društvo, i takva vrsta tijela bi vjerovatno dobila nacionalna obilježja. No, čak i kao takva bi mogla biti od pomoći, ako i samo ako bi se vodila moralnim načelima traganja za istinom i pravdom, odnosno ako bi u svoj fokus prije svega stavila žrtvu. Danas to nije moguće, ali zašto se ne nadati da bi se to moglo desiti.
Autor: Impuls