Plate rudara u FBiH su u prosjeku 950 KM i niže su od plata rudara iz RS-a koje u prosjeku iznose 1.090 KM – rudnici u RS-u su drugačije organizirani, u sastavu termoelektrana
piše: Eldar Dizdarević – Oslobođenje
Proteklih sedmica u ovdašnjim medijima često su se prenosile ponekad i dramatične vijesti o rudarima i rudnicima iz većeg bh. entiteta, Elektroprivredi BiH, resornom ministarstvu i Vladi Federacije BiH. Prisjetimo se ukratko. Početkom septembra rudari iz pojedinih rudnika su ušli u jame i tamo proveli 24 sata, tražeći tako da im se isplati naknada za topli obrok. Potom su rudari došli u Sarajevo, pred zgradu Elektroprivrede BiH, a par dana kasnije protestirali su i pred zgradom Vlade FBiH. Ukratko, rudari su uputili Vladi FBiH pet zahtjeva koji podrazumijevaju sljedeće: (1) primjena Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i radnika u oblasti rudarstva u FBiH, zatim (2) da se odmah pokrene postupak analize kvalitete upravljanja u rudnicima uglja iz sastava Koncerna i u svim (3) rudnicima uglja izvrši analiza organizacije i sistematizacije radnih mjesta te (4) da se obavezno izvrši preispitivanje funkcionalnosti Koncerna JP Elektroprivreda BiH Sarajevo te, na kraju, da Vlada FBiH odredi (5) veleprodajnu cijene uglja koja se iz rudnika u Federaciji BiH isporučuje JP EPBiH. U ovih pet zahtjeva krije se i suština problema sa rudnicima u Federaciji BiH, ali naravno uz dodatak i druge strane da su bankovni računi pojedinih rudnika blokirani zbog duga Poreskoj upravi FBiH od 210 miliona KM, kao i zbog toga, kako su rekli pojedini parlamentarci, da su rudnici u FBiH nelikvidni te da će uskoro možda biti i zatvoreni (po uzoru na mostarski Aluminij) te da se rudari trebaju prekvalifikovati u građevinare.
Dakle, veoma jasno: nema nikakve sumnje da su rudari i rudnici u (velikim) problemima, a među tri najveća treba svakako svrstati cijenu uglja, veliki dug i kvalitet upravljanja i sistematizaciju radnih mjesta u rudnicima. Za ovo posljednje kriva je, naravno, politika. Brojni ovdašnji uhljebi su se kao kamen utopljeniku oko vrata “zakačili” u administraciji rudnika od 2009. godine do danas, zahvaljujući isključivo političkim vezama sa vladajućom strankom, dok s druge strane uprava EPBiH, na čijem su čelu opet ljudi bliski vladajućoj stranci, pokušava iz rudnika i rudara iscijediti sve što se može za što je moguće mizerniji iznos novca.
Kako prenose mediji, ključni dokument i kamen spoticanja u ovom problemu je Dugoročni plan razvoja do 2030. godine sa Strategijskim planom, koji je EPBiH usvojila 2014. U tom se dokumentu, osim sada već tradicionalne i vječne kuknjave kako su cijene električne energije na veoma niskom nivou, navodi kako ni cijene uglja ne bi smjele prelaziti do 2030. postojeći nivo cijena koji je već sada iznad predviđenih u investicionoj dokumentaciji za blok 7 TE Tuzla, odnosno cijenu od 4,75 KM/GJ, dok se u Akcionom planu modernizacije rudnika kao idealna cijena navodi 4 KM/GJ. Rudari, pak, s druge strane smatraju da bi cijena uglja trebala iznositi 7 KM/GJ te su zbog toga u svojih pet zahtjeva uvrstili i to da ubuduće Vlada FBiH, kao većinski vlasnik EPBiH, određuje veleprodajnu cijenu uglja koja se iz rudnika u FBiH isporučuje prema ovom javnom preduzeću. Svemu pomenutom još dodajmo i to da je neto dobit Elektroprivrede BiH lani iznosila 52,38 miliona KM, a da je to javno preduzeće i pored tolikog profita krajem prošle godine od FERK-a tražilo povećanje cijena električne energije. Iz FERK-a im je kulturno saopšteno da je gotovo nemoralno za jedno javno preduzeće iskazati toliki profit i još tražiti povećanje cijena, ali nam taj njihov zahtjev zapravo sugeriše mogući razvoj rješenja ovog problema. Za EPBiH idealno bi, dakle, bilo probleme rudnika prebaciti na leđa potrošača preko povećanja cijena električne energije i nema gotovo nikakve sumnje da će ovo javno preduzeće u narednom periodu zagovarati upravo takvo rješenje problema koji se već godinama, od 2009. pa sve do danas, mete ispod tepiha.
Pomenimo za one manje upućene u elektroenergetski sektor kod nas i sljedeće. Elektroprivreda BiH Sarajevo je dioničko društvo, odnosno javno preduzeće, sa godišnjim prihodom od milijardu KM. EPBiH ima 715 hiljada kupaca i u njoj je zaposleno oko 4.900 ljudi. U EPBiH su za naše prilike veoma visoke plate, a statistički gledano prosječna plata u elektroenergetskom sektoru u FBiH je trenutno 1.470 KM neto, odnosno 2.213 KM bruto, što je rezultat odmah iza banaka i osiguravajućih društava. S druge strane, plate rudara u FBiH su u prosjeku 950 KM i niže su od plata rudara iz RS-a koje u prosjeku iznose 1.090 KM (rudnici u manjem bh. entitetu su drugačije organizirani i nalaze se u sastavu termoelektrana, zbog čega se i koristi akronim RiTE, što znači rudnik i termoelektrana). No, za razliku od RS-a rudnici u FBiH su u drugačijoj organizacionoj šemi spram proizvođača električne energije. EPBiH je stopostotni vlasnik sedam rudnika iz većeg bh. entiteta koje im je bukvalno 2009. godine “poklonila” Vlada Federacije BiH. Elektroprivreda BiH je, dakle, vlasnik rudnika Kreka Tuzla, RMU Đurđevik, RMU Kakanj, RMU Breza, RMU Zenica, Rudnika uglja Gračanica i RMU “Abid Lolić” Bila. EPBiH je stopostotni vlasnik rudnika, ali je s njima shodno zakonu povezana u Koncern Elektroprivreda BiH u kojem je istoimeno javno preduzeće svojevrsna vladajuća kompanija, dok su rudnici zavisna preduzeća. U rudnicima radi oko 15.000 ljudi, ali ih samo dvije trećine silazi u jame i hvata se lopate, dok je čak 5.000 raznih političkih i stranačkih uhljeba raspoređeno u administraciji. Oni, naravno, ne dijele istu finansijsku sudbinu sa rudarima. Brojni uhljebi u rudnicima žive prilično dobro i pred Vladom FBiH i EPBiH je da nađu rješenje kako njih zadržati na njihovom mjestima (jer je to moćna glasačka mašinerija na izborima), a da se pri tome i rudarima dopusti da prežive te da konačno prestanu protestirati stalno. No, istini za volju, dodajmo i to da je EPBiH od 2009. godine, kada je na poklon od Vlade FBiH dobila rudnike, znatno poboljšala njihovu finansijsku poziciju. Međutim, stranački likovi iz uprava rudnika od ulaska u sastav Koncerna nisu ništa radili na racionalizaciji i smanjenju svojih rashoda (zbog toga rudari traže da se odmah pokrene “postupak analize kvalitete upravljanja ZD rudnici uglja”), a s obzirom na to da u pojedinim slučajevima nisu uplaćivali ni doprinose ni poreze sada stižu računi za naplatu za takvo neodgovorno ponašanje.
Na kraju zaključimo. Problemi sa rudnicima u Federaciji BiH nisu riješeni. Oni su samo malo primireni, kao zatišje pred buru, i sigurno će ubrzo ponovo eskalirati. I u rudnicima i u koncernu ima puno osoba zaposlenih na gotovo nepostojećim i izmišljenim radnim mjestima, što je naravno zasluga politike i vladajuće stranke, a kako će se taj problem pokušati riješiti, ostaje tek da se vidi. No, možda je došlo vrijeme da razmislimo i o drugačijoj organizaciji rudnika, odnosno o ujedinjenju rudnika i elektrana. Ako to funkcionira u RS-u na bolji način nego u FBiH, zašto ne probati i tako?