Unatoč teškim prilikama u kojima je provela veći dio života, Vesna Parun bila je jedna od najvećih hrvatskih pjesnikinja i književnica uopće, čiji će stihovi još dugo grijati naša srca.
Odmalena upoznata sa siromaštvom, Vesna Parun rođena je na otoku Zlarinu 10. travnja 1922. godine. Obitelj je živjela u skromnim prilikama, u neprekidnom strahu od gubitka posla Vesninog oca koji je skrbio za obitelj, promijenivši velik broj radnih mjesta. Osnovnu školu je pohađala na otoku Visu, a gimnaziju u Splitu. Vesna je od malih nogu oduševljavala nastavnike bistrinom, željom za učenjem i ljubavlju prema poeziji. Svoje prve stihove objavila je još kao djevojčica u dobi od deset godina u školskom časopisu “Anđeo Čuvar”, pjesmu pod nazivom “Pramaljeće”.
Nakon mature, odselili su u Zagreb, gdje je upisala studij romanistike na Filozofskom fakultetu, a nakon njega i studij filozofije, ali ih nikada nije privela kraju. O svome obrazovanju znala je reći: “U školi se moglo naučiti mnogo, i u osnovnoj i, kasnije, u srednjoj, i o gramatici i o prirodopisu; manje o povijesti i o zvijezdama na nebu, a o čovjeku i životu – gotovo ništa!”
Njezin život obilježio je niz nesretnih ljubavi, koje su joj, uz obolijevanja, otežale studij. Tih godina započela je vezu s Bračaninom Pjerom Breškovićem, koja je nesretno završila nakon više od 15 godina. Ostavljena zbog druge žene, Vesna prolazi kroz teško životno razdoblje, prekida studij, ali i piše jednu od svojih najproslavljenijih pjesama “Ti koja imaš nevinije ruke”, posvećenu upravo nesretnoj bračkoj ljubavi.
Godine 1947. objavljuje svoju prvu zbirku poezije Zore i vihori u kojoj je odredila svoj pjesnički stil, osjećajan i liričan, u kojem dominiraju ljubav i doživljaj prirode. Premda tadašnja politika nije bila zadovoljna njezinom poezijom, to ju nije pokolebalo. Nastavlja pisati i objavljuje zbirke Crna maslina (1955.), a potom i Ropstvo (1957.), Pusti me da otpočinem (1958.) i Ti i nikad (1959.) u kojim se potvrđuje kao pjesnikinja zaokupljena ljubavlju i koje su joj priskrbile veliku popularnost.
Nakon neuspjele veze s Pjerom, sreću nalazi u braku s Ljubomirom Žekovom zbog kojeg seli u Bugarsku, gdje je provela razdoblje od 1962. do 1968. godine. Iako se uklopila u tamošnje društvo, jezik i kulturu te prema njenim riječima, živjela kao Bugarka, ni to razdoblje ne prolazi bez nevolja. Vraća se u Zagreb nakon razvoda, siromaštva i političkih afera. Vrlo osobna pisma koja je razmjenjivala s Velijem Čauševim, iz razdoblja života koje je provela u Bugarskoj, objavljena su nakon njezine smrti u knjizi Bugarska odiseja Vesne Parun.
Njezino zrelo stvaralaštvo obilježilo je satirično ozračje, s dodatkom kritike suvremenog društva. Najbolji primjer satire koji je izdala jest Pelin basne iz 1998. godine. Usprkos zaokretu pjesničkog stila, i dalje se vraćala ljubavnoj tematici, metafizičkom i nostalgičnom ozračju koji su obilježili njezin rad. Ostvarila je i najopsežniji sonetni opus u modernom hrvatskom pjesništvu, objavivši zbirke Sto soneta (1972.), Salto mortale (1981.) i Sonetni vijenci (1991.).
Nakon povratka iz Bugarske, Vesna pronalazi dom u Studentskom gradu u zagrebačkoj Dubravi, gdje stanuje sve do 2000. godine. Tamo je živjela u skromnim prilikama, često bez struje i vode, negodujući što živi na rubu grada. Tih godina upoznala je Adnana Al-Marzukia, Sirijca koji je došao na studij medicine u Zagreb, ali se bavio i poezijom. Do njegovog povratka u Siriju vrijeme su proveli u suživotu u njezinom stanu. Ali ni njegov odlazak nije prekinuo njihov odnos, koji je oduvijek bio obavijen velom tajne, opisivan više kao bratsko–sestrinski. Vesna ga je nastavila posjećivati u Damasku, a povremeno je i on dolazio k njoj u Stubičke toplice, nakon što je oboljela.
Pjesnikinje Mira Alečković i Vesna Parun (foto: Wikimedia Commons)
Premda proslavljena kao pjesnikinja, Parun je ostavila značajan trag i u kazalištu, dječjoj književnosti i prozi. Uprizorena su njezina dramska djela Marija i mornar i Magareći otok. U književnosti za djecu najzapamćenije su njezine bajke u stihu o životinjama, pogotovo one s mačjim protagonistima, Mačkom Džingiskanom i Mikijem Trasijem.
Nakon što je oboljela, 2000. godine napušta svoj dom u Zagrebu i privremeno se smješta u Stubičke toplice, ne znajući da ćemo tamo ostati do smrti. Nije se obazirala na savjete liječnika koji su joj preporučili operaciju štitnjače, nego je šalovima skrivala svoju gušu. Znala je reći kako baš tim trećim okom stvara i kako je u njemu sva njena kreativnost. Do kraja je neumorno pisala, a njezina soba u Stubičkim Toplicama bila je ispunjena papirima i neobjavljenim rukopisima. Sve do posljednjeg daha, živjela je poeziju, do 25. listopada 2010. kada je zauvijek napustila ovaj svijet.
Za svoj izniman književni opus, Parun je višestruko nagrađivana. Dobitnica je godišnje nagrade Vladimir Nazor 1959. godine, a 1982. za životno djelo. Među ostalim značajnim nagradama su: 2003. godine Nagrada Tin Ujević za zbirku soneta Suze putuju, Nagrada Grigor Vitez 1968. godine za dječji roman Mačak Džingiskan i Miki Trasi, 1970. godine Diploma za poeziju u Parizu. Unatoč brojnim nagradama, u HAZU je primljena samo kao dopisna, nikad kao redovita članica, što možemo smatrati velikim propustom naše Akademije.
Zapamćena kao žena nepokolebljiva duha, živjela je po svome, slobodno i nekonvencionalno. Vesna Parun bila je prva žena u hrvatskoj književnosti koja je živjela isključivo od književnosti i za književnost. Za hrabru književnost, toplu književnost, koja je otpjevala najdublje i najskrivenije patnje njezina srca.
Sama je svoju tešku životnu priču slikovito opisala:
Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja, žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Žena otpor i žena prijekor…