Junko Istibashi rođena je 1939. godine kao peto od ukupno sedmero djece u obitelji koja je živjela u poljoprivrednom gradiću Miharu nedaleko Fukushime. Za planinarstvo se zainteresirala već u ranoj dobi: s 10 godina išla je s razredom na izlet u Nacionalni park Nikko i nakon toga se zaljubila u planine.
“Iznenadila su me suha, kamena brda i potok vruće vode. Šokirao me hladni zrak na planini jer je bilo ljeto… Shvatila sam da postoji toliko stvari na ovom svijetu koje nisam nikad vidjela i da je zabavno učiti iz vlastitog iskustva. Postala sam odlučna u namjeri da putujem kamo god mogu,” rekla je Junko.
Iako je ovaj doživljaj ostavio veliki dojam na nju, bila je svjesna da se zbog siromaštva i oskudice mora posvetiti obrazovanju kako bi kasnije lakše pronašla posao. Studirala je englesku i američku književnost na Ženskom sveučilištu Showa u Tokyju. Po završetku studija 1962. godine, pridružila se planinarskoj grupi kako bi pronašla partnere/ice i prilike za planinarske izlete. Međutim, u tim grupama većina članova bili su muškarci, koji su Junkin entuzijazam (pogrešno) protumačili kao želju da pronađe supruga, a ne da istražuje prirodu.
No, Junko nije dopustila da je ovakvi konzervativni stavovi zaustave. Nastavila je planinariti, a kako bi si mogla priuštiti ovaj relativno skupocjeni hobi naporno je radila kao urednica jednog znanstvenog časopisa te povremeno davala satove klavira i instrukcije iz engleskog.
Do sredine 1960-ih osvojila je sve najviše vrhove u Japanu, uključujući Fuji.
Tijekom opasnog uspona na planinu Tanigawa, upoznala je svog budućeg muža, također planinara, Masanobua Tabeia. Junkina majka nije odobravala njihov brak jer Masanobu nije završio fakultet, no Junko je bila sretna jer je pronašla nekoga s kime može dijeliti svoju strast za prirodom. Masanobu ju je podržao kad je nekoliko godina kasnije dala otkaz na poslu kako bi se u potpunosti posvetila planinarenju.
Godine 1969. osnovala je planinarski klub za žene Joshi-Tohan, čiji je moto glasio “Hajdemo same na ekspediciju u inozemstvo!” U to vrijeme u Japanu smatralo se da je ženino mjesto u kućanstvu, a čak i u poslovnoj sferi žene su radile uglavnom kao tajnice ili pomoćnice. Zbog takvih stavova ženski planinarski klub često je bio izložen kritikama i porugama i teško je pronalazio sponzore.
Neopterećena konvencijama i posvećena ostvarenju svojih snova, Junko je vodila članice svog kluba na niz ekspedicija, uključujući prvi ženski uspon na Annapurnu III u Nepalu. Zbog različitih faktora ovaj uspon bio je osobito izazovan – temperatura je bila toliko niska da su filmovi u fotoaparatima puknuli, oprema je bila vrlo teška, a penjačice su se borile s visinskom bolešću i napornim tempom. Unatoč tome, došle su do vrha. Prije toga je vrh osvojen samo jednom i to drugom rutom.
Nakon Annapurne, ženski klub je više puta od nepalske vlade tražio dozvolu za uspon na Mount Everest, no zbog vrlo ograničenog broja dozvola, ali i poteškoća u pronalaženju sponzora morale su čekati pet godina. Svi su im govorili da žene ne mogu ići same na Everest. Grupa, koju je predvodila Eiko Hisano, konačno je krenula na ekspediciju u proljeće 1975. godine. Na visini od 6 300 metara, jedva su izvukle živu glavu kada je njihov kamp zatrpala lavina. Spasile su ih lokalne šerpe te su morale napraviti pauzu od par dana da se oporave. Ipak su uspješno osvojile vrh Everesta 16. svibnja. Junko je, uz podršku šerpe Ang Tsering, postala prva žena koja se uspela na Mount Everest. Tada je imala 35 godina, a kod kuće ju je čekala dvogodišnja kćerkica.
Kada se uspela na vrh, Junko je s olakšanjem pomislila: “Uh, ne moram se više penjati”. U to vrijeme, objašnjava, “vrh je bio jako uzak i oštar. Pogled na ravne i smeđe tibetanske padine i nepalske ledenjake bio je impresivan. Tada nisam znala da se kineska ekspedicija, u kojoj su bile i žene, uspinje s druge strane. Došle su do vrha 11 dana kasnije.”
Nakon toga je već bilo lakše pronaći sponzore, no Junko nisu zanimale slava ni medijska eksponiranost, već samo planinarenje. Godine 1992. oborila je novi rekord, postavši prvom ženom koja se uspela na tzv. sedam vrhova – najviše planine na svih sedam kontinenata.
Godine 2000. vratila se na fakultet, upisavši postdiplomski studij iz znanosti o okolišu na Sveučilištu u Kyushu. Bila je kritična prema obliku turizma koji se raširio oko Everesta i zabrinuta zbog gomilanja otpada na planini. Po završetku studija, postala je predsjednica organizacije Himalayan Adventure Trust Japan čiji je cilj zaštita i očuvanje okoliša.
Godine 2012. Junko je dijagnosticiran karcinom, ali to je nije spriječilo da se nastavi baviti planinarstvom. “Volim planine. Volim ići tamo gdje prije nisam bila … Sada imam 76 godina i uspela sam se na najviše vrhove u 76 zemalja. Imam rak, ali svejedno želim nastaviti planinariti,” izjavila je.
U ljeto 2016. vodila je grupu mladih pogođenih nesrećom u nuklearnoj elektrani u Fukushimi na ekspediciju na Mount Fuji.
Preminula je u listopadu 2016.