Tokom eskalacije nasilja u Gazi u maju ove godine izraelske snage su ubile 40 i ranile više od 5.000 Palestinaca. B’Tselem, vodeća izraelska grupacija za ljudska prava, Human Rights Watch i Reporteri bez granica osudili su izraelsku vladu i njenog ministra odbrane Avigdora Libermana zbog otvaranja vatre na novinare i nenaoružane civile. Liberman je na to rekao da u Gazi nema nevinih.
Američki državni sekretar Majk Pompeo je ponovio da su „SAD sa Izraelom u ovoj borbi. Mi snažno podržavamo suvereno pravo Izraela na samoodbranu“. To da ova podrška podrazumijeva ne samo izraelsku konfrontaciju sa Iranom, već i izraelski slobodni odstrel Palestinaca u Gazi, uspostavljeno je kao pravilo kada je izaslanica predsjednika Trampa u UN Niki Hejli stavila veto na rezoluciju Savjeta bezbjednosti o istrazi ubistava u Gazi. I ovaj veto je pravdan suverenim pravom Izraela na samoodbranu. To je velika laž u srcu američke odgovornosti za kolaps mirovnog procesa. U Gazi, kao i na Zapadnoj obali u granicama prije primirja iz 1967, Izrael prosto štiti okupirane teritorije. Izraelske vojne snage tu ne uspostavljaju red i mir, već represiju.
Libermanovo mišljenje o vrijednosti palestinskih života reflektuje se i u stavovima Ajelet Šeked, izraelske ministrice pravde. Godinu dana prije njenog imenovanja 2015, Šeked je postavila na svojoj fejsbuk stranici članak Urija Elicura, vođe izraelskih naseljenika, u kojem on kaže da treba pucati ne samo na militantne Palestince već i na „njihove majke koje su ih cvijećem i poljupcima ispratile u pakao. Da ima pravde one bi slijedile svoje sinove. One treba da nestanu, kao i kuće u kojima su othranile te zmije. U protivnom, tamo će odrastati nove zmije.“
Šeked je članica političke partije naseljenika Habayit Hayehudi (Jevrejski dom), čiji je lider Naftali Benet, Netanijahuov ministar obrazovanja. Benet je 2013. tokom sjednice kabineta izjavio: „Ako uhvatiš teroristu, jednostavno moraš da ga ubiješ“. Kada je izraelski savjetnik za nacionalnu bezbjednost Jakov Amidror rekao da bi to bilo nezakonito, Benet je odvratio: „Ja sam u svom životu ubio mnogo Arapa i nemam nikakav problem s tim“. Izraelski Jevreji koji većinski podržavaju snajperiste IDF-a (Izraelske odbrambene snage), koji pucaju na nenaoružane palestinske demonstrante u Gazi, vjerovatno takođe nemaju problema sa ovim nezakonitim ubistvima. (Ne znam ni za jedan slučaj u kojem je vojnik IDF-a uperio oružje, a još manje pucao na nenaoružanog desničarskog jevrejskog demonstranta.)
Pompeo, Hejli i izraelski lobi – Američko-izraelski odbor za odnose sa javnošću (American Israel Public Affairs Committee – AIPAC) i srodne organizacije – vjerovatno nisu svjesni, ili jednostavno odbijaju da znaju u kojoj su mjeri terorizam i ratni zločini obilježili stvaranje Izraela. Oni kojima je ova istorija ispričana odbacuju je kao fabrikaciju. Oni ignorišu ili odbijaju da povjeruju u to da su ove optužbe u potpunosti dokumentovali ne samo istoričari, uključujući i izraelske, već i sama izraelska vojska. Poenta priznavanja ove istorije nije u opravdavanju terorizma od strane Izraelaca ili Palestinaca, već u priznanju sramnih duplih standarda koji podrivaju mogućnosti mirovnog dogovora. Bez poznavanja istorije teško je, ako ne i nemoguće razumjeti u kojoj mjeri je izraelska propaganda uspjela u oblikovanju narativa o stvaranju izraelske države koji Palestince, koji su bukvalno izbačeni iz svojih domova, predstavlja kao agresore, a Jevreje kao žrtve. Bez te istorije nemoguće je razumjeti bijes koji Palestinci osjećaju zbog toga što ih se tako dugo prikazuje kao negativce.
Palestinci su se suprotstavili planu Ujedinjenih nacija o podjeli i otpočeli rat 1948. godine, ali to nisu učinili zbog mržnje prema Jevrejima, ili zbog toga što su bili nezadovoljni planom podjele, već zato što nisu htjeli da prihvate egzil, beskućništvo i oduzimanje prava. Koji narod bi reagovao drugačije? Koji narod bi pristao na vlastiti izgon da bi se obezbijedilo smiještanje grupe koja je dolazila odnekud van granica, proglašavajući domovinom zemlju koju su izgubili prije 2.000 godina, po principu vlasništva kojem u međunarodnom pravu nema sličnog? Prihvatanje zahtjeva cionista neminovno je značilo egzil Palestinaca: Jevreji u Palestini 1948. godine bili su manjina i da bi jevrejska država bila demokratska bilo je potrebno da Jevreji budu većina, što je značilo da je 750.000 Palestinaca koji su tu živjeli moralo biti protjerano, čak i da nisu odbili plan podjele i da nisu objavili rat novoformiranoj izraelskoj državi. Kao što su Beni Moris i drugi istoričari pisali, ratni zločini koje je naredio Ben-Gurion i izvršili njegovi generali nisu imali druge svrhe do da osiguraju odlazak uspaničene arapske populacije.
Ništa tako duboko ne izražava nepoštenje i perverznost dominantnog izraelskog narativa od izjave koju je Palestincima uputila bivša predsjednica izraelske vlade Golda Meir: „Možemo vam oprostiti to što ste ubijali naše sinove. Ali vam ne možemo oprostiti to što ste nas natjerali da ubijamo vaše“. Čak i ako Izraelci ne znaju šta se dešavalo za vrijeme Rata za nezavisnost 1948, ne bi trebali da sumnjaju u zlonamjernost blokade nametnute Gazi, koja će je za njenih 2 miliona stanovnika, od kojih su gotovo polovina djeca, u naredne dvije godine učiniti mjestom nemogućim za život.
Poenta nije u tome da Izraelci nemaju pravo da se brane od palestinskog terorizma, već da je izraelska tvrdnja da ne postoji moralna jednakost između palestinskog terorizma na jednoj i izraelskog preventivnog i osvetničkog nasilja na drugoj strani duboko pogrešna. Relevantno je, pak, poređenje između onoga što su Jevreji radili tokom borbe za svoju državnost – a ne pošto su je postigli – i onoga što Palestinci, još uvijek usred beznadežne borbe za ostvarenje svoje državnosti, rade sada. Takođe je pogrešno zato što ne možete osuditi terorizam ako ljudima koji su pod okupacijom ne nudite kredibilan put ka postizanju održive državnosti nenasilnim sredstvima. To je nešto što Izrael nikada nije ponudio Palestincima. Netanijahuova deklaracija od prošle godine – „Ovdje smo da ostanemo zauvijek” – mogla je biti donešena nakon rata iz 1967. godine. Kada su 1968. izraelskog ministra odbrane Moše Dajana pitali o izraelskim planovima na Okupiranim teritorijama, odgovorio je: „Plan se sprovodi u realnosti. Ono što postoji danas mora ostati kao trajan aranžman na Zapadnoj obali“. Kada su ga pitali isto pitanje 10 godina kasnije, rekao je: „Pitanje nije šta je rješenje, već kako ćemo da živimo bez rješenja.“
Nasilje kojem su Palestinci pribjegli u borbi za državnost ne razlikuje se uopšte od mjera koje su preduzimali cionisti prije i za vrijeme rata iz 1948. Moris piše: „porast arapskog terorizma u oktobru 1937. izazvao je talas bombaških napada protiv Arapa koji su počinjeni od strane militantne jevrejske organizacije Irgun na mjestima okupljanja [Arapa] uvodeći novu dimenziju u konflikt. Dok su u prošlosti Arapi pucali iz zasjeda na automobile i pješake i povremeno bacali neku granatu, često tu i tamo ubijajući i ranjavajući i slučajne prolaznike ili putnike, sada su prvi put bombe masivno postavljane [od strane Irguna] u prometnim arapskim centrima i na desetine ljudi su neselektivno pobijeni ili osakaćeni“. Moris primjećuje da je „ova inovacija ubrzo pronašla i svoje arapske imitatore“.
Za vrijeme izraelskog Rata za nezavisnost, izraelske odbrambene snage djelovale su slično Irgunu i palestinskim terorističkim grupama. Kao što je to Moris objasnio u intervjuu Harecu (Haaretz), dokumenti koji su deklasifikovani od strane IDF-a pokazuju da su u vrijeme između aprila i maja 1948., jevrejske paramilitarne jedinice Haganah, dobile operativnu naredbu u kojoj je eksplicitno rečeno da je njihov zadatak da iskorjene palestinske seljake, da ih protjeraju a njihova sela da unište. Hagana, koja je kasnije prerasla u IDF, bila je odgovorna za najmanje 24 unaprijed osmišljena pokolja nenaoružanih civila; broj žrtava u svakoj od operacija kretao se od jednocifrenih do više stotina. „Novi materijali pokazuju“, kaže Moris, „da je bilo mnogo više pokolja nego što sam ranije mislio, [uključujući] jednu neobično visoku koncentraciju egzekucija streljanjem uza zid, ili kraj bunara po utvrđenom redu“.
Naređenja za zločine nisu dana od strane jednog oficira, već su ih pisali glavni komandanti Hagane, nakon sastanaka s Ben-Gurionom. A Moris dalje nastavlja da ih opravdava: „bez iskorjenjivanja Palestinaca, ovdje nikada ne bi bilo jevrejske države“. Jedina krivica koju nalazi u Ben-Gurionovom djelovanju jeste to što nisu uradili dovoljno kako bi spriječili demografske probleme s kojim se Izraelci suočavaju danas. Svi Palestinci trebali su biti protjerani, tvrdi on, i jednog dana će se to vjerojatno i desiti.
Licemjerje Izraela i demonizacija Palestinaca od strane međunarodne zajednice takođe se očituju u spisima Arija Šavita (Ari Shavit), dugogodišnjeg kolumnista Hareca, koji je intervjuisao Morisa. U svojoj knjizi on bez ustezanja opisuje zločine koje je nad palestinskim civilnim stanovništvom izvršila izraelska vojska u Lidi (Lydda) 1948. godine. Šavit dijeli bijes komandanta izraelske brigade i vojnih guvernera zaduženih za operaciju prema „izraelskim liberalima iz kasnijih godina koji sad liju suze i osuđuju ono što smo učinili u Lidi, ali uživaju plodove naših djela“. Zašto? „Zato što znam da toga nije bilo, država Izrael ne bi bila rođena“. To znanje nikada nije spriječilo Šavita da osudi Hamasov terorizam, mada su Palestinci imali daleko jače razloge od Jevreja da vjeruju da nikada neće dobiti svoju državu, osim ako troškove nastavka okupacije ne naprave preskupim za svoje protivnike.
Prema ovom, dvostrukom standardu, terorizam mog naroda je svet, a terorizam mojih susjeda je kriminal. Kada moj susjed nazove ulicu imenom svog terorističkog heroja to dokazuje da će on nastaviti svoj terorizam čak i poslije postizanja državnosti, a kada moja zemlja izabere bivše teroriste, kao što su Menahem Begin i Jicak Šamir, (Menachem Begin, Yitzhak Shamir), za predsjednike vlada, to samo dokazuje da smo najveća demokratija na Bliskom istoku. Kada moji teroristi poginu ili budu utamničeni, zahvalni ljudi brinu o njihovim porodicama. Kada moji susjedi rade isto, to dokazuje da oni podržavaju terorizam, i mora im se zbog toga uskratiti pravo na državnost. Poenta nije u tome da se države ponašaju licemjerno, naravna da se tako ponašaju. Poenta je u tome da kada je licemjerje polazišna tačka diplomatije, nikada nećete postići mir, već samo još više licemjerja i nasilja.
Američki diplomati su za ovo oduvijek znali. Članovi američkog diplomatskog kora koji su službovali na Bliskom Istoku za više od pola vijeka koliko se profesionalno bavim ovom temom bili su izvanredni. Oni su shvatali da bi, s obzirom na veliku razliku u moći između Izraela i Palestinaca, bez odlučne američke intervencije, ishod sukoba bio u potpunosti diktiran od strane Izraela. Američki političari, međutim, dosljedno podrivaju svoje diplomate uvjeravajući sve izraelske vlade da iako se Sjedinjene Države protive politici koja krši prethodne sporazume, međunarodne zakone i demokratske norme, oni će uvijek podržavati izraelsku stranu.
I SAD su podržavale Izrael, ne samo kada je njegova sigurnost bila ugrožena; one su takođe obarale rezolucije Savijeta bezbjednosti koje su mogle pomrsiti izraelske proračune troškova trajnog podjarmljivanja palestinskog naroda. Američka uvjeravanja ubijedila su jednu za drugom izraelske vlade da mogu bez problema pretvoriti svoju zemlju u državu aparthejda: transformacija koju je krajnje desna vlada predvođena Netanjahuom sada i ostvarila. Američke administracije dopustile su ovu situaciju dijelom i zbog jedinstvene ranjivosti američke domaće politike na pro-izraelski lobi – jedinstvene zbog mnogobrojne i uticajne jevrejske zajednice u Americi i još veće i uticajnije hrišćanske evangelističke zajednice. U novije vrijeme, alt-right i neonacistički elementi iz kojih dolaze najvjerniji članovi Trampove baze pridružili su se ovom krugu navijača: oni sada vide izraelski zagrljaj religiozno definisanog nacionalnog jevrejskog identiteta (koji je zamijenio prethodni status „jedine demokratije na Bliskom istoku“) kao potvrdu vlastite hrišćanske, rasističke, fašističke ideologije bijele superiornosti. Bijeli supremacisti sada se mogu pridružiti Netanjahuu u optuživanju jevrejskih kritičara izraelske ksenofobne i krajnje desne nacionalističke politike za autošovinizam.
***
Vjerujem kako sam od većine svjesniji dubokih jevrejskih religijskih veza sa izraelskom zemljom. Odgojen sam u duboko cionističkom i religioznom domu. Štaviše, dovoljno sam star da sam lično iskusio što je značilo živjeti pod nacistima. Na posljednjem brodu koji je 1942. doveo mali broj jevrejskih izbjeglica koji su imali sreće u SAD, ovaj je 11-godišnjak pisao pjesme na palubi o ‘prekrasnom plavom nebu Palestine’. Ipak, prije narastanja cionističkog pokreta, ta je privrženost univerzalno shvaćena u eshatološkom smislu. Cionizam je odbačen od strane velike većine ortodoksnih Jevreja kao jeres, baš kao što je cionistički pokret odbacio ortodoksnost kod Jevreja kao anahronizam koji je usporavao političku i kulturnu modernizaciju jevrejskog života. Niko nije mogao zamisliti početkom 20. vijeka koliko će ortodoksni Jevreji preuzeti cionizam nakon Holokausta. Mogućnost da bi vlada ove nove cionističke države jednog dana mogla finansirati organizaciju koja nastoji da restaurira drevni sveštenički red i žrtveni kult kojim je taj red predsjedavao, kao što su to ova i prethodne izraelske vlade upravo i učinile, natjerala bi osnivače države da na prva vrata pobjegnu glavom bez obzira. Ali ni sekularni nacionalizam cionizma niti eshatologija ortodoksnih na očigledan način ne prevodi se na pravo izgona ljudi koji su živjeli u Palestini. Uistinu, na prvoj sjednici Svjetskog cionističkog kongresa u Bazelu 1897. godine, grupa posebno istaknutih cionističkih vođa usprotivila se ideji jevrejske države, a umjesto toga zalagala se za međunarodno priznati jevrejski dom.
Svako ko je pratio nedavnu poplavu novih zakona koje je donijela Netanjahuova vlada u cilju zaštite identiteta jevrejske države ukoliko je on ugrožen primjenom demokratskih normi, složiće se da su rani cionistički zagovornici umnogome podcijenili prijetnju izraelskoj demokratiji koju predstavljaju sadašnji branioci „temeljnih jevrejskih vrijednosti“. Zakoni koji omogućuju izraelskim Jevrejima da istjeraju Arape koji su državljani Izraela iz jevrejskih kvartova – što u Izraelu znači praktično od svuda osim iz čistih palestinskih krajeva – jeste jedan od rezultata ove nove predanosti temeljnim jevrejskim vrijednostima. Drugi primjer je užasan tretman vlade prema migrantima iz afričkih zemalja koji su tražili azil u Izraelu. Nije sasvim nepovezana nedavna izjava izraelskog glavnog sefardskog rabina, dakle državnog službenika, o srodstvu crnaca i majmuna.
Odgovor Izraela kritičarima bila je poznata neistina koja leži u srcu njegove međunarodne propagande: rješenje s dvije države bi bilo davno postignuto da Hamas ne isključuje mogućnost mira s Izraelom i ne odbija da prizna jevrejsku državu. Da je ovo tvrdnja neiskrena, trebalo bi biti očigledno iz činjenice da u jedinom slučaju kada se Izrael povukao iz novoizgrađenih naselja i vratio ih pod palestinsku kontrolu, on ih je vratio Hamasu, a ne palestinskim vlastima. Palestinske vlasti koje upravljaju Zapadnom obalom formalno priznaju legitimitet Izraela, blisko sarađuju s izraelskim snagama bezbjednosti kako bi spriječili infiltraciju Hamasa na Zapadnu obalu i nikada ne ispaljuju rakete na Izrael niti kopaju tunele ispod svojih granica. Ali, Zapadna obala je teritorija na koju je Izrael odlučio da proširi svoja naselja.
Sve do unazad posljednjih četvrt vijeka, službeni stav Likuda, vladajuće izraelske stranke, bio je da nikada neće dopustiti uspostavu palestinske države bilo gdje u Palestini. Najveća parlamentarna grupa u Knesetu je ona koja je posvećena uspostavi Velikog Izraela na teritoriji cijele Palestine i, dok se taj cilj ne postigne, čini sve da spriječi palestinsku državnost makar i na jednoj stopi Svete Zemlje (Eretz Yisrael). Likudovo zvanično odbijanje palestinske državnosti nikad nije dovelo do toga da SAD postavi pitanje kvalifikovanosti Izraela kao mirovnog partnera, iako je Likudovo odbijanja palestinske državnosti bilo jednako beskompromisno kao i Hamasovo protivljenje izraelskoj državnosti. Za razliku od Likuda, međutim, Hamas je u više navrata izjavljivao da bi, uprkos vlastitom odbijanju da prihvati legitimnost Izraela, ušao u palestinsku vladu koja bi priznala Izrael jer je priznanje države odgovornost vlade, a nije u nadležnosti pojedinih političkih stranaka.
Mahmud Abas (Mahmoud Abbas) zaslužio je globalnu osudu koju mu je upućena nakon njegovog antisemitskog govora na nedavnom sastanku Palestinskog nacionalnog vijeća u Ramali. No, njegovi komentari nisu jedini razlog zbog kojih je krajnje vrijeme da bude smijenjen s mjesta vođe Palestinskog nacionalnog pokreta. Neslavno je propao njegov pokušaj da osigura jasan strateški put ka palestinskoj državnosti. Zato bi bilo pogrešno uzeti za istinitu Netanjahuovu tvrdnju da je Abasov antisemitizam odgovoran za smrt rješenja modela dvije države. Očigledni antisemitizam Viktora Orbana u Mađarskoj i Jaroslava Kačinskog u Poljskoj nije oslabio Netanjahuovo prijateljstvo s ovim autoritarnim protivnicima demokratskog sistema niti umanjio njegovo divljenje prema njima. Rješenje dvije-države umrlo je jer su Netanjahu i prethodne izraelske vlade bile odlučne da ga ubiju, a oni koji su mogli spriječiti njegovu propast, nisu imali odlučnost i moralnu hrabrost da to učine. Amerika nije uspjela u misiji za koju je smatrala da je jedina koja je kvalifikovana da je ispuni, zato jer nije uspjela da shvati da diplomatski cilj velike sile, a naročito ako je to najveća svjetska sila, ne bi trebao biti mir, cilj za koji se Netanjahu neiskreno zalagao, nego pravda – ili barem izbjegavanje nepravde tako nečuvene nepravde koja diskredituje vrijednosti i institucije od kojih zavisi budućnost čovječanstva.
Henry Siegman, London Review of Books, 24.05.2018.
Preveo Vladan Kosorić
