Muhamed Kovačević: Pljačka Stojčevca i trgovina hrasničkim Srbima

Sojčevac 

Stojčevac će svoju završnu slavu doživjeti  6. maja 1991 godine, kada će tu biti organiziran (posljedni put u BiH) jugoslovenski samit, koji je okupio sve predsjednike tadašnje nam države. Ostat će zauvijek zapisan podatak da će tadašnja republička vlada tražiti od savezne vrhovne vlade da se izmire troškovi tog teferiča, prije svega prema komunalnim preduzećima, čiji su se zahtjevi za nadoknadu rada mjerili u stotinama hiljada tadašnjih dinara.

Autor: impulsportal.net

Uvod

Sarajevsko izletište Stojčevac se nalazi pod planinom Igman, u neposrednoj blizini vrela Bosne. Privatno zemljište, koje su komunisti nakon drugog svjetskog rata konfiskovali i od njega napravili elitno odmaralište, koje je sadržavalo objekat pod nazivom „Titina vila“, u kojem je boravio i sam maršal, sada već davne 1967 godine. Pored dotične vile nalazio se i ekluzivni restoran, tik uz jezero, kao i kasnijem periodu također ekluzivna kockarnica. No, ono što malo ljudi zna, jeste upravo to da je kompleks Stojčevac posjedovao podzemna skladišta, kao i mrežu podzemnih tunela, koja su povezivala to mjesto s izvorištem vrela Bosne, ali i s izlazom na Babin dol, u podnožje planine Bjelašnice. Stojčevac će svoju završnu slavu doživjeti  6. maja 1991 godine, kada će tu biti organiziran (posljedni put u BiH) jugoslovenski samit, koji je okupio sve predsjednike tadašnje nam države. Ostat će zauvijek zapisan podatak da će tadašnja republička vlada tražiti od savezne vrhovne vlade da se izmire troškovi tog teferiča, prije svega prema komunalnim preduzećima, čiji su se zahtjevi za nadoknadu rada mjerili u stotinama hiljada tadašnjih dinara.

Osvajanje i pljačka Stojčevca 

Nakon tragičnih događaja i početka granatiranja grada od strane Jugoslovenske narodne armije (JNA), početkom maja 1992 godine, snage UN-a i međunarodnih snaga, odlučile su zauzeti pozicije na već utvrđenim linijama razgraničenja u sarajevskom naselju Ilidža, kako bi vršili opservaciju i davali izvještaje o stanju na terenu. No, oni se tu nisu zadržali  dugo, a do dan-danas nije preciziran tačan datum njihovog izlaska sa Stojčevca, koji je bio dogovorena tampon-zona razdvajanja između tadašnjih srpskih i muslimanskih snaga na dijelu teritorije Ilidže. Ipak, odmah nakon izlaska UN-ovih snaga sa područja Stojčevca, na isto to područje sa svojim ljudima ulazi Nail Lokvančić, poznatiji kao Šaja. Nakon što su uvidjeli stanje i ukopali vojne linije, krenulo se sa sistematičnom pljačkom skladišta i objekata u Stojčevcu, čiji je glavni organizator bio upravo dotični Nail Lokvančić, zajedno sa dijelom stanovništva mjesne zajednice Hrasnica 2, te sa grupom tadašnjih mladića, na čijem je čelu bio Šemso Barlov.

Nail Lokvančić

Prema zvaničnom izvještaju bezbjednjaka 104. motorizovane brigade, kao i načelnika civilne policije, sačinjenom 29. septembra 1992. godine iz Stojčevca je bilo otuđeno :

1. 30.000 kg zamrznutog crvenog mesa
2. 300 kartona škotskog viskija, izuzetne kvalitete
3. 2000 komada odjevnih deka za djecu i odrasle
4. 1000 paketa konzerviranog mesa
5. unikatni likovni radovi eminentnih jugoslovenskih slikara
6. unikatno, ručno rađeno posuđe kao i pribori za jelo u zlatnoj i srebrenoj kombinaciji
7. unikatni, ručno rađeni stilski namještaj

Sva otuđena prehrabrena roba i ostali artikli bili su smješteni u kući sadašnjeg aktuelnog načelnika općine Ilidža –  Senaida Memića, u dijelu Hrasnice koji se zove Ruževik, odakle se dalje njima trgovalo i švercovalo. Nakon što je iz Stojčevca otuđeno sve što se moglo otuđiti, na samostalnu inicijativu Nail Lokvančić je organizovao paljevinu svih objekata na Stojčevcu, čiji devastirani izgled nije promijenjen ni do današnjih dana.

Samostalni logističar i trgovac zarobljenih srpskih civila

Zahvaljujući svom pedigreu kao osobe sklone konfliktima i kriminalnim radnjama, Nail Lokvančić je stekao ugled žestokog momka, koji je imao protekciju vojnih vlasti ratne općine Ilidža. Posebno se to odnosi na period komandovanja Fikreta Prevljaka, koji je baš kao i Lokvančić bio sklon kriminalnim aktivnostima raznih vrsta, ali u mnogo većem obimu, stoga mu Šaja (Nail) Lokvančić nije predstavljao prijetnju, tako da je na sceni bila međusobna tolerancija. Zahvaljući tome, Šaja je skupa sa svojom desnom rukom i pomoćnikom S. Dedovićem uživao u obilatostima logističkog centra tokom cijelog rata, kao i nesmetanog prolaza Igmanskim putem, ali kasnije i kroz tunel DB. Ipak, pored svega navedenog, Šaja Lokvančić će skupa sa svojom suprugom Dobrilom, zatim Ademom Zoljom i preminulim Hamidom Lokvančićem imati sramnu ulogu u prebacivanju zarobljenih hrasničkih Srba za novac na teritoriju tadašnjih srpskih snaga u Vojkovićima.

Posebno se to odnosi na slučajeve Sekule Mandića, bliskog člana porodice Momčila Mandića, ratnog ministra u vladi Republike Srpske, zatim Save Kovača, bliskog člana porodice Tomislava Tome Kovača, ratnog načelnika policije srpskog dijela Ilidže, a sve će se zaključiti majkom i sinom Mladić (Slobodankom i Mladenom), članovima porodice nikog drugog do samog ratnog zločinca Ratka Mladića! Sva navedena lica su uz novčanu naknadu u kasnim noćnim satima prebacivana preko tampon-zone koja se nalazila u fabrici motora između mjesnih zajednica Grlica, koju su držali Srbi, i Hrasnice 1, koju su držali Muslimani. Svako navedeno puštanje je bilo obilato naplaćeno u tadašnjim njemačkim markama.

Prekriženi  heroj  u lažiranoj historiji

Ako ste mislili da je ratni lola Šaja Lokvančić i danas strah i trepet Hrasnice i osoba koja kontroliše procese u općini Ilidža – grdno ste se prevarili!

Naime, dolaskom na čelo općine Senaida Memića, istog onog Senaida Memića u čijoj se kući držala ukradena roba sa Stojčevca, ali i donirano naružanje koje je preprodavano, počeo je proces promjene historijskih događaja na općini Ilidža, sa posebnim naglaskom na ušminkavanje ratnih zločina, silovanja i teškog kriminala koji se dešavao pod pokroviteljskom komande 104. tadašnje motorizovane, sadašnje viteške brigade.

Vođa tog procesa je presuđeni ubica i bivši komadant 104. motorizovane brigade Emir Redžović, koji je zahvaljujući općinskom vijeću Ilidža, čiju većinu predstavlja stranka SDA, postao zaslužni građanin općine Ilidža! I kao takav, on sada obnaša dužnost predsjednika udruženja Četvrte viteške brigade, čiji je glavni cilj isisavanje desetina hiljada maraka općinskog budžeta zarad prekrojavanja historijskih događaja, odnosno pokušaja zataškavanja svih zlodjela, u kojima je i sam Redžović bio akter. U tom procesu, jedan od onih koji je platio najveću cijenu je upravo Šaja Lokvančić, jer su njemu oduzete sve zasluge koje je neosporno imao na području Stojčevca u sprečavanju paravojnih srpskih jedinica, kao što su Beli orlovi i Arkanovci, da vrše klanja muslimanskog stanovništva u tom dijelu Hrasnice. Zato, istine radi, treba naglasiti da iako je Nail Lokvančić, zvani Šaja, imao svojih negativnih djela, za koja bi trebalo i krivično da odgovara, ona ipak nisu bila toliko izražena i čak su nemjerljiva u odnosu na djela premlaćivanja, mučenja, silovanja i ubistava hrasničkih Srba i Bošnjaka, čiji su glavni organizatori, akteri i zataškivači bili: Fikret Prevljak, Emir Redžović, Vahid Aladžuz i Mujo Bešić.