Kahlo je vrlo jasno izražavala svoja uvjerenja kroz svoju umjetnost i odnose s drugima. Korištenje njezinog lika u marketinške svrhe izravno je kršenje njenog antikapitalističkog stava. Možemo biti sigurni da Kahlo ne bi željela vidjeti svoje lice na vrećici organski proizvedene brokule. Poznatom ju nije učinila samo njezina ekscentrična i neobična osobnost, već i njezina ranjivost, iskrenost i čvrstoća statova.
Frida Kahlo s razlogom je svjetski poznata umjetnica; jedna je od rijetkih meksičkih umjetnica koje su idolizirane na globalnoj razini, a njezin rad – duboko ukorijenjen u njezinu baštinu – odraz je njezinog identiteta kao žene i njenog kulturnog konteksta. No, slika Fride Kahlo koja dominira u današnje vrijeme blijeda je (doslovno) usporedba sa stvarnom ženom kakva je ona bila. Na stranu Snapchat filteri na kojima je prikazana sa svjetlijom bojom kože, prisvajanje Fride tema je o kojoj neprestano govore žene latinoameričkog podrijetla i ljudi nebijele rase. Pritom je glavno pitanje – zašto je jednostavno ne pustite na miru?
Komercijalizacija Fride Kahlo bila je brza i brutalna; od čarapa do zidnih zavjesa, danas možete kupiti doslovno bilo što s motivom Fridinog lika (uključujući društvenu igru Fierce Women, op.ur.). To samo po sebi nije nužno problem; ustvari, to je za očekivati. Poput Vincenta Van Gogha i Pabla Picassa, Kahlo je stekla neku vrstu svetosti koja se obično odvija nakon umjetnikove ili umjetničine smrti. Normalno je da ljudi žele posjedovati barem djelić tih vizionara koji su prerano otišli. Ali, za razliku od muških umjetnika, njezina je komercijalizacija dobila čudan zaokret. Dok Van Gogha štuju zbog njegove neshvaćene genijalnosti i inovativnosti, Kahlo je najpoznatija po jarkom ružu i dlakavosti. Površno poštovanje čini se opasnim pogotovo u vrijeme kada se „girl power“ toliko očito koristi u marketinške svrhe.
Postoji opravdana, stalna potreba za većom vidljivošću žena, osoba s invaliditetom, queer ljudi i etničkih i rasnih manjima u medijima i javnom prostoru. Podrška manjinama jest u porastu, ali to još uvijek nije dovoljno. Manjine rijetko kada imaju priliku ispričati svoje stvarne priče. Na svaku Danielu Vega dolazi deset Jareda Letoa. Naposljetku, Hollywood i velike korporacije zanima samo novac.
Podrška feminizmu u SAD-u trenutno je velika uslijed pokreta Time’s Up i #MeToo. Zahtjev za jednakom plaćom raste među holivudskom elitom i sve više muškaraca na Twitteru ističe kako su “ponosni feministi”. Međutim, širenjem pokreta poput Time’s Up i #MeToo oni se reduciraju na hashtagove i nošenje crnog – što je apsolutni minimum koji svatko može napraviti bez osobitog truda. Isto se može reći i za Pride i njegovu komercijalizaciju i gentrifikaciju. Čini se da je to nasljeđe novog „bijelog feminizma“, koji možda i pomiče granice, ali ne previše i samo u svoju korist. Ironično je onda da je Frida Kahlo postala jedno od zaštitnih lica ovog mlakog pokreta. Uz Mayu Angelou i Hillary Clinton, ona se neprestano navodi kao fenomenalna žena – čak joj je i Beyonce odala počast za Halloween – ali priča koja ide uz njenu sliku nije onakva kakvu je Kahlo ostavila iza sebe.
Kahlo je pretrpjela nesreću kada je imala samo 18 godina, što je dovelo do cjeloživotne kronične boli, pobačaja, ovisnosti o lijekovima i više od 30 operacija. Još uvijek se nagađa je li se namjerno predozirala, što je i dovelo do njezine smrti. Dok se njezin rad gotovo isključivo temelji na njezinom problematiziranju invaliditeta, o tome se rijetko govori.
Bila je gorljiva komunistkinja koja je mrzila bijelce, SAD i kapitalizam. Doslovno je rekla: “Uopće mi se ne sviđaju gringosi. Vrlo su dosadni, i svi imaju lica poput nepečenih peciva.” Neoliberalne bjelkinje možda će je optužiti za “obrnuti rasizam” – a ipak, i one nose naušnice s motivom Fride Kahlo. Umjesto da je osuđuje, bijeli feminizam ju je prigrlio, ili barem njezinu dvojnicu – svjetliju, ljepšu i nimalo radikalnu. Kada razgovaramo o Fridi samo površno, kroz njezin stil, to potkopava njezinu etničku pripadnost, njezinu sposobnost i njezine principe – sve što je ona ustvari bila. To je u konačnici čini nedostupnom manjinskim skupinama, istodobno omogućujući povlaštenim ljudima da je prigrle bez da pritom uđu u konflikt s njezinim stavovima.
Stoga ne iznenađuje da je Mattel, proizvođač lutke Barbie, kreirao Fridu svjetlije boje kože, kao i da britanska premijerka Theresa May nosi narukvicu s njenim likom. Zamah i utrživost društvenih promjena omogućuju korporacijama i političarima/kama poput May da manipuliraju kulturom za vlastite interese. Isti pristup može se vidjeti kada američki republikanski političari citatiraju Martina Luthera Kinga Jr. želeći umiriti Afroamerikance. Gotovo uvijek zaboravljaju da je King okrivio bijelce za otežavanje napretka građanskih prava zbog potrebe za redom umjesto pravdom.
Kahlo je vrlo jasno izražavala svoja uvjerenja kroz svoju umjetnost i odnose s drugima. Korištenje njezinog lika u marketinške svrhe izravno je kršenje njenog antikapitalističkog stava. Možemo biti sigurni da Kahlo ne bi željela vidjeti svoje lice na vrećici organski proizvedene brokule. Poznatom ju nije učinila samo njezina ekscentrična i neobična osobnost, već i njezina ranjivost, iskrenost i čvrstoća statova.
Važno je istražiti i razumjeti naše heroine. Ako to ne učinimo, znači da sudjelujemo u njihovom ušutkavanju. Komercijalizirane verzije tih žena mogu biti korisne u borbi za ženska prava, čineći ga privlačnijim masama, ali time se klanja upravo ono zbog čega su te žene bile nadahnuće. Ako se želimo poštovati njihovu ostavštinu, moramo ih prihvatiti onakvima kakve su bile i kako su htjele biti percipirane.
Izvor: Dazed
Posuđeno sa: Voxfeminae.net