Iako je opštepoznato da političke partije beskrupulozno uzimaju novac pa i onaj koji im ne pripada, i iako se ta priča toliko izlizala da na nju niko više ni ne obraća pažnju, pojava je to koja nas svakodnevno košta, pričali mi o njoj ili ne.
Naime, u manjkavom Zakonu o finansiranju političkih stranaka kao jedan od nedostataka istaknuto je kako stranke i dalje imaju mogućnost da manipuliraju novcem iz budžeta. Stranke, iako je propisano, još uvijek ne prikazuju detalje svojeg finansiranja na službenim internet stranicama niti se pridržavaju odredbe zakona prema kojoj se ne smiju finansirati donacijama preduzeća koja s državnom, odnosno nekom od njenih nivoa, imaju potpisan ugovor na osnovu nekog tendera u iznosu većem od 10 000 KM.
Lijanović – školski primjer
Razni su načini stranačkih mućki. Zvaničnik jedne vladajuće stranke je razrađeni način izvlačenja budžetskog novca za stranačke potrebe odlučio otkriti pod uslovom anonimnosti – piše bljesak.info.
Kaže kako je sve ”uhodano i pokriveno” te da svako zna šta mu je činiti kako bi proces izgledao ”po zakonu”. Navodi kako se tenderi rade ”po unaprijed dogovorenoj važnosti i dragosti”.
Postoje tenderi koje naruče vlasnici firme u dogovoru sa zvaničnicima stranke koji odlučuju o finansiranju.
Kao egzaktan primjer navodi slučaj Jerke Ivankovića Lijanovića i korišćenja novca ministarstva kojem je bio na čelu za vlastitu kampanju, a sve pod krinkom osviještenja ljudi da se okrenu kupovini domaćih proizvoda.
Tada je Centralna izborna komisija BiH kaznila Lijanovićevu Narodnu stranku Radom za boljitak sa 10 000 KM iako je prevara koštala federalni budžet 671 888 KM koliko je koštala kampanja.
Čitava Federacija bila je oblijepljena plakatima tadašnjeg ministra poljoprivrede Federacije BiH u predizborno vrijeme s kojih je on pozivao na kupovinu domaćih proizvoda. No, očigledno je bilo da je riječ o samopromociji.
Unaprijed smišljene stavke u budžetu
Lijanoviću je suđeno i presuđeno zbog zloupotrebe podsticaja koje je dijelio poljoprivrednicima, a koja su morala biti vraćena u stranku.
– To je samo jedan od primjera. Ali da se Lijanović nije zanio i da nije postojala politička volja da ga se makne, i taj bi slučaj bio zataškan, i provučen kroz papire kao što se provlače mnogi mutni poslovi – navodi ovaj sagovornik koji ističe kako se novac izvlači i preko budžetskih stavki koje se unaprijed isplaniraju. Ističe kako je na meti stranaka i novac iz projekata koje finansiraju strane fondacije.
– Troše se sredstva iz namjenskih fondova, poput onog za zaštitu i spašavanje. Dogovori se nabavka npr. vatrogasnih vozila, dronova ili ronilačke opreme, što nije definisano nigdje u budžetu, i biva plaćeno sredstvima iz namjenskih sredstava. Iz namjenskih sredstava se plati firma X, koja se bavi dilanjem opreme, postotak se dijeli po ustaljenom receptu – kaže stranački izvor i ističe kako nije rijetkost da stranke osnivaju i nevladine organizacije kako bi učestvovale u projektima odakle onda plaćaju svoje ljude.
Izvlači se novac i iz nenamjenskih sredstava
On tvrdi da ovu priču poznaju svi, ali da niko ne djeluje, uzimaju novac i prilikom zapošljavanja u javnim poduzećima.
– Svako mjesto od predsjednika uprava i nadzornih odbora do javnih preduzeća je plaćeno određenim iznosom novca i iznosom koji će se na dogovorenoj bazi donositi u stranku u čijem dijelu izbornog kolača se nalazi javno preduzeće. Isti nakon imenovanja imaju dužnost u svojim resorima izmišljati i provoditi tendere kako bi se provodilo finansiranje stranaka na način na koji sam ranije spomenuo – rekao je.
Prikrivanje izvlačenja novca
I Aladin Abdagić, glavni i odgovorni urednik Centra za istraživačko novinarstvo BiH, ističe kako je jedna od glavnih strategija političkih stranaka postavljanje ljudi na mjesta odakle se može upravljati raznim blagajnama.
– Svjedoci smo da nakon svakih izbora u BiH dolazi do dijeljenja funkcija u vlasti. To ne bi trebalo predstavljati problem, jer ako neka politika dobije povjerenje od građana bio bi red da vlade i ministarstva vode političke figure. To je demokratski princip, međutim u našoj zemlji se događa da političke stranke dijele javna preduzeća i ustanove tako što na čelo tih institucija postavljaju stranačke ljude koji nemaju stručnost ni znanje da upravljaju javnim dobrima. Na ovaj način, kada imate svoje ljude na pozicijama u mogućnosti ste raspolagati ogromnim budžetima institucija – kaže Abdagić.
Ističe kako je Centar za istraživačko novinarstvo godinama objavljivao priče o tome kako su stranke preko svojih ljudi zloupotrebljavale javni novac za interese pojedinaca, ali i za interese političkih stranaka.
– Imate situaciju da pojedinci u izvršnoj vlasti imaju na raspolaganju budžetski novac predviđen za hitne i neplanirane troškove koje imaju pravo podijeliti kako žele. U svojim istraživanjima pronašli smo da su na ime socijalne pomoći ovaj novac isplaćivali članovima svojih političkih stranaka, različitim udruženjima građana koja su u funkciji političkih stranaka – kaže Abdagić.
– Prikrivaju izvlačenje novca raznim manifestacijama koje imaju politički predznak i slično. Dok na primjer, na nižim nivoima direktori javnih ustanova zapošljavaju članove svoje političke stranke i daju im finansijske bonuse. Na kraju im se oni oduže svojim angažmanom u predizbornoj kampanji za nekog od pojedinaca ili u korist političke stranke – kaže Abdagić.
Ističe kako su javne nabavke jedan od najunosnijih sektora u zemlji te da se u prosjeku godišnje potroši milijarda i po KM za nabavke u institucijama.
Apsolutna kontrola
– Kod javnih nabavki se spajaju javni i privatni interesi i zbog toga su direktno podložni korupciji i postoji velika mogućnost za izvlačenje novca. Na primjer institucije prilagode specifikacije nabavke nekoj firmi i na kraju ona dobije vrijedan posao. Otkrili smo u svom ranijem istraživanju da političke stranke dobivaju svake godine, a naročito pred izbore, donacije od firmi koje imaju zaključene ugovore s institucijama vlasti. Stranke zadržavaju ove priloge iako prema Zakonu o finansiranju političkih stranaka to ne bi smjele činiti – kaže Abdagić ističući kako se, prema njegovu mišljenju, na ovaj način preko nabavki veliki novac prelijeva političkim strankama.
Nije sve ni u novcu
– Političke stranke dolaskom na vlast nesistematski zapošljavaju svoje članove u institucije, postavljaju ih za savjetnike izmišljaju im pozicije ili osnivaju nove agencije u koje ih “uhljebljavaju”. Iako stranke direktno nemaju finansijsku korist, ovakav sistem povećava potrošnju javnog novca, jer na kraju svi ti ljudi dobijaju plate. A to je novac svih građana – kaže Abdagić.
Iako je CIK BiH kaznila 21 političku stranku u Bosni i Hercegovini s ukupno 34 450 KM, a stranke su na sporan način u džep strpale više od dva miliona KM, iz CIK-a priznaju kako nema toliko ovlasti ni moći da osim mizernih kazni učini neki korak koji bi stranke onemogućio da troše naš novac kako hoće.
Iako je bilo inicijativa da se zakonodavstvo promijeni, tek su pred lokalne izbore 2016. učinjene kozmetičke promjene, ali je propuštena prilika da se zakonodavstvo uskladi s preporukama Savjeta Evrope koje su na čekanju još od 2011. godine.