 pridobije podršku turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan) završio se hladnim tuširanjem u vidu Erdoanove izjave da je stanje u Bosni i Hercegovini vezano za Dejtonski sporazum i da je položaj Hrvata "unutrašnje pitanje Bosne i Hercegovine".){kind=link}
Ričard Holbruk, Alija Izetbegović i Muhamed Šaćirbej
Ovonedjeljni pokušaj hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da za promjene izbornog zakona u Bosni i Hercegovini po mjeri Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) pridobije podršku turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan) završio se hladnim tuširanjem u vidu Erdoanove izjave da je stanje u Bosni i Hercegovini vezano za Dejtonski sporazum i da je položaj Hrvata “unutrašnje pitanje Bosne i Hercegovine”.
“Imamo stalnu želju da pomognemo ali bez direktiva kako treba raditi”, rekao je turski predsjednik.
Iako je predsjednica Hrvatske u Ankari govorila na način kojem se nema šta prigovoriti, o “velikoj važnosti ustavne jednakopravnosti sva tri konstitutivna naroda” i “potrebi da se nastavi s ustavnim reformama”, političaru Erdoanovog iskustva i upućenosti u bosanske prilike nije trebao prevodilac da shvati kako ti neosporni principi potiču iz kampanje u kojoj se u evropskim prijestonicama govori o ugroženosti hrvatskog naroda i ustavnim garancijama da neće “drugi birati njegove predstavnike”, sve do formiranja trećeg entiteta i praktičnog oživljavanja međunarodnopravno osuđene “Hrvatske Republike Herceg-Bosna”.
Ta kampanja za dalje teritorijalno prekrajanje Bosne i Hercegovine se – u izjavama same hrvatske predsjednice – potkrepljuje “emancipatorskom ulogom” Hrvatske u privođenju susjedne zemlje u svijet europskih vrijednosti i širenjem strahova od islamističke prijetnje i povratnika sa ratišta džihada.
Erdoan je taj pokušaj da bude uvučen u nametanje Bosni i Hercegovini u osnovi antievropskih normi i daljeg cementiranja podjela odbio koristeći istu formulu koju koristi predsjednik Srbije kad odbija da utiče na bosanske srpske vođe da poštuju ustavno uređenje i suverenitet Bosne i Hercegovine.
“Podržaćemo sve o čemu se dogovore tri naroda”, programirani je odgovor koji praktično isključuje bilo kakav pozitivan uticaj Beograda.
Ankara je, na neki simboličan način, bila istorijski dobar izbor za pokušaj nametanja međunarodnog sponzorstva nad “trećim entitetom”. Ona je, naime, i rodno mjesto Republike Srpske.
Tamo je – u noći 4. septembra 1995. godine – tadašnji predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović pristao i na ukidanje ustavnog imena Republika za Bosnu i Hercegovinu i na davanje naziva Republika Srpska novonastajućem srpskom entitetu.
Sastanak na kojem su donesene te odluke održan je u rezidenciji američkog ambasadora u Ankari Marka Grosmana (Mark Grossman). Glavni američki posrednik Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) pokazao je Izetbegoviću nacrt sporazuma koji je dan ranije usaglašen s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem u Beogradu.
Izetbegović nije bio protiv toga da se bosanskim Srbima omogući ustavna uloga u novoj državi ali je osjećao da im dozvoljavanjem da koriste ime ‘Republika’ garantuje de facto autonomiju.
Američki učesnici tog razgovora, po svjedočenjima u dokumentu Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995, sjećaju se kako se bosanski predsjednik odmah fokusirao na uvodne rečenice koje opisuju bosansku državu i srpski entitet:
“Izetbegović je zahtijevao da Amerikanci u prvoj rečenici zamijene obećanje o kontinuitetu ‘legalnog entiteta poznatog kao Bosna i Hercegovina’ konciznijim nazivom Republika Bosna i Hercegovina. Milošević je insistirao da riječ Republika bude uklonjena… Slično tome, Izetbegović se protivio da se srpski entitet naziva ‘Republika Srpska’. Milošević je insistirao na tom imenu. Milošević je smatrao da sam naziv ne prijeti teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine. ‘Kako bi se drugačije Srbi zvali?” – pitao je. Izetbegović nije bio protiv toga da se bosanskim Srbima omogući ustavna uloga u novoj državi ali je osjećao da im dozvoljavanjem da koriste ime ‘Republika’ garantuje de facto autonomiju. Izgledalo je da to legitimizuje akcije ustaničkih vođa poput Karadžića (Radovan) iz januara 1992. kad su proglasili svoju ‘Srpsku’ republiku nezavisnu od Bosne i Hercegovine kao dio Srbije. ‘To ime je kao nacističko ime’, rekao je Izetbegović emocionalno. ‘Ako ga koristite, dozvoljavate im da pobijede. Ono sadrži ime ‘Republika’ i činiće im se kao da imaju zasebnu zemlju’. Kasno te večeri, nakon velikog pritiska, bosanski predsjednik je najzad pristao”, piše u dokumentu objavljenom u izdanju američkog Arhiva nacionalne bezbjednosti.
Sljedećeg dana “principi” dogovoreni s Izetbegovićem potvrđeni su u razgovoru s Miloševićem u Beogradu, a 6. septembra s predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom u Zagrebu, te su onda i zvanično obznanjeni 8. septembra u Ženevi uz potpis Izetbegovićevog ministra inostranih poslova Muhameda Šaćirbeja.
Sadašnja diplomatska ofanziva iz Zagreba i nacionalističke prijetnje blokadom proevropskih reformi u samoj Bosni i Hercegovini u pismima međunarodnim faktorima – uključujući i američki kongres i ured visokog predstavnika – potkrepljuju se i podsjećanjem kako su bosanski Hrvati “koji su i državljani Europske unije” pokazali kako su riješeni da povedu i ostatak države u takvu budućnost.
Ovo sadašnje raskršće na kojem se nalazi Bosna i Hercegovina, između ispunjavanja uslova za euroatlantsku budućnost i daljih teritorijalnih i ustavnih podjela, podsjeća me na posljednji susret s Alijom Izetbegovićem posljednjeg dana februara 1994. u Sarajevu: dok smo sjedili u njegovoj sobi u Predsjedništvu donosili su mu stranice nacrta Vašingtonskog sporazuma koji će biti potpisan za koji dan. Pitao me šta mislim o tom sporazumu. Odgovorio sam kako bi bilo dobro ako je namjera da se pospremi jedna polovina terena kako bi se uspješnije igralo na drugoj uz uključivanje i bosanskih Srba i reintegraciju zemlje. Nakon više od dvije decenije ideologija aparthejda prevlađuje na obje polovine.