Foto: Vijesti.me
“Ljevica je utopijski koncept koji je, srećom, vrlo otporan, jer se pokazalo da može preživjeti čak i ono najstrašnije po svaku ideju: vlastitu realizaciju u praksi. Svijet će uvijek biti odvratno mjesto, ljudi će uvijek biti govna, priroda će uvijek biti klanica i uvijek će postojati nada i ideja da sve to može bolje”
Žiri tuzlanskih književnih susreta Cum Grano Salis i nagrade „Meša Selimović“, najboljim romanom objavljenim u 2016. godini na bosanskom, hrvatskom, srpskom i crnogorskom jeziku, proglasio je djelo Andreja Nikolaidisa, „Mađarska rečenica“. Dovoljan je to povod za razgovor s piscem, kolumnistom, ljevičarom koji svoje ideološko opredjeljenje ne nosi zato što je trendy, niti svoje knjige piše da bi spadao u neku, bilo koju nacionalnu književnost.
Što je tako posebno u književnoj nagradi „Meša Selimović“ za koju ste rekli kako je svaki od pisaca sa prostora četiri države – Hrvatske, BiH, Crne Gore i Srbije – želi možda i više nego druge?
Podrazumijeva se da to moje „želi je svaki od pisaca“ znači: želim je ja. Kad nađete na cesti sto eura i strpate to u džep, šta se kaže: svako bi to uradio. To je centralna nagrada onoga što je Boris Postnikov nazvao post-jugoslovenskom književnošću. I kao takva ozbiljnija je od nacionalnih nagrada. Možeš biti i najtupaviji nacionalista, ali jasno ti je da osvojiti Ligu šampiona, ili kako se zove ono takmičenje, gerilinekerovski rečeno, u kojem se takmiči više klubova a osvaja ga Real, vrijedi više nego osvojiti špansku ligu. Književnost, naravno, nije fudbal, niti trčanje na sto metara, ali je nagrade i natječaji približavaju tome. Kad uvedeš termine kakvi su „osvojiti“, „dobiti“, „pobijediti“, ulaziš u prostor onoga što su negdašnji Grci zvali Agon – dakle prostor borbe i takmičenja. Tu pomaže samo autoironija. Kakvu je demonstrirao Ivica Prtenjača, jednom dok sam ga u Pifu čekao da ispijemo koje pivo i ispričamo se. Kasni. Zovnem ga. Kaže: „Evo vozim ulicom koja će se zvati po meni i ne mogu naći parking“.
Peti put ste bili u užem izboru za spomenutu nagradu i dobili ste je kao bosanskohercegovački pisac, iako već četvrt stoljeća živite u Crnoj Gori. Kako je došlo do ovog povratka u kulturu iz koje ste potekli?
I „Mimesis“ je svojevremeno nominovan (i) kao bosanskohercegovački roman. Ne mogu se ja u bosanskohercegovačku knjiženost vraćati, jer iz nje nikad nisam ni otišao. Druga je stvar što ja toj književnosti, kao ni ona meni, ništa ne trebam. Kao što ne trebam ni crnogorskoj – a ni ona meni. Moj idealni čitalac nije nikakvo politički djelatno biće, još manje budući decision maker ili heroj. Nego je to nesretnik ili nesretnica koja se, kada ujutro ustane, misli: da li da se ubijem ili skuvam kafu? Kada pišeš, hoćeš-nećeš, ostavljaš neke tragove – svakako više njih nego što je pristojno i ljudskoj egzistenciji primjereno. Budući da je tako, ja se nadam samo jedno, tragove sam, hoću reći, ostavljao nadajući se: da niti jedan od ljudi koji će ovdje sutra rušiti gradove i klati ljude po selima, neće citirati niti jedan moj tekst, niti se pozvati na njega. Takvu vrstu tekstova nacionalne književnosti ne trebaju.
Jednom ste izjavili kako, da ste ostali u Sarajevu, ne bi bili pisac ili ne bi pisali književnost po kojoj ste prepoznatljivi. Zašto?
Bio bih profesor književnosti i šupak. Ili bi trebalo reći; veći šupak nego što jesam. Kao dijete, bio sam višestruki pobjednik na takmičenjima „Titovim stazama revolucije“. Bio sam predsjednik razreda. Voljele su me i učiteljice i profesorice. Da nije bilo rata, to bi me odvelo na fakultet, u partiju, u uzoritu malograđansku egzistenciju. Ako sam ikada pokazao neku hrabrost, ona nije dolazila iz vrline, nego iz očaja i ravnodušnosti prema mogućem gubitku, iz osjećaja da nemam što izgubiti, svakako ništa bitno. Suština malograđanskog morala i malograđanske „mudrosti“ je „učiniti što je potrebno da se ne izgubi“. To znači da bih u životu napravio još odvratnije kompromise od onih koje sam ovako napravio.
„Mađarska rečenica“ je zbilja rečenica, dakle roman bez točaka u tekstu. Koliko je bilo zahtjevno napisati stotinjak strana na takav način? I naravno, zašto ste se odlučili na tu vrstu, nazovimo je, igranja s formom?
Zato što sam mislio da je baš to najbolja forma da ispričam priču koju sam naumio ispričati. Ne mislim da će knjigu neko čitati, pa bih mu čitanje mogao pokvariti time što ću sad otkriti takozvane tajne teksta, ali to jesam objasnio u tekstu i ne bih sad ponavljao. Iznad svega, zanimao me je ritam, ako smijem reći, muzika rečenice.
Niti jedan vaš roman se ne može opisati kao obimom veliki. Nema to, da ne bude zabune, nikakve veze s kvalitetom sadržaja. Imate li neku gornju granicu količine teksta koje se držite ili vam, jednostavno, ne treba više prostora od 100 ili 150 novinskih kartica?
Nije mi trebalo. Kao i, pretpostavljam, drugi ljudi koji pišu, i ja sam tragao za optimalnom formom, onom koja bi uvećala vrline i umanjila manjkavosti u mišljenju i stilu. Mene je to vodilo ka manje teksta, neke ljude vodi ka više. Sidran na jednom mjestu kaže, parafraziram: ovo što vidiš, to je 99 posto strah i jedan posto Sidran. Kažem: ovo što vidiš, to je 99 posto sumnja i jedan posto Andrej Nikolaidis. A i u taj jedan posto ozbiljno sumnjam. Sa toliko sumnje, teško je napisati roman od 700 strana. Sa toliko sumnje, odgovor na pitanje: treba li ovo 700 stranica, vrijedi li ovo 700 stranica, uvijek je – ne.
I u „Mađarskoj rečenici“, kao i u Vašim ranijim djelima, vidljiv je utjecaj, prije svih Thomasa Bernharda i Waltera Benjamina, s tim što u posljednjem romanu koristite i neke borghesovske metode. Zašto su Vam važni Bernhard i Benjamin?
Ono što me je vezalo za Bernharda nije njegov politički stav niti neviđeno šarmantni način na koji je on taj stav saopštavao, pa ni njegova umjetnost pretjerivanja. Nego način na koji je on Bachovu muziku pokušao prevesti u tekst, prije svega njegove, Bernhardove, tekstualne fuge. Što se Benjamina tiče, ta je stvar odveć intimna da bih o njoj govorio u intervjuu.
Iako imate impresivan broj književnih nagrada – od „Meše Selimovića“ do, da i nju spomenemo, one Europske unije – ali ni vi ne živite od pisanja proze, već od kolumnističkog rada na portalima. Frustrira li vas ta činjenica ili ne možete zamisliti život bez prilike da svakih nekoliko dana komentirate stvarnost?
Frustrira. Ako ikada bude, da tako kažem, ekonomski moguće da više nikada ne napišem niti jedan tekst za masmedije, istoga ću časa nestati iz novinarstva. Virilio je bio u pravu. Danas više ne postoji prošlost, niti budućnost koju bi istoričari mogli pogrešno tumačiti ili proroci pogrešno najaviti. Ne postoji ni sadašnjost, koju bi analitičari mogli krivo objasniti. Postoji samo trenutak, koji će izbrisati sljedeći trenutak. Izbrisati ga brzinom koja se ne mjeri mogućnostima ljudskog uma, nego nanosekundama, mjerom računara. Ne postoji mudrost, ne postoji znanje: sve su to samo podaci. Ne postoji mišljenje, još manje umjetnost mišljenja: sve je to samo pretraga. Ređaju se trenuci bez kontinuiteta, trenuci koji nisu kontemporalni, nego atemporalni. Kao takvi, atemporalni dakle, oni ne trebaju one koji će ih povezati sa prošlošću, niti one koji će upozoriti na budućnost. Sa njima, prošlošću i budućnošću, naši trenuci nemaju ništa. Iz prošlosti nismo naučili ništa, u budućnosti nećemo znati ništa. Govoriti o trenutku, u trenutku – to je sve. Nema sutra koje bi nas moglo demantovati. Ono što mišljenje čini relevantnim gola je brzina. Komentarišem sve, odmah. Nije važno šta, važno je samo da je saopšteno dovoljno brzo, prije nego je trenutak okončan. Kolumnista je kralj takvog mišljenja.
Deklarirani ste ljevičar i još veći pesimista. Može li to uopće jedno bez drugoga?
Ja sam deklarirani salonski ljevičar. Čak ne ni salonski. Ja sam bedroom ljevičar. Razumijem sve prigovore na tu poziciju, ali ona je jedina na kojoj se, sa količinom sumnje koju imam, mogu zadržati. Ipak, imam prigovor na te prigovore. Oni koji s prezirom govore o lenonovskoj revoluciji iz kreveta valjda bi radije da iz kreveta ustanemo i strijeljamo ih? Nadam se da nismo zaboravili kako to ide: kada se krene sa strijeljanjima, prije ili kasnije na red pred streljačkim vodom stižu i pristalice masovnih strijeljanja. Kako ja to vidim, osnovni problem sa konceptom boljeg, pravednijeg svijeta, je formulisan u izreci koja veli da se pita ne pravi od govana. Osim toga, da je takav svijet moguć, do sada bi ga neko već napravio. Imalo se kad.
U jednom intervjuu tjedniku „Novosti“ za sebe ste rekli da ste Jugoslaven u onom smislu u kojem je Jugoslavija bila emancipatorski okvir. Kako sve države nastale nakon raspada SFRJ temeljito odbacuju svaki oblik emancipacije, znači li to da niste ni Bosanac, niti Crnogorac, a oboje možete biti na osnovu državljanstva?
Ovdje je svaki oblik emancipacije odbačen u ime takozvane nacionalne emancipacije. Pri čemu, pokazalo se, pristalice takve emancipacije nemaju ni najmanji problem sa činjenicom da su osiromašili, dok su se njihovi nacionalni emancipatori emancipovali u tajkune i očeve nacije sa off shore računima. Nikada nisam uspio pronaći ni zrnce užitka u tome što sam Grk, Crnogorac, Bosanac ili Jugosloven. Ali ljudi iz toga crpe nemali užitak. I taj su užitak spremni violentno braniti. Od Lacana znamo da ljudi kod drugih ljudi, zapravo, mrze način na koji ovi organizuju svoj užitak. Kada mrze nečiju religiju, kulturu ili način života, oni zapravo mrze to: način na koji ti ljudi uživaju. To se često zaboravlja. Govori se, recimo, kako islamski fundamentalisti gaje verziju islama iz koje je protjeran svaki užitak. Zaboravlja se da oni itekako uživaju u progonu užitka u kojem učestvuju.
Kojim vi zapravo jezikom pišete: je li to neki, nazovimo ga, postjugoslavenski urbani idiom, jer crnogorski standardni nije sigurno, a upitno je koliko je i bosanski s obzirom na standardiziranje arhaičnosti tog jezika?
Pišem jezikom koji sam naučio i u kojem sam odrastao. Da to mogu činiti jednako dobro kao na svom jeziku, pisao bih na engleskom i taj bi jezik bio moj. Kao što nemam emocije prema naciji, nemam ni prema jeziku. Što se imena tog jezika tiče: pitanje imenovanja je uvijek političko pitanje. Ne možete nepolitično imenovati jezik. I kada date ime djetetu, to je politički čin.
Niste među potpisnicima „Deklaracije o zajedničkom jeziku“. Zašto?
Taj tekst nisam pisao, pa ga nisam ni potpisao.
Kako iz perspektive građanina Ulcinja, dakle grada koji je u vrijeme rata na Kosovu primio nekih pet puta više izbjeglica nego što ima stanovnika, komentirate rast desnice u Europi, baziran upravo na biračkom strahu od imigranata?
To je teško usporedivo. U Ulcinju većinski žive Albanci i muslimani, i oni su primili izbjeglice koji su bili Albanci i muslimani. Ali su primili i mene, koji nisam ni jedno ni drugo, niti govorim njihovim jezikom. Da je došlo 5.000 ovakvih kao ja, nešto mi govori da bi domaćini imali izvjesne primjedbe na naš boravak u njihovom gradu. Kao što mi nešto govori da njemački desničari ne bi bili sretni ni da je Merkel primila milion-dva Bugara i Grka. Desnica je prirodan odgovor na promjenu. Ali ja mislim kako ljudsku prirodu neprekidno treba trenirati da prevaziđe sebe i svoja ograničenja. Svako ko je čitao moje knjige zna da nisam fan prirode. Za mene „prirodno“ ne znači „dobro“. Majka priroda nije manji tiranin od Boga oca.
Preko hrvatskih izdavača ste postali regionalno poznati i priznati, a kako i dalje objavljujete u Zagrebu, često boravite u Hrvatskoj. Slažete li se s tezom Viktora Ivančića da je vrhunac svoje državnosti Hrvatska dostigla u vrijeme prije ulaska u EU, dok je sve poslije prijelaz iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće?
Ne poznajem dobro situaciju u Hrvatskoj. Poznajem, međutim, Ivančićeve tekstove, koji su, ma gdje da ih objavljuje, vrhunska književnost. A sa vrhunskom književnošću se slažem. Viktor Ivančić je, možda, nekada rekao nešto što nije tačno, ali je sve što je rekao istina.
Običaj je da se balkanski ljevičari protive svakom obliku širenja NATO-a. Vi ste, međutim, bili zagovornik ulaska Crne Gore u NATO, a isti stav imate i oko ulaska BiH. Možete li to objasniti?
Mogu. Zato što je ulazak Crne Gore u NATO trajno sjebao srpski nacionalizam u Crnoj Gori, gotovo jednako potpuno kao što je proglašenje nezavisnosti Crne Gore, dakle realizacija njegovog cilja, sjebala crnogorski nacionalizam, koji se, onako stidljiv i nevoljan kakav je bio, pretvorio u ideologiju kompromisa i neprincipijelnosti koje je nužno učiniti da bi se odbranila državnost. Kao što bi ulazak u NATO sjebao i srpski nacionalizam u Bosni, time što bi onemogućio osnovni cilj tog nacionalizma: secesiju RS. To je, inače, onaj nacionalizam koji je svoj precizni izraz našao u Dubrovniku, Vukovaru, Sarajevu i Srebrenici. Ja nemam širinu uvida istinskih ljevičara, koji su principijelno protiv NATO-a, zato što je to imperijalna i zločinačka organizacija – što NATO dakako i jeste. Jedno je biti protiv NATO-a i Bruxellesa u Hrvatskoj, a drugo u Bosni i Crnoj Gori, koje su ostale duboko u zoni uticaja Beograda i Moskve. U Hrvatskoj su protiv NATO-a i EU antifa aktivisti i fini gradski intelektualci, a u Crnoj Gori Amfilohije i ekipa ćelavih momaka iz teretane, odjevena u majice sa likom Vladimira Putina. Ponekad je teško reći razliku između vjernosti izvornim ideološkim pozicijama i moralnog idiotizma. A ponekad je lako: onda kada je evropska ljevica stala na stranu Slobodana Miloševića zbog njegove „antiimperijalne“ politike, to je bio moralni idiotizam.
Osjećate li nostalgiju za Sarajevom i da li se možete zamisliti kako opet živite u tom gradu?
Osjećao sam, sada više ne. Mogao bih, naravno, živjeti u Sarajevu. Ali moj osjećaj je da sam, nakon što sam 1992. izbjegao iz Sarajeva, svuda stranac, pa bih stranac bio i u Sarajevu.
Kako komentirate katalonski referendum i razumijete li uopće, a u kontekstu vrlog novog svijeta uniformnog tržišta i stalnog zalaganja za Europu bez granica, želju katalonskih separatista?
Da vam pravo kažem, nemam pojma šta se to dešava i ko kome tamo šta i zašto.
Katalonija važi za uporište lijevih stranaka, dok su dvije takve, socijaldemokrate i PODEMOS, među najutjecajnijim u španjolskom parlamentu. U isto vrijeme, PODEMOS je podržao listu koja je osvojila vlast u Barceloni. No, na pitanju odcjepljenja se duboko razilaze, bez obzira na sve druge ideološke sličnosti. Smatrate li da se ljevica ne može nositi s međuetničkim problemima u višestranačkom društvo, odnosno da može samo na način na koji je to bilo u SFRJ?
Ljevica nije nikakav Milenijum, nikakav eshatološki happy end političke istorije. Ljevica je utopijski koncept koji je, srećom, vrlo otporan, jer se pokazalo da može preživjeti čak i ono najstrašnije po svaku ideju: vlastitu realizaciju u praksi. Svijet će uvijek biti odvratno mjesto, ljudi će uvijek biti govna, priroda će uvijek biti klanica i uvijek će postojati nada i ideja da sve to može bolje. Što rekao Neil Young: My My, Hey Hey, Rightful Left is Here to Stay.