Ukratko, radi se o ekološkom zločinu i krajnjoj nebrizi, samovolji, a sve naravno bez ičije odgovornosti. U ovakvom radnom režimu navedena hidroelektrana je potpuno neprihvatljiva za okoliš, nije društveno odgovorna jer ne vodi brigu o prirodnim resursima, o ranjivosti postojećeg ekosustava, te pravi više štete nego koristi. Situaciju dodatno otežava činjenica da ta rijeka teče kroz dvije države, RH i BiH, ali nažalost, nijednu apsolutno nije briga što se tamo događa i ne postoji međudržavni sporazum o zaštiti rijeka.
Ovim putem želim Vam skrenuti pažnju i ukazati na problem ekološke katastrofe u gornjem toku rijeke Tihaljina (Trebižat) u dužini od desetak kilometara, točnije od mjesta Peć Mlini u općini Grude do izvorišta zvanog Klokun u mjestu Klobuk, općina Ljubuški.
Ja živim s prirodom i osjećam je. Osim toga, ova rijeka je i moja djedovina i za nju me vezuju najljepše uspomene iz djetinjstva. Kada vidim u kakvom je stanju danas, žalostan sam i tužan do bola. Stoga vam se obraćam i apeliram za pomoć u bilo kojem smislu s ciljem da se ovi prizori više nikada ne ponove.
Naime, nakon izgradnje hidroelektrane Peć Mlini (koja je u vlasništvu JP Elektroprivrede HZHB d.d. Mostar), na samoj granici BiH i Hrvatske, rijeka Tihaljina (nastavak rijeke Vrljike i Grudskoga vrila) ostala je bez ikakvog protoka u ljetnjim mjesecima i bez nužnog biološkog minimuma. To nikada u njezinoj geološkoj prošlosti nije bilo, tj. voda je uvijek tekla i rijeka je živjela; u tom biseru prirode bilo je tu nevjerojatne biološke raznolikosti flore i faune u svojoj prirodnoj ravnoteži i biološkim zakonima i ciklusima.
Ali.. nakon početka izgradnje HE Peć Mlini, građevinskih radova cca 2000. godine i njezina puštnja u rad 2004., ta idilična slika rijeke brzo nestaje. Već 15-ak godina, rijeka svakog ljeta doslovno umire u agoniji, svugdje prizori ekocida: uginulih riba, ribica, punoglavaca, smrdljivih barica, osušenog vodenog jasena i vrba, zadah truleži i smrti, – prava apokaliptična slika.
Stvarna šteta je daleko veća nego što se laiku na prvi pogled čini i sigurno je nesaglediva! Neka nitko ne koristi izgovor da je sada ljeto i velike vrućine i suše.
Nekada su uz rijeku bile velike poljoprivredne površine koje su se navodnjavale, a vode je uvijek bilo u izobilju, rijeka je uvijek tekla. Sada se skoro ništa ne obrađuje, dakle niti navodnjava, a vode ipak nema, doslovno ni kapi.
Biološki minimum vodenog protoka cca 10-tak litara u sekundi u najdonjem dijelu toka (preciznije u Klobuku) MORA POSTOJATI kako bi se u najsušnijem periodu sačuvao postojeći eko sustav i biološke vrste koje su tu nastajale i održale se milijunima godina.
Nadležni u hidroelektrani doslovno se ponašaju kao da je korito rijeke u nizvodnom toku isključivo njihov kanalizacijski odvod u koji oni mogu puštati vodu ili je zatvoriti kako god i kad god im se prohtije. Kao ilustraciju navest ću činjenicu da svakog ljeta negdje sredinom kolovoza odjednom poteče velika, divlja i mutna bujica i silna voda. To se na par sati otvaraju ispusti hidroelektrane u Peć Mlinima te izlijevaju vodu u suho korito rijeke. Onaj tko se zatekne u riječnom koritu mora brzo pobjeći kako bi se spasio od toga “cunamija” i utapljanja. Ne daj Bože da je ta osoba malo dijete…
Ukratko, radi se o ekološkom zločinu i krajnjoj nebrizi, samovolji, a sve naravno bez ičije odgovornosti. U ovakvom radnom režimu navedena hidroelektrana je potpuno neprihvatljiva za okoliš, nije društveno odgovorna jer ne vodi brigu o prirodnim resursima, o ranjivosti postojećeg ekosustava, te pravi više štete nego koristi.
Situaciju dodatno otežava činjenica da ta rijeka teče kroz dvije države, RH i BiH, ali nažalost, nijednu apsolutno nije briga što se tamo događa i ne postoji međudržavni sporazum o zaštiti rijeka. Područje je slabo naseljeno, reklo bi se “vukojebina” i nema se tko žaliti, a ni kome, vlada bezakonje i nadležni u HE to znaju i koriste. Fućka se njima za tamo neku rijeku i ekosustav. Jer šutnja znači odobravanje.
Ovdje ću spomenuti i propuste nečinjenja mnoštva eko-udruga iz BiH i Hrvatske, jer dovoljno ne prate stanje na terenu, a za to su plaćeni; pa i oni troše novac poreznih obveznika. Treba više ukazivati na probleme, educirati mlade, alarmirati javnost i medije. Pitam se koliko je još sličnih ekosustava ugroženo, a mnogi misle da to nije njihova briga, da će to netko drugi riješiti umjesto njih…
Nikada ne okrećimo glavu i ne zatvarajmo oči pred uništavanjem prirode.
Ona je Božji dar, cijena neprocjenjiva, dar kojeg nitko nema pravo svojatati, uokviriti, uništavati. Moramo uvijek biti svjesni njezine ranjivosti i težiti očuvanju skladnog suživota s njom. Uostalom, ova i svaka druga rijeka je moja, ali i tvoja!
Ako je smrt i agonija rijeke Tihaljine i cijelog ekosustava cijena koju trebamo plaćati za tu i takvu struju iz “obnovljivih” izvora energije, ako su najvažniji godišnji izvještaji o megavatima i gigavatima, onda je to jako žalosno i hvala lijepa! To me malo podsjeća na priču o krvavim dijamantima Sierra Leonea. Radije ću se odreći te i takve struje, što preporučam i drugima koji znaju o čemu govorim, naravno ako se stanje na terenu ne promijeni nabolje.
Glavni smisao obnovljivih izvora trebalo bi biti očuvanje prirode i okoliša. Ironija je upravo to da ovaj obnovljivi izvor – hidroelektrana Peć Mlini nepovratno uništava okoliš, tj. život jedne rijeke, nizvodno, ali i uzvodno. Znaju li to nadležni u HE? Ili misle da im nitko ne može ili neće ništa? Tko će odgovarati za do sada učinjenu štetu?
Citirat’ ću komentar čitatelja s jednog web portala:
“Ovo se dešava kad vlast ne vodi brigu o prirodnim resursima, kad narod i vlast dozvole elektroprivredi da sve prirodno uništava, kad nemamo zaposleni stručni kadar, kad je novac bitniji od budućnosti opstanka na ovim prostorima, kao prvo ljudima ali i flori i fauni bez koje bi nam život bio puno teži, isto se dešava i u Mostarskom blatu, ljudska nepogoda…”
Apsolutno sam siguran da HE Peć Mlini uzrokuje problem i da je direktno odgovorna za ovakvo stanje. Dakle, HE je puno veći uzročnik štete nego, recimo, krivolovci, ugostitelji, ljetne suše i globalno zatopljenje, iako i toga naravno ima.
Stoga posebno apeliram na lokalne vlasti u Grudama i Imotskom, te na Upravu JP Elektroprivrede HZHB d.d. Mostar da se žurno sastanu kako bi trajno riješili navedeni problem. Bilo bi mi puno draže da to oni riješe, a ne da to bude daljnja tema društvenih mreža ili globalnih organizacija i neovisnih stručnjaka za zaštitu prirode.
Molim i tebe dragi čitatelju ovog teksta da u skladu s vlastitom savješću, mogućnostima i u svakoj prilici koja ti se pruži, poduzmeš aktivnosti za spas ove rijeke u njezinom gornjem, nekada najljepšem toku, kao i drugih rijeka i ekosustava.
Očekujući razumijevanje, izoštrenu ekosvijest i djelovanje bez odgađanja, srdačno Vas pozdravljam.
Šaljite dalje.
Ranko Artuković