Wednesday, November 20, 2024

Tiranija mode i pobunjenički potencijal žene

Ivana Biočina, autorica knjige Tiranija mode: Naša iluzija napretka i promjene uhljebljena je u materijalnome i zato smo i dalje nezadovoljni. Osoba je danas postala kao firma, moraš imati PR za sebe, priču koju projiciraš na van, jer smo tretirani kao proizvodi koji se plasiraju na tržište koje je društvo. Moda znači prihvaćanje sustava u kojem živimo. Njome se uključujemo u igru, uzimamo uloge, i nudi nam se iluzija da se možemo penjati gore-dolje po društvenoj ljestvici i doći do cilja. Moda je oponašanje “boljeg” od sebe, želja da se postane (kao) netko time da se izgleda kao netko.

Ivana Perić 

Ivana Biočina je magistra inženjerka tekstilne tehnologije i inženjerstva, projektantica i dizajnerica. Jedna je od prvih teoretičarki mode u Hrvatskoj. Dobitnica je nekoliko nagrada za pisanje, te Rektorove nagrade za rad iz teorije mode (2007.).  Od 2006. godine objavljuje tekstove o teoriji mode, kostimografiji, arhitekturi, dizajnu i glazbi. Autorica je knjige Modus vivendi: Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi (Jesenski & Turk, 2014.) u kojoj izlaže tezu o usidrenosti političkog, ekonomskog i društvenog u modi.

Krajem prošle godine izišla je njena nova knjiga Tiranija mode: Ukrašavanje kao potraga za identitetom (Planetopija, 2016.), u kojoj propituje povijesne, sociološke i antropološke korijene mode, ali i u što je ona danas izrasla – njezin utjecaj na naš život. Biočina analizira modu kao sustav, i sve njene mračne strane: izrabljivanje žena, kršenje radničkih prava, zagađivanje planeta. Posljednjih dvije godine Biočina je provela u istraživanju tekstilne industrije u Hrvatskoj, a trenutno završava knjigu i scenarij za dugometražni dokumentarni film na tu temu.

S Biočinom smo razgovarali o teoriji mode, značaju mode u izgradnji identiteta u potrošačkom društvu, propadanju, ali i potencijalu tekstilne industrije u Hrvatskoj, te etičkom tekstilu i načinima na koje građani potrošači mogu vratiti moć u svoje ruke i biti dio promjena koje žele vidjeti.

U Hrvatskoj gotovo da i ne postoji vidljiva teorija mode, moda nije predmet istraživanja. Vaši radovi spadaju među prve teoretske knjige o modi kod nas. Kako to komentirate?

Prvo što sam ikada napisala o teoriji mode dogodilo se slučajno. Za vrijeme studiranja sam pročitala knjižicu iz 70ih, jednog od najpoznatijih teoretičara mode. S napisanim se nisam slagala. Rekla sam profesoru da bih napisala rad o tome, a kad sam predala rad on nije u potpunosti vjerovao da sam ga ja napisala. Nažalost, nitko tada nije očekivao od studentica s Tekstilno-tehnološkog fakulteta da promišljaju stvari na taj način. Danas je situacija po pogledu teorije na fakultetu puno bolja, i vjerujem da ima i da će biti promišljanja, ali i dalje ne možemo reći da općenito postoji kritičko promišljanje o modi u našem društvu.

Javna sfera djelovanja za žene je dugo bila limitirana, a limitirana je i danas, i logično je da im se nametnuo vid samoostvarivanja kroz modu. Još uvijek živimo u muškom svijetu, još uvijek je ženama teško zauzimati bitne pozicije u poslovnom i političkom svijetu, pa im se moda nudi kao način bivanja, nudi im se hvatanje za predmete

Što je posebno neobično jer se kao zemlja nalazimo na specifičnom području, imali smo toliko jaku tekstilnu industriju i važna zbivanja vezana uz nju, a moda je idealna ilustracija sustava koji živimo, to je žensko pitanje, pitanje radničkih prava, početak modernog društva, početak pojedinca… Ali odgovor se krije u kulturi, samoj percepciji mode, odnosu akademskog i javnog, nazovimo to tako, te stvaranju prostora za ozbiljnije promišljanje sustava i problema, ali i, povrh svega, traganjem za rješenjima. No to je općeniti problem današnje kulture spektakla.

Nedavno vam je izišla nova knjiga, Tiranija mode. Podnaslov je “ukrašavanje kao potraga za identitetom”. U svakom društvu, i u različitim kulturama, postoji segment ukrašavanja i izražavanja kroz odjevne predmete, ono nije specifičnost zapadnog svijeta. U čemu je razlika između ukrašavanja općenito i ukrašavanja u razvijenim, potrošačkim društvima?

Razlika je upravo u potrošnji i činjenici da živimo u potrošačkom društvu. Nakon 18. stoljeća, Francuske i industrijske revolucije, svjedočimo bujanju tehnoloških napredaka, dok je stanje duha neprestano stagniralo. Čak je i kod kromanjonaca postojao razvijen osjećaj za lijepo, prethistorijski ljudi su na svijet gledali kao na dualnost vidljivog i nevidljivog. Ukrašavanje je imalo magijska svojstva, bilo je spona između ta dva svijeta. I danas postoji dualnost vidljivog i nevidljivog, ali ne postoji spona s duhom. Identitet se danas kroz modu gradi s predmetima, radi se o tuđim slikama koje preuzimamo i svi i sve danas spada u potrošačku kategoriju. Sve je osmišljeno kako bismo kupovali i tu je presudan marketing – dok svi mislimo da slavimo vlastitu jedinstvenost i kreativnost, zapravo samo upadamo u marketinške kategorije – u ono budi jedinstven i taste the feeling.

Koliku ulogu u današnjoj gradnji identiteta kroz (odjevne) predmete ima opće nezadovoljstvo većine građana, pogotvo mladih koji su značajna meta modne industrije? Je li dio zavodljivosti mode upravo u brzinskoj promjeni, u iluziji promjene, u društvu u kojem se čini da se ništa ne može promijeniti?

Naravno. Od industrijske revolucije zapravo živimo u obmani promjene zato što smo zatrpani tehnološkom i materijalnom promjenom, iako čitavo vrijeme stagniramo na etičkoj, moralnoj, duhovnoj razini – razinama koje istinski hrane čovjeka. Naša iluzija napretka i promjene uhljebljena je u materijalnome i zato smo i dalje nezadovoljni. Sve je više anksioznosti, tjeskoba, depresije, upravo zato što unatoč svemu što nam se predstavlja kao napredak ne možemo izbjeći osjećaj izgubljenosti.  Jednostavno, kad dublje zagrebemo, shvaćamo ispraznost, shvaćamo kako nam predmeti ne daju ono čovjeku potrebno – smisao.

Tekstilna industrija je puno veći pojam, i imamo sjajne primjere poslovanja na sjeveru Hrvatske – neke od najboljih tvrtki u ovom dijelu Europe, koje primjerice prednjače i u recikliranju. Ali tu važnu ulogu uz građane mora odigrati i država, koja mora shvatiti da Kupujmo Hrvatsko nije samo jednokratni slogan, već je potreban istinski protekcionizam industrije, od strane države

Tekstilna industrija uvijek je bila važan segment unutar analize kapitalizma. Kada govorimo o globalnoj tekstilnoj industriji, tu su veoma važne Kina i Jugoistočna Azija, gdje je tekstilna industrija gotovo isključivo ženska. Neki analitičari argumentiraju kako je upravo to područje danas posljednja fronta koja napaja kapitalistički sustav, koji je oduvijek ovisio o pomicanju granica i inputu jeftinog rada i jeftine prirode. Koliko je ovakvo stanje stvari održivo, dokad može potrajati?

To je pitanje nejednakosti na svijetu i problem duboke polarizacije društva. Današnja svjetska šivaonica i svjetska tvornica je Kina, a tu su naravno i Jugoistočna Azija i Sjeverna Afrika. Ono što većina ljudi ne zna da je termin svjetske šivaonice i tvornice prvotno osmišljen za Veliku Britaniju, na početku industrijalizacije. U međuvremenu se dogodila tranzicija sa Zapada na Istok, a prošle godine je ponovno počeo povratak u Europu. Do kada je ovakvo stanje održivo i kakve nam promjene trebaju?

Vidim po velikim međunarodnim simpozijama na kojima se okupljaju proizvođači da se sve više ide prema etičkom tekstilu, barem u Europi. Europski je potrošač taj koji će odlučivati. Vrlo je jednostavno – stvari koje ljudi ne kupuju neće se proizvoditi. Svi mi glasamo svakog dana kada nešto kupujemo, i ti su glasovi puno važniji od onih na izborima svake četiri godine, ili podjednako važni. To je u današnjem društvu jedino pravo demokratsko glasanje.

Koliko je zapravo etički etički tekstil? Radi li se i tu o dobroj promociji?

O etičkom tekstilu se sve više priča posljednjih godina, ali problem je što se često zaista radi o propagandi. Veliki brendovi su prepoznali da je došlo do promjene svijesti kod potrošača, pa nastoje osmisliti varijante koje će naizgled predstavljati rješenja, iako se često radi samo o lijepljenju etiketa bio, fair i slično. Ipak, mislim da potrošači trebaju podržati čak i takva, manjkava nastojanja, i onda dalje inzistirati na boljim rješenjima. Iako dakako postoji i stvarni etički tekstil, certifikati i oznake.

U Hrvatskoj je bitno da podržimo domaću proizvodnju. Naša je proizvodnja manjeg opsega, radi se o dobrim i kvalitetnim materijalima u koje je uložen trud i rad za kakav ne postoji ni vrijeme ni prostor u velikim stranim tvornicama. Problem je što čak i etički i politički osvješteni pojedinci često izostavljaju odjeću iz svog područja djelovanja. Danas je primjerice veliki fokus na organskoj i poštenoj hrani, što je naravno iznimno vrijedno i bitno, ali odjeću zanemarujemo, iako je i ona jako važna za zdravlje, pojedinca i društvo. U Hrvatskoj ne postoji nikakva kontrola onoga što uvozimo, sve je prepuno toksina i štetnih bojila, a to je posebno problematično kod odjeće za djecu, na koju je posljednjih godina jako fokusirana modna i oglašivačka industrija.

Osoba je danas postala kao firma, moraš imati PR za sebe, moraš imati priču koju projiciraš na van, jer smo tretirani kao proizvodi koji se moraju plasirati na tržište koje je društvo

tiranija mode cijela

Upravo završavaš i scenarij za dugometražni dokumentarni film o tekstilnoj industriji u Hrvatskoj. Kako vidiš stanje tekstilne industrije u Hrvatskoj?

Oko tekstilne industrije u Hrvatskoj se stvorila jako loša slika. Dijelom je to opravdano, ali mislim da se radi i o nerazumijevanju onoga što je tekstilna industrija, koju se uglavnom poistovjećuje s konfekcijom i to onom lohn konfekcijom koja je ovisna o Zapadu. Tekstilna industrija je puno veći pojam, i imamo sjajne primjere poslovanja na sjeveru Hrvatske – neke od najboljih tvrtki u ovom dijelu Europe, koje primjerice prednjače i u recikliranju. Ali tu važnu ulogu uz građane mora odigrati i država, koja mora shvatiti da Kupujmo Hrvatsko nije samo jednokratni slogan, već je potreban istinski protekcionizam industrije, od strane države.

Identitet se danas kroz modu gradi s predmetima, radi se o tuđim slikama koje preuzimamo i svi i sve danas spada u potrošačku kategoriju. Sve je osmišljeno kako bismo kupovali i tu je presudan marketing – dok svi mislimo da slavimo vlastitu jedinstvenost i kreativnost, zapravo samo upadamo u marketinške kategorije

Naša tekstilna industrija ima velik potencijal, pogotovo zbog vraćanja industrije u Europu i razvijanja etičkog tekstila. Mislim da je promišljanje o ekologiji važan dio modernog bivanja i tu će veliku ulogu odigrati mlađe generacije, koje se rađaju i odrastaju svjesnije tih problema. Oni traže način na koji mogu dugoročno doprinijeti i mogu biti aktivni potrošači koji će mijenjati dosadašnje prakse.

Upravo su mlađe generacije jako bitna potrošačka skupina modne industrije,  zbog već spomenutog segmenta identiteta, odnosno potrage za identitetom. Kako da se oni otrgnu svijetu koji im na svakoj razini, bilo kroz društvene mreže, bilo kroz novi iPhone, poručuje kako imati znači biti?

Svi smo u svom autopilotu i sve je proces. Promjene se nikada ne događaju preko noći, ali vjerujem kako bi mlađe generacije do nekih promjena zapravo mogle doći brže. Upravo bi zbog “terora” digitalnog i izloženosti velikom broju informacija, zatrpanosti predmetima, brže mogli doći do razotkrivanja ispraznosti svega, do zasićenja. Prirodni slijed je da tražiš sebe, da tražiš smisao, i vidim potencijal mlađih generacija da razotkriju varku ovoga čime ih se bombardira. Osoba je danas postala kao firma, moraš imati PR za sebe, moraš imati priču koju projiciraš na van, jer smo tretirani kao proizvodi koji se moraju plasirati na tržište koje je društvo. Moraš biti zauzet i atraktivan proizvod, vječno u pogonu.

Mislim da postoje ljudi koji su to voljni mijenjati. Previše je podcijenjivanja današnje djece, zato što za vlastitu potragu i osjećaj bivanja i pripadanja koriste alate svoga vremena, alate koje mi nismo koristili i koji su nam strani, ali u srži njihova iskustva je ista želja da se izraze, da budu netko, da osjete nešto. Iza svega je fluidna individua koja ne zna za što bi se uhvatila. Predmeti se mijenjaju, ostaje potraga za smislom.

Vrlo je jednostavno – stvari koje ljudi ne kupuju neće se proizvoditi. Svi mi glasamo svakog dana kada nešto kupujemo, i ti su glasovi puno važniji od onih na izborima svake četiri godine

U Tiraniji mode pišeš o ideji odrješavanja od materijalnih stvari, odjevnih i sličnih predmeta kojih imamo previše. Pišeš kako takav, minimalistički život, može osloboditi od pasivnog bivanja pod utjecajem stvari i otvoriti prostor za nove spoznaje i vrijednosti.

Ta ideja postaje sve utjecajnija, nadam se da se ne radi samo o trendu. Kod mene se to nije dogodilo odjednom, radilo se o procesu, malim koracima. Tada sam živjela u Berlinu i odlučila sam prodati većinu svoje odjeće na kvartovskim sajmovima, što mi je omogućilo i da jedno vrijeme živim od tog novca. Dio stvari sam i poklonila i prodala simbolički i doslovno sam si stvorila prostor, u svakom pogledu. Prije sam bila previše opterećena stvarima, studirala sam dizajn, to je bio bitan dio mene, i nisam to percipirala kao opterećenje. Sada sam mnogo slobodnija i otvorena važnijim stvarima. Ali moja potraga za smislom, i potraga za smislom općenito, nije nova stvar. Ako analiziramo posljednja tisućljeća, pojavu Isusa, Bude i Muhameda, jasno je kako ljudi već dugo tragaju za nečim, samo što u modernom potrošačkom društvu ta potraga postaje potrošačka kategorija. Kako bi izišli iz te kategorije, moramo biti budni i moramo se pobuniti. Vidim da se trenutno događa buđenje, ali nam još nedostaje pobuna.

Previše je podcijenjivanja današnje djece, zato što za vlastitu potragu i osjećaj bivanja i pripadanja koriste alate svoga vremena, alate koje mi nismo koristili i koji su nam strani

Vidjela sam baš ovih dana vijest koja je lijepo ilustrirala moć potrošača. Pepsi je izdao novu reklamu s Kendall Jenner, zbog koje su se ljudi masovno pobunili pa su je morali odmah povući. To je važno, mislim da je zbilja krajnje vrijeme da se kaže marketinškim agencijama kako ne pristajemo na to da koriste emancipaciju, osnaženje, pobunu  –  pretvaraju ih u potrošačke kategorije i lišavaju prvotnog smisla.  Vrijeme je da se ponovno izborimo za taj smisao i poručimo kako ga ne damo Pepsiju i sličnim kompanijama.

Povezano s kapitalizmom i modom – misliš li da bi promjena ili zamjena kapitalističkog sustava drugim ekonomskim sustavom, drugim sustavom promišljanja i življenja, nužno dovela i do kraja mode?

Moda je sustav koji živimo, ona je direktni odraz kapitalizma. Dok on postoji, postojat će i moda. Upravo je moda iskoristila ideju izdavajanja i napravila od toga čitav sustav, tiraniju potrošnje i potrošačkih kategorija. Ljudi danas ne znaju ono što pčele oduvijek znaju – dobrobit pojedinca ovisi o dobrobiti cjeline. U renesansi, kada je nastajalo novo građanstvo, pogotovo nakon Francuske revolucije, kada je pojedinac iznjedrio iznad stare aristokracije, moda je označila mogućnost penjanja po društvenoj ljestvici.

Danas moda ima to isto značenje. Ona znači prihvaćanje sustava u kojem živimo. Njome se uključujemo u igru, uzimamo uloge, i nudi nam se iluzija da se možemo penjati gore-dolje po društvenoj ljestvici i doći do cilja. Moda je oponašanje “boljeg” od sebe, želja da se postane kao netko time da se izgleda kao netko. Zato postoje kopije poznatih brendova za koje znamo da si ih mogu priuštiti samo bogataši. Odijevanjem želimo prisvojiti njihove živote, zgrabiti američki san. Jasno je da su šanse za takvo nešto jako jako malene. Svi smo jednaki, ali neki su ipak jednakiji od drugih.

 Moda znači prihvaćanje sustava u kojem živimo. Njome se uključujemo u igru, uzmamo uloge, i nudi nam se iluzija da se možemo penjati gore-dolje po društvenoj ljestvici i doći do cilja. Mode je oponašanje “boljeg” od sebe, želja da se postane kao netko time da se izgleda kao netko

Naposljetku, valja uočiti kako tekstilna industrija većinski ovisi o radnicama, koje često rade za malu plaću i u lošim, ponekad i za život opasnim uvjetima, dok su istovremeno glavna potrošačka skupina modne industrije upravo žene. Kako objasniti taj paradoks? I je li to uopće paradoks?

Žene čine oko 85 posto radništva tekstilne industrije, a radi se o industriji u kojoj se nude izuzetno niske plaće, radnice tekstilne industrije među najslabije su plaćenima na svijetu, i rade u jako lošim uvjetima. To što su žene glavne radnice i glavne potrošačice zaista se čini apsurdno, ali ako gledamo kroz povijest, zapravo je vrlo lako razumijeti kako se to dogodilo. U početnoj fazi tekstilne industrije, velik broj radnika su bili muškarci, ali se to vrlo brzo promijenilo, zato što su žene podložnije teškom radom u lošim uvjetima, pokornije su radnice jer im je primarna briga ona za uzdržavanje obitelji. Time su postale idealni aparat za tekstilnu i modnu industriju, i s jedne i s druge strane – kao radna snaga i kao potrošačice.

Žene nisu odvijek opsjednute svojim izgledom, to je također promjena koja se dogodila posljednjih stoljeća. Dogodila se kombinacija patrijarhata i kapitalizma. Javna sfera djelovanja za žene je dugo bila limitirana, a limitirana je i danas, i logično je da im se nametnuo vid samoostvarivanja kroz modu. Još uvijek živimo u muškom svijetu, još uvijek je ženama teško zauzimati bitne pozicije u poslovnom i političkom svijetu, pa im se moda nudi kao način bivanja, nudi im se hvatanje za predmete. Zato vjerujem da su upravo žene presudne za pobunu, žene mogu povesti oslobođenje.

H-alter

Povezane vijesti

“Tu su od početka kinematografije”: Ženske akcijske zvijezde

Foto: Eureka Entertaiment

Dugo se smatralo da su akcijski filmovi isključivo muška priča. Međutim, snaga i spretnost žena vidljivi su na velikom ekranu još od doba nijemog filma.

Uvijek postoji sutra – snaga žena

Foto: Claudio Iannone

Jim Jarmusch, kultni američki redatelj, jednom je prilikom izjavio kako ne postoji ništa ljepše od otkrivanja umjetnosti, neovisno o kojoj se radi. Filmska, dakako, ona najčarobnija, posebna je za svakog filmofila, pa tako, gle čuda, nisam ni ja iznimka. Otkrivanje novih filmova, odnosno priča koje su isprepletene s realnošću na projektoru pokretnih slika uvijek su u meni stvarale osjećaj sreće, poput djeteta koje pronađe novu igračku, zakopanu u pijesku, otkrivenu morem umjetnosti. Tko će ga znati, možda je i odlazak u kino toliko poseban za mene, upravo jer mi iznova stvara osjećaj neizvjesnosti, leptirića u trbuhu kao kad se zaljubiš u posebnu osobu. Mrak kino dvorane isprekidan svjetlom projektora često zna donijeti životne priče, ali one tihe, ispunjene šutnjom. Priče koje su oko nas, ali za koje ne želimo čuti. Ili, još gore, za koje se pravimo da ne postoje. Jednu od takvih priča ispričala je talijanska redateljica Paola Cortellesi u filmu „Uvijek postoji sutra“.

Popular Articles