Tolstojev individualni kršćanski anarhizam posve se razlikuje od Buberovog židovskog komunitarnog anarhizma. No, obojica temelje svoje anarhističke zaključke na religijskom i duhovnom uvjerenju, a ne na zemaljskim premisama koje koriste rani francuski anarhistički mislioci
Želim vam dati na razmatranje dvije zanimljive i neobične verzije anarhizma, kako su ih artikulirali njemačko-izraelski egzistencijalist i društveni mislilac Martin Buber (1878-1965) i povučeni ruski romanopisac Lav Tolstoj (1828-1910). Buber je fascinantan predstavnik židovske lijevo orijentirane misli, dok je Tolstoj poznati kršćanski anti-autoritarijanac. Iako dvojica mislilaca dolaze iz različitih religijskih pozadina i geografskih okolnosti, Buberova i Tolstojeva politička filozofija približavaju se jedna drugoj u poziciji koju nazivam ‘duhovnim anarhizmom’. Obojica mislilaca stoje oštro odijeljeni od dominantne sekularne anarhističke ortodoksije (kad bi takvo što i približno postojalo).
Martin Buber
Martin Buber ostao je najviše upamćen po svome velikom djelu „Ja i Ti“ (1923), u kojemu je pokušao objasniti našu povezanost s drugim ljudima i s Bogom – ‘vječnim Ti’. Buberovi interesi, međutim, bili su mnogo širi od razmatranja o religiji. Jedan često previđen interes, ili možda bolje rečeno, posvećenost, jest Buberova politička filozofija.
Usprkos medijskom stereotipu o anarhiji i anarhistima, anarhistička filozofija zapravo je fundamentalno filozofija nenasilja i reciprociteta utemeljena na sustavu zajedničkog vlasništva u kojemu niti jedna pojedinačna osoba ne posjeduje stvari potrebne za stvaranje dobara, nego svi ljudi drže vlasništvo nad njima, a u bogatstvu proizišlom iz toga uživaju svi jednako i na demokratičan način. Ovaj sustav bi se obračunao s kapitalizmom kakvog znamo, ali i s društveno-ekonomskim klasama kakve imamo danas. Ukoliko ni to ne bi bilo dovoljno, Buber se složio s Marxom i Engelsom da država – ukratko, vlada kakvu imamo danas – treba također nestati, kako bi se uvelo u stanje istine, visoko razvijeni komunizam. No, inače se Buber razilazi s Marxom oko uloge koju ima država. Marx je vjerovao da je država integralni alat za postizanje oslobođenja radnika iz bijedne egzistencije pod kapitalizmom. Kroz državu, radnici u post-revolucionarnom društvu drže političku moć kako bi pomogli upraviti novo društvo u kojemu je vlasništvo podijeljeno i njime se upravlja na demokratski način. Buber se ne slaže s Marxom oko toga, vjerujući da kapitalizam i država trebaju nestati simultano, a ne jedno poslije drugoga. Buber se još više razlikuje od Marxa u pogledu na prirodu ljudske emancipacije: dok je Marx bio okorjeli ateist, gledajući na religiju kao lažni pogled na svijet osmišljen da obmanjuje radničku klasu, Buber je bio odano predan svojoj židovskoj vjeri. U svome djelu iz 1949, „Putevi utopije“, zabilježio je kako kibuc smatra do sada najnaprednijim anarhističkim društvom. (Kibuc je vrsta židovske anti-autoritarne socijalističke komune u Izraelu ili Palestini.)
Buberovo shvaćanje socijalizma bilo je mistično. U svome djelu „Tri teze o religijskom socijalizmu“ (1928) tvrdi da se religijsku istinu može naći ulaženjem u „ponor stvarnog recipročnog odnosa s misterijem Boga“, kojemu je socijalizam svjetovni ekvivalent, u kojemu se ulazi u „ponor stvarnog recipročnog odnosa s misterijem čovjeka“. Za Bubera je, naime, kibuc pokušaj i svjetovni eksperiment – eksperiment, misli on, organski proizišao iz ‘seoskih zajednica’ srednjovjekovne kršćanske Europe.
Najranije 1928. Buber smatra socijalizam(-anarhizam) inherentno religijskim. Tvrdi da „socijalizam bez religije ne čuje božanski poziv“ dok „religija bez socijalizma čuje poziv, ali na njega ne odgovara“. Utoliko prije, religijski aspekti života u cijelosti su inkorporirani u, integrirani u, i oblikuju cijelu matricu društvenog života, i obrnuto. Oni se dinamički isprepliću i uzajamno obogaćuju.
Buber je svoj anarhistički ideal koncentrirao na pomlađivanju i obnovi društvenih struktura, navodeći ‘društvenu spontanost’ kao ključni aspekt zdravog funkcioniranja društva. U velikoj mjeri se nadahnjivao idejama institucionalne obnove svoga prijatelja i kolege, Gustava Landauera (1870-1919), njemačkog renesansnog čovjeka i druga anarhista. Landauer je prvenstveno bio motiviran pacifizmom i idejom ‘organske spontanosti’ ljudskog duha, zamišljajući da su to jedini stupovi na kojima bi buduće anarhističko društvo moglo postojati. Ovo društvo, kako ga Buber opisuje, podupire revoluciju spontanim ljudskim duhom neprestano se razvijajući u pulsovima.
Buber dalje razvija ovu sliku u eseju iz 1951. „Društvo i država“. Tamo piše da je vibrantno civilno društvo (prostor u kojemu civili, crkve, škole, čvorišta trgovine, itd., bivstvuju iz dana u dan) ugroženo političkim društvom – tj. državom – koje uvijek ima višak moći prema civilnom društvu. „Politički princip“, govori nam, „uvijek je jači od društvenog principa. Rezultat je slabljenje društvene spontanosti.“ Stoga je za Bubera, kao i za Landauera, socijalistički anarhizam paradoksalno ‘konzervativno’ nastojanje. Odnosno, zadatak omogućivanja oslobođenja je da očuva, njeguje i učvrsti one društvene sile i institucije koje potiču opće tendencije prema spontanosti, radikalno kreativnom mišljenju i radikalnom, revolucionarnom ponašanju. Zadatak oslobođenja za Buberov anarhizam jest pobuna protiv viška političke moći, a za „ljude da cijene neusporedivu vrijednost društvenog principa poboljšanja odnosa između društva i vlade“. Buber iznosi jednu anarhističku, anti-autoritarnu kritiku Sovjetske Rusije, koja je, tvrdi on, primjer polarno suprotan njegovom pojmu socijalizma. Godine 1949., kada je Buber pisao „Putove“, Staljinov rigidni autoritarijanizam bio je u svome najgorem izdanju. Pod Staljinom, sovjetski tzv. ‘socijalizam’ bio je ništa manje nego država terora, mučenja, masovnih deportacija, egzila, prisilnog rada i paranoje.
Na posljednjoj stranici „Putova“ Buber potvrđuje svoju posvećenost svome židovskom socijalističkom-anarhizmu praveći potpuni kontrast prema Sovjetskoj Rusiji. „Moramo označiti jedan od dva pola socijalizma između kojih leži naš izbor, strašnim imenom ‘Moskva’. Drugi bih, usuđujem se reći, nazvao ‘Jeruzalem’.“ Tako je shvaćao dva dijametralno suprotno orijentirana modela socijalizma, jedan autoritaran, a drugi anti-autoritaran.
Buber sa simpatijom gleda na ono što bi moderni politički teoretičar nazvao ‘komunitarizmom’. Ukratko, riječ je o poimanju da pojedinac nije ‘otok za sebe’, nego da su individualna samobitnost i vrijednost čvrsto ugrađeni u čovjekovu zajednicu, odnose i okruženje. Zajednica potom, za Bubera, ima glavnu ulogu. Ukoliko anarhizam treba postojati, on mora u temelju biti komunitaran i socijalan u svakom aspektu svoga odvijanja.
Lav Tolstoj
Lav Tolstoj, drugi duhovni anarhist, zalagao se za anarhizam drugačiji od Buberovog, koji je najbolje opisati kao individualistički, a ne komunitarni.
Tolstoj je najpoznatiji po svojim romanima „Rat i mir“ (1869), „Ana Karenjina“ (1877) i „Smrt Ivana Iljiča“ (1886), ali poput Bubera bio je i zanimljiv religijski mislilac. Gandhi, veliki osloboditelj, Tolstojev klasik „Kraljevstvo Božje je u tebi“ (1894) nazvao je „nadmoćnim“ u njegovoj snazi i nadahnutosti. U knjizi se tvrdi da je samo povezanost s Bogom – a ne sa zajednicom – jedini odnos s kojim su bilo koje legitimne dinamike moći moguće i koherentne. Što za Tolstoja znači da je Bog krajnji politički suveren (vrhovni vladar, op. pr.): on vjeruje da je Bog iznad svih drugih moći, čak i zemaljskih. Stoga je „za kršćanina svaka zakletva vjernosti bilo kojoj vladi – sami čin za koji se smatra da utemeljuje postojanje države – direktno odricanje od kršćanstva“ jer je jedina ‘apsolutno’ suverena moć „božanski zakon ljubavi [dan od Boga] koji čovjek nalazi u sebi“ (str. 2012). Štoviše, u pismu iz 1896. Tolstoj pojašnjava da je svjetovna vlast potpuno „inkompatibilna s kršćanstvom“ osobito s Kristovim govorom na Gori, koji, tvrdi on, zaklinje vjernike da se potpuno odreknu nasilja. „Vlast“, piše Tolstoj, „je nasilje; kršćanstvo je blagost, ne-pružanje otpora, ljubav. I, stoga, vlast ne može biti kršćanska, a čovjek koji želi biti kršćanin ne smije služiti vlasti“ (str. 42).
Tolstoj, iako motiviran religioznom sklonošću, s pravom ustvrđuje da je vlast utemeljena na nasilju. Slavni ekonomski i politički sociolog Max Weber na sličan način kaže da je jedan od temeljnih aspekata bilo koje moderne vlasti sistemska monopolizacija kontrole građana. Odnosno, monopol na upotrebu prisile.
Možemo reći da je Tolstojev anarhizam neka vrsta nuspojave njegovog žarkog i mističnog kršćanstva. Ideja da su sve vlasti nelegitimne zbog promicanja nasilja logično proizlazi iz njegove stroge vjernosti nenasilju. Stavlja nas pred izbor: država ili kršćanstvo. Ako znamo da Krist uistinu zabranjuje ubojstvo i nasilje, tada čitava mreža vojnih snaga mora biti raspuštena; „nitko se ne bi trebao pokoriti vlasti koja postoji isključivo kroz svoju moć da ubija“ (iz Tolstojeve „Posljednje poruke čovječanstvu“, koja je predstavljena 1910. na Međunarodnom mirovnom kongresu u Stockholmu).
Neduhovni anarhizam
Tolstojev individualni kršćanski anarhizam posve se razlikuje od Buberovog židovskog komunitarnog anarhizma. No, obojica temelje svoje anarhističke zaključke na religijskom i duhovnom uvjerenju, a ne na zemaljskim premisama koje koriste rani francuski anarhistički mislioci poput Henrija de Saint-Simona, Charlesa Fouriera i Perre-Josepha Proudhona, čiji je rad doveo do utemeljenja tzv. ‘znanstvenog socijalizma’ Karla Marxa. Buber i Tolstoj također stoje na suprotnim stranama glavnoj struji anarhizma koja je, iz povijesnog ugla, bila ateistička.
Jedan od najpoznatijih anarhista, Mikhail Bakunin (1814-1876) zauzeo je suprotno stajalište u odnosu na Bubera i Tolstoja. Za Bakunina i većinu anarhista ateizam je temeljni princip njihove filozofije, tako da ne treba ni govoriti da je Bog prognan iz anarhizma te da je samo čovječanstvo postavljeno na prijestolje vrhovne moći. U Bakuninovoj misli anarhizam je totalna emancipacija čovječanstva od svih oblika opresije i prisile, a on misli da religija sprječava čovječanstvo u razvijanju svojih potencijala. „Bog, jednom postavljen“, piše Bakunin 1871, „bio je sve; a čovjek, njegov stvarni stvoritelj, nakon što ga je nesvjesno izvukao iz praznine, pao je ničice pred njim, obožavao ga je i javno se priznao njegovim stvorenjem i robom“ („Bog i država“ str. 10). Anarhistkinja Emma Goldman pišući 1916., četrdeset godina nakon Bakuninovog „Boga i države“, pojačava Bakuninovu tvrdnju da „ideja Boga implicira abdikaciju ljudskog razuma i pravde; to je odlučujuća negacija ljudske slobode, a nužno završava u porobljavanju ljudskog roda, kako u teoriji tako i u praksi“ (‘Filozofija ateizma’, „Crvena Emma govori“ str. 242).
I historijski i teorijski, anarhizam uglavnom religiju vidi kao opresivnu silu, uz vlast i multinacionalni korporativni kapitalizam. Buber i Tolstoj, s druge strane, predstavljaju bogatu tradiciju duhovnog anarhizma. Za njih su anarhizam i duhovnost duboko isprepleteni te se međusobno obogaćuju. I Buber i Tolstoj postavljaju svoju duhovnu poziciju na prvo mjesto iz koje potom prirodno i izravno proizlaze njihova društveno-politička stajališta. Ovi duhovni anarhisti vjeruju da je jedini temelj kojim se slobodno društvo slobodnih individua treba usmjeriti jest onaj judeo-kršćanski.
Autor: Patrick Cannon
S engleskog: Hrvoje Vranješ/Prometej