Kada su upitali perzijskog filozofa kako je stekao toliko znanje, odgovorio je: Tako što nisam bio suviše ponosan postavljati pitanja kad nešto nisam znao.
Istraživanja pokazuju da većina ljudi ima sklonost tražiti i uočavati one činjenice koje potvrđuju njihova već postojeća mišljenja. Ako doznaju nešto što je u suprotnosti s njihovim mišljenjem, oni to jednostavno zaborave, ne pridaju tome važnost ili na neki način omalovaže (Ko zna je li to istina? Ma tim novinama se ne može vjerovati i sl.) Za razliku od njih, ljudi otvorenog uma pažljivo traže i razmatraju sve bitne činjenice prije nego o nečemu donesu mišljenje.
Dakle, otvorenost uma odnosi se na spremnost da aktivno tražimo informacije koje su u suprotnosti s našim uvjerenjima, planovima ili ciljevima i da ih kritički razmotrimo ako su dostupne. To ne znači da smo neodlučni, kolebljivi ili da nemamo svoje mišljenje. Kada osoba otvorenog uma pažljivo razmotri sve činjenice ona je tada sigurna u svoje mišljenje i postupa u skladu s njim.
Suprotnost otvorenosti uma je pristranost, tj. sklonost da uočavamo dokaze i procjenjujemo ih tako da se uklapaju i podržavaju naša postojeća mišljenja i uvjerenja. Pritom se većina ljudi drži svojih mišljenja i uvjerenja čak i kad je suočena s brojnim i jakim dokazima u suprotno sve dok može naći bar jedan, makar i vrlo slab dokaz u prilog svog mišljenja.
Kad je kritičko mišljenje u pitanju ne ubijamo se baš od razmišljanja. Obično prihvatimo ono što nam na prvi pogled izgleda smisleno i tačno. A tačno i smisleno nam izgleda ono što se već slaže s našim postojećim mišljenjem i stavovima. I tako – ukrug.
Zašto je dobro kritički misliti
Kritički misliti očito nije lako. I zašto bismo se uopće trudili? Koja je korist od toga? Zašto jednostavno ne bismo vjerovali u ono što nam se sviđa? Zašto bismo se preispitivali?
Zato što nam kritičko mišljenje služi kao zaštita od samoobmane, od pristranosti kojoj smo izgleda svi prirodno skloni. Posebno zato što smo po svemu sudeći osoba koju je najlakše prevariti – mi sami.
Osobe koje kritički misle neće se tako lako pokolebati i pasti u bed zbog jedne stvari koju čuju ili im se dogodi.
Osobe koje kritički misle otpornije su na sugestiju i teže ih je izmanipulirati. Sposobnije su predvidjeti kako će se drugi ljudi ponašati i manje su sklone projekciji, tj. manje su sklone zatvarati oči pred svojim lošim osobinama, ali ih onda vide u drugima koji ih možda i nemaju.
I na kraju – osobe koje kritički misle bolje izlaze na kraj sa stresom.
O važnosti otvorenosti uma i kritičkog razmišljanja govorili su i pisali mnogi naučnici i filozofi kao što su Konfucije, Sokrat, Francis Bacon, John Stuart Mill, John Dewey i mnogi drugi.
Tako, kad ih se pita, većina ljudi ima svoje mišljenje o nekoj temi kao što je, naprimjer, zašto neka djeca bježe sa školskih časova. Tipično mišljenje o ovom problemu jest da djeca bježe iz škole zbog nedovoljne roditeljske discipline. Ali, kad se od njih traži da argumentiraju svoje mišljenje i daju neke dokaze – preko polovini ispitanika to uopće nije uspjelo, tj. nisu uspjeli dati niti jedan argument ili dokaz. Govorili su puno stvari, ali te stvari nisu bile nikakav, a kamoli dobar dokaz. Ovi ljudi nisu potpuno nesposobni za elementarno logično zaključivanje, ali nemaju ideju o tome što uopće znači dokaz i što bi se uopće moglo smatrati prihvatljivim dokazom kad se radi o nekoj složenoj pojavi poput bježanja sa časova.
Kritičko razmišljanje nije nešto što ljudi čine prirodno, sami po sebi. To je nešto što je teško naučiti. Za to je potrebno mnogo truda.Prosječan čovjek baš i nema izgrađeno kritičko mišljenje. No, želimo li biti prosječni?
Pripremila:
Jasna P. Subašić, dipl. psiholog/psiholog.ba
(Izvor: Iz knjige “Tko su dobri ljudi“, M. Rijavec i D. Miljković)