Besplatni prirodni resurs pretvorio se u jedan od najkomercijalnijih proizvoda. Konzumacija flaširane vode za piće u svijetu je premašila konzumaciju gaziranih bezalkoholnih pića i na nju se godišnje troši 100 milijardi dolara. Najviše je popiju Amerikanci, više nego mlijeka i piva, mada je 560 puta skuplja od one pitke iz javnog vodovoda
Stanovnici Centre Wellingtona, gradića u kanadskoj pokrajini Ontario s tridesetak tisuća duša, ovih dana doista su ogorčeni. Agresivnom ponudom Nestlé je kupio prava na korištenje obližnjeg izvora pitke vode, preveslavši žednu preko vode gradsku upravu gradića koja je kupnjom izvora željela osigurati svojim građanima urednu opskrbu u budućnosti.
Multinacionalna tvrtka za proizvodnju hrane i pića sa sjedištem u Švicarskoj, sa 335.000 radnika i imovinom vrijednom 133 milijarde švicarskih franaka, time je dobila pravo na dnevno crpljenje 4,7 milijuna litara kanadske izvorske vode koju će flaširati i prodavati diljem svijeta. A Centre Wellington? On će valjda kupovati vodu od Nestléa.
‘Ugroženi smo. Za dvadesetak godina grad će ostati na suhom jer će narasti na 50.000 stanovnika. Za Nestlé je to dodatni profit, a za nas životno pitanje’, izjavljuje ogorčeno gradonačelnik Kelly Linton u Guardianu, dok se u javnosti rasplamsala vruća rasprava o sve agresivnijoj industriji flaširane vode i poziv na njen bojkot. Pijte vodu iz slavine, poručuju aktivisti.
Traju suše, a prodaju se izvori
Vijest je puknula samo godinu dana nakon što se otkrilo da je ista kompanija koristila crpilište u najsušem području Kalifornije, pogođene višegodišnjim iscrpljujućim sušama, i to iz izvora za koji joj je dozvola istekla prije 27 godina. Dok je guverner Kalifornije Jerry Brown s milijardu paketa pomoći nastojao pogođenim područjima ublažiti suhu stvarnost, multinacionalke su uredno punile svoje bočice, trošeći kalifornijske rezerve.
Prodaja flaširane vode za piće donedavna je bila skroman izvor , a danas se njome bave nekadašnje perjanice gaziranih bezalkoholnih pića kao što su Pepsi i Coca Cola ili sinonim mliječne industrije Danone, dok Britanci govore o ‘ludilu flaširane pitke vode’. Obična pitka voda iz slavine ili prirodnog izvora ne smije biti više obična. Ona mora biti ‘dizajnirana’, s etiketom, stihovima, stručnim objašnjenima o dobrobiti za organizam, nešto što jamči vaše zdravlje i dobro raspoloženje.
Kažu da bi voda trebala biti besplatna, iako se predsjednik i bivši izvršni direktor Nestléa Peter Brabeck-Letmathe proslavio izjavom kako ‘pristup vodi ne bi trebalo biti pravo svakoga’. Besplatna još uvijek može biti, barem u zemljama kao što je naša, blagoslovljena obiljem čiste, pitke vode iz slavine, pri čemu se naplaćuje samo vodovodna usluga.
Ali takve iznimke ne priječe svijet da godišnje na flaširanu vodu troši 100 milijardi dolara! I da globalna potrošnja ‘dizajnirane’ vode u bočicama raste do deset posto godišnje, dosegnuvši prošle godine 233 milijarde litara ili dobre 33 litre po glavi stanovnika, bez obzira što američki Food and Water Watch izvještava kako je u gotovo 50 posto ponude riječ o pročišćenoj vodi iz slavine.
U boci 560 puta skuplje
Najviše je popiju Amerikanci, više nego mlijeka i piva, iako imaju jednu od najsigurnijih mreža javnih izvora pitke vode u svijetu i usprkos tome što je ‘dizajnirana’ 560 puta skuplja od one iz javnog vodovoda. U Gatoradeu pak izjavljuju da će biti zadovoljni poslom tek ‘kada se voda iz slavine bude koristila samo za navodnjavanje i pranje rublja’.
Bočice Jane s izvora Svete Jane ili Bistre s izvora u mađarskom Zalaszentgrotu ni kod nas ne prolaze loše. Jeste li našli ijedan kiosk za prodaju novina i cigareta u Hrvatskoj uz koji nije prislonjen hladnjak s gaziranim pićima i flaširanom vodom? Jeste li usporedili cijenu pola litre kefira s politricom izvorske vode u plastičnoj bočici? Da, jednaka je, kao što je izjednačena cijena politrice vode i litre mlijeka.Koliko vam je puta konobar u restoranu donio na stol staklenu bočicu s dva decilitra izvorske vode i naplatio je 15 kuna, iako ste naručili običnu vodu iz slavine?
Flaširanje vode duga je tradicija
Na američkom se tržištu za kupca bori više od 200 vodenih brendova, a najpopularnija iz uvoza dolazi iz otočke države Fidži u južnom Tihom oceanu, 2.500 kilometara udaljene od najbližeg kontinenta.Talijanski brend San Pellegrino u vlasništvu Nestléa se izvozi u 145 zemalja na pet kontinenata, pa jedna britanska kritičarka globalnog trenda pita može li se naći ijedan logičan razlog zbog kojeg žeđ Britanaca mora gasiti 24 posto vode uvoznih brendova, a voda s Himalaja mora proputovati pola zemaljske kugle da dođe do britanskog potrošača, mada mu je pod nosom ona iz škotskih izvora. U svakom slučaju, u Europi je flaširanje izvorske vode mnogo dulja tradicija, načinivši od Perriera statusni simbol, djevičanski čisto piće s ‘netaknutih vrhunaca francuskih Alpa’.
U zemljama u razvoju konzumiraju je iz nužde, a u razvijenom svijetu zbog straha od i boleština uzrokovanih pretjeranim ispijanjem zašećerenih napitaka s umjetnim aromama. Potrošnja najbrže raste u Kini i Indiji, što zbog rasta standarda, što zbog sve većeg zagađenja javnih izvora u silnom naletu industrijske i poljoprivredne proizvodnje, pa će do 2020. Kinezi nadmašiti Amerikance s 20 posto svjetske potrošnje.
‘Cijela ova industrija opterećena je problemima otpada, globalnom nepravdom, slomom javnih sustava u korist privatnih interesa i profita, visokim ekonomskim troškovima i utjecajem na lokalne izvore’, kaže Peter Gleick, predsjednik američkog Pacific Instituta, neprofitne organizacije koja se bavi globalnim i regionalnim problemima pitke vode. U svojoj knjizi ‘Flaširana i prodana: Priča iza naše opsesije flaširanom vodom’, Gleick pokazuje kako se besplatni prirodni resurs pretvorio u jedan od najkomercijalnijih proizvoda u posljednjih stotinu godina.
I koliku cijenu flaširane vode plaćamo? Evo računa:
Za godišnju proizvodnju 30 milijardi plastičnih bočica za jednokratnu uporabu u svijetu potroši se 17 milijuna barela nafte, dovoljno za godišnju vožnju milijun automobila. Reciklira se svaka peta, dok ostale završe u smeću, pokraj ceste, na divljim odlagalištima, izbačene na obalama ili na dnu rijeka i mora, a razgradit će se za 400 do 1000 godina. Za njihovu proizvodnju troši se tri puta više vode od one kojom se pune. Američki portal Ban the Bottle (Zabrani bočicu) naglašava da se voda iz slavine više i češće kontrolira od flaširane, da je na mnogim testiranjima obična tekuća iz slavine bolje prolazila, a petogodišnje istraživanje tisuću brendova flaširane vode pokazalo je da kvaliteta trećine flaširane vode ne zadovoljava standarde vlastite industrije.
Da ublaži štetu, Coca Cola koristi plastične bočice s 30 posto organskog materijala, a u zadnjih petnaestak godina su gotovo 50 posto lakše. U Velikoj Britaniji punionica Belu se hvali kako posluje u skladu s najvišim ekološkim i etičkim standardima, prodajući svoju H20 samo na domaćem tržištu, a donira WaterAidu, organizaciji za borbu za lakši pristup pitkoj vodi u svijetu. Neke tvrtke poduzimaju logističke preinake, poput Eviana i Volvica iz grupe Danone, koristeći vlastitu željeznicu za prijevoz da smanje zagađenje.
‘Na priču o dizajniranju vode mnogi odmahuju rukom, ali rasprava o pretvaranju vode u običnu robu smrtno je ozbiljna jer govori o odlučnosti društva da poštuje ljudska prava, o ulozi države i slobodnog tržišta, važnosti da budete ‘zeleni’ i poštujete osnovne etičke vrijednosti’, kaže Peter Gleick u knjizi ‘Flaširana i prodana’ te zaključuje:
‘Sve dok se to ne shvati ozbiljno, svi napori da se ublaže posljedice eksplozije industrije vode mogu se opisati kao traženje boljega puta da činimo nešto što uopće ne bismo smjeli činiti.