Mjesto za žensko sjećanje i Drugu povijest u hrvatskoj književnosti

Prošle godine, 5. kolovoza bila sam u Rijeci, na “događaju” koji je medijski bio popraćen uglavnom kao ‘Frljićeva kontra-Oluja’, a bio je najavljen kao “pokušaj otvaranja javne debate o položaju žena u ratu… te mogućnosti emancipacije kroz kreiranje prostora ženskog sjećanja”. 

Sanja Kovačević

Dakle, kao priča o Drugom ratu kroz usmena svjedočenja žena, kako njihova iskustva ne bi ostala samo osobna sjećanja. Nažalost, to je ostao samo (po meni neuspio) pokušaj i imali/e smo priliku vidjeti kako je, kao i ove godine (uostalom kao i uvijek), prostora u medijima bilo samo za Prvi rat: nacionalistički, nasilni, fašistički. Onaj čiji je smisao poniziti i uništiti Druge.

Tek jedan dio te povijesti Drugih naći ćemo u književnosti i u pojedinim medijima, nipošto ne i u školskim udžbenicima. Kada govorimo o ratovima, pa tako i o ratu 1990-ih, povijesti Drugih se često presijecaju u višestrukim “stršećim” identitetima – rodnim, etničkim, ali i brojnim drugim. Nerijetko, o tome pišu upravo žene. Stoga se u ovom tekstu želim vratiti književnim zapisima o ratu kojemu sam i sama svjedočila. To su djela koja sam čitala i koja su mi trebala da sama sebi posložim “povijest koju sam živjela”, tragajući za istinom, nesvjesno gradeći temelj vlastite budućnosti. Sâma sebi već dugo osobno i profesionalno pokušavam odgovoriti na pitanje “postoji li žensko pismo?”, no potpuno sam uvjerena u to da postoji “žensko antiratno pismo”. U mom čitateljskom iskustvu ta je fraza svojevrsni pleonazam. Čitanja djela u ovom pregledu su potpuno subjektivna i filtrirana kroz osobni pogled Druge, izvan svakog književno-kritičkog kanona, ili ako hoćete neka pripadaju Drugom književno-kritičkom kanonu. Uglavnom izdvajam aspekte, interpretacije i citate koji me se osobno tiču, s kojima se identificiram ili koji po meni ukazuju na bitne značajke ove teme. Kroz vlastito sjećanje i uz pomoć spisatelja/ica s kojima dijelim barem komadiće iskustva, želim zadržati osjećaj istine i smisla.

Poznata je izjava Alberta Camusa prigodom dodjele Nobelove nagrade za književnost 1957.: “Pisac nikada ne stoji uz one koji stvaraju povijest, nego uz one koji zbog nje trpe”. Danas mi ova izjava govori da je povijest onima koji/e zbog nje trpe oduzeta. Da su je prisvojili oni koji je pišu. I da smo je se mi ostali/e na neki način odrekli/i.

Pisati povijest je moć i privilegija. Patrijarhat piše povijest kako bi se održao i reproducirao. Zbunjujuće je kada društvo poučava i prenosi datosti i “istine” kao neprikosnovene, neupitne i jedine, a većina nas smo Druge/i i naše osobne priče i povijesti (ako smo ih uopće osvijestili/e, a ne hipnotizirano uklopili u siromašne i lažne Prve narative) ne uklapaju se u te “istine” i narative. Želim reći, za mene je prava povijest i povijest kojoj vjerujem ona Drugih, a povijest Prvih uglavnom se u nekom trenutku pokaže kao obmana.

Kada su Prvi drugi, a Druge prve

Na to kako društvo piše povijest ukazuju i književno-kritički pregledi novije hrvatske književnosti koji začetnicima (anti)ratne proze u Hrvatskoj smatraju dva “muška romana” – oba objavljena relativno kasno nakon rata – “Kratki izlet” Ratka Cvetnića i “Ovce od gipsa” Jurice Pavičića. Cvetnićev roman, premda donosi odmak od dominantne političke ideologije, definitivno je pisan iz pozicije “stvaratelja povijesti” (muškarca, vojnika-branitelja, Hrvata, za kojega je odlazak na ratište moralni čin zbog kojega se mora riskirati vlastiti “građanski komoditet”). Pavičićev roman nije roman s ratišta, već svjedočanstvo iz ratnog Splita 1992. godine o ratnoj i postratnoj depresiji, materijalnom i moralnom osiromašenju, posttraumatskom stresu – kao o prevladavajućim oznakama toga vremena u Hrvatskoj. U svom fokusu ima upravo ukazivanje teške posljedice ratnog ludila, pa ga možemo svrstati u antiratno pismo.

No, mnogo ranije, na samom početku rata, svoju su antiratnu prozu pisale i objavile naše dvije najpoznatije feminističke književnice-disidentice – dvije “vještice iz Rija” –Slavenka Drakulić iDubravka Ugrešić, koje su iz pozicije prognanih “nepoćudnih izdajnica” najveći dio svoga proznog opusa posvetile upravo antiratnom pismu.

Drakulić je netom nakon odlaska, 1993. u New Yorku objavila “Balkan Express: Fragments from the Other Side of the War” (Balkan Express: fragmenti s druge strane rata) – knjigu eseja koje je pisala 1991. i 1992., a koji i danas predstavljaju najsnažnije antiratne tekstove domaće književnosti, u kojima iz osobne i perspektive najbližih govori o tome što je rat i kako je utjecao na nju, njezine osobne odnose i društvo iz kojega potječe. Balkan Express kao i ostale njezine knjige eseja i feljtona koje je pisala 1990-ih svoje hrvatsko izdanje doživjele su tek 2005. Čitajući ih nedavno, shvatila sam da je povijest koju je pisala Slavenka u velikoj mjeri i moja Druga povijest. 1996. je uslijedio nastavak Balkan Exspressa – “Café Europa: Život nakon komunizma”, a 2000. izlazi jedno od najsnažnijih ratnih svjedočanstava žena – roman “Kao da me nema”. Ovo je i jedino prozno djelo hrvatske književnosti koje u središtu ima ratna masovna silovanja u prošlom ratu – silovanja muslimanki u Bosni i Hercegovini i temeljen je na svjedočenjima preživjelih žena. Roman je objavljen u 16 zemalja, a o njemu su pisale i govorile brojne značajne književnice, kritičarke, političarke i novinarke. Tako je u jednom tekstuChristiane Amanpour napisala: “Da bismo razumjeli pravu prirodu i način razmišljanja onih koji su ratovali, moramo znati što su učinili bosanskim ženama. Bilo je to više od boli, više od brutalnosti, gotovo nemoguće razumjeti. Slavenka Drakulić prisilila nas je još jednom da shvatimo”. Knjiga eseja o psihološkim portretima ratnih zločinaca u Haagu “Oni ne bi ni mrava zgazili: ratni zločinci na sudu u Haagu” objavljena je 2005. i na neki način odlazi na “drugu stranu” ratnih zločina. Povodom britanskog izdanja, Melissa Benn za The Guardian je napisala “kako je to prva knjiga na svijetu koja o suđenjima u Den Haagu govori iz psihološke perspektive”. Kritika je knjigu uspoređivala s knjigom Hannah Arendt “Eichmann u Jeruzalemu”, no Drakulić kaže kako je njezina knjiga djelomično inspirirana nurnberškim i ostalim suđenjima nakon Drugog svjetskog rata, no da se ne može usporediti s knjigom Hannah Arendt “jer to nije samo knjiga o ratnim zločincima nego i o ljudskoj prirodi općenito”.

Također, 1993. objavljen je (istovremeno u Zagrebu i Amsterdamu, na hrvatskom i na engleskom) “Američki fikcionar” Dubravke Ugrešić. Autorica je pišući ove eseje već živjela izvan Hrvatske (tekstovi su nastajali u Amsterdamu, New Yorku i Middletownu od listopada 1991. do lipnja 1992, s izuzetkom početnog teksta koji je nastao u kolovoz u 1992. godine u Zagrebu). To su eseji o osjećaju bezdomnosti, pokušaju prilagodbe novoj kulturi, o “ekspatrijaciji” iz zajedničkog kulturnog prostora koje joj pruža potrebnu distancu, o iskoraku u egzil u kojemu traži vlastitu autentičnu priču. Ugrešić je nastavila objavljivati knjige eseja koje se i dalje bave ženskim sjećanjem, vlastitim egzilom, složenim političkim i društvenim identitetima, dekonstrukcijom ratnih zbivanja 1991.-1994., ali i politike SFRJ-a onako kako ih je pisala Prva povijest. Veliki odjek je imalo izdanje “Kulture laži” (Arkzin, 1996.) koja je tada, kao i danas nakon 20 godina, knjiga koja ispunjava društvenu odgovornost pisca i intelektualca ili kako je tada najavljena: “To je knjiga o moralnoj odgovornosti intelektualca za ratove i društvenu krizu na prostorima nekadašnje Jugoslavije. Knjiga koja ne pristaje na zaboravljanje i koja pokazuje duhovnu bijedu nacionalističkih projekata koje su mnogi intelektualci poduprli, bilo kao glasni navijači, bilo kao ‘šutljiva većina'”. Istu liniju slijede i kasnije objavljena esejistička proza: Muzej bezuvjetne predaje (1998.), Zabranjeno čitanje (2001.), Ministarstvo boli (2004.),Nikog nema doma (2005.), Napad na minibar (2010.), Europa u sepiji (2013.).

Kada Prva i Druga povijest nemaju veze sa spolom, ali imaju s rodom

Književna povijest pokazuje kako su najautentičnije stranice povijesti ispisane u realnom vremenu, osobno i dnevnički, kao sjećanja koja se opiru naknadnom pisanju Prve povijesti. Mislim da to nažalost nije slučaj s najčitanijim i jedinim romanom u prvom licu koji je napisala žena iz samog žarišta rata – iz Vukovara – “Glasom protiv topova. Mala ratna kronika”Alenke Mirković. Kada sam je čitala krajem devedesetih (objavljena je 1997.), čitala sam kao autentično svjedočanstvo o najtraumatičnijim ratnim zbivanjima. Nakon čitanja drugog izdanja (2011.), popraćenog i vrlo problematičnim pogovorom same autorice, a ovoga puta sa značajnim vremenski odmakom, rekla bih da ovaj roman ne sadrži neke osnovne odrednice koje bi ga uvrstile u ono što ispisuje Drugu povijest (ili povijest Drugih), odnosno potpuno je liše dva aspekta koja ovakvo pismo čine autentičnim i uvjerljivim, a to su ‘problematičnost’ identiteta i subjektivnost viđenja. Autorica je mlada žena, i iz teksta ne možemo vidjeti niti jedan drugi identitet koji ne ulazi u dominantnu matricu, no evo kako se ona u dominantno muškom univerzumu rata “nosi” sa svojim identitetom žene, nakon što je mobilizirana i postala “vojnik”: 

“Eto, postala sam vojnik. I to u Vukovaru. Sretnica jedna, to sam ja…   Mi smo, cure, uživale posebnu naklonost. Pomalo smo bile maze svih tih silnih momaka koje smo susretale. Siniša nas je znao nazivati ukrasima, cvjetićima koji su mu razvedravali sivilo koje ga je okruživalo. Drugi nisu bili tako lirični, no ipak, gotovo su nam svi prilazili želeći progovoriti koju riječ s nama, nasmijati nas, pomalo se udvarati i maziti. (…) Može zvučati nevjerojatno, no uvijek se našao netko tko bi mi zapalio cigaretu ili pridržao jaknu kada bih je oblačila”.

Možda je problem i u tome, što je roman nastao post festum, 1997., u vrijeme kada su nacionalističko-ratnički dominantni narativi bili ukopani i nepropitljivi. Roman nije nastao u realnom vremenu, a po svojim obilježjima izgleda i čita se kao fikcija.

Kronološki, slijedi jedno od najzanimljivijih djela memoarske antiratne proze koja se bavi ovim razdobljem – roman “Album”  Miroslava Kirina (2001.). Kirin uobličava iskustvo rata iz osobne pozicije “slabog”/Drugog subjekta. Roman je strukturiran kao foto-album obitelji koja je izbjegla iz Petrinje bez svojih fotografija, koje autor nastoji nadoknaditi i “popisati”. S obzirom na strukturu, preklapaju se vrijeme pripovijedanja (sadašnjost) i vrijeme iz prisjećanja (prošlost), no autor je uspio stvoriti vrlo slojevito djelo zahvaljujući uvođenju “gostujućih” pripovjedača u rekonstrukciji “fotografija” odnosno sjećanja. Na taj način uspijeva “konzervirati” ratno iskustvo prenošenjem sjećanja drugih, autentičnih svjedoka, bez naknadnih intervencija. Kirin je svojim “Albumom” ispisao najzanimljivije stranice književnosti koje problematiziraju odnos sjećanja i stvarnosti.

“Tebe ovdje, među ovim dječacima i djevojčicama, nema (osim ako se ne prepoznaješ u jednom od dječaka okrenutih leđima). Prožima te nelagoda što kaniš govoriti o događaju u kojem nisi izravno sudjelovao, ali koji je zabilježen na fotografiji. Tješiš se da tako možeš dati objektivniji prikaz, kao netko tko je sve promatrao sa strane i bolje mogao vidjeti što se događa. Gledaš fotografiju i odjednom na stvarnost gledaš onako kako to fotografija želi”.

Kao pisce čije je pismo bitno obilježilo pisanje Druge povijesti, želim spomenuti još i dva autora:Borisa Dežulovića i Simu Mraovića.

Simo Mraović (1966.-2008.)  objavio je 2002. svoj jedini roman “Konstantin Bogobojazni” kojim je “uskovitlao prašinu” i “naljutio kritičare” pukom činjenicom što je njegov protagonist Srbin u Hrvatskoj u ratnim danima početkom devedesetih. Glavni lik romana je mladi je pisac koji u strahu od mobilizacije, ali i nacionalizma Hrvata, pije, često i s hrvatskim nacionalistima u Društvu hrvatskih književnika, strah ga je spavati u svom stanu, osjeća se izloženim…

“Ovo je ispovijest Konstantina, nepoznatog pjesnika koji je u vrijeme ratnog vihora hodao ulicama dobrostivoga grada Zagreba. Nije bio posebno naočit. Nije bio značajan, to ne. Nije bio niti nesretan u ljubavi, o, to ne, nikako. Mislio je da je predodređen za nešto veliko. Mladi ponekad imaju taj varljivi osjećaj. Ali ne treba brinuti, dalje od ovih korica neće maknuti.”

Ukratko, Konstantin priča o tome kako su se pripadnici/e srpske manjine osjećali/e u Hrvatskoj tih godina.  Roman s namjerom i punim pravom ima podnaslov “manjinski roman” – što je izazvalo polemiku u čijem je središtu bilo pitanje (vjerovali/e ili ne!) – može li manjinski roman pripadati korpusu nacionalne književnosti?*

Sâm autor u navedenom je intervjuu najbolje objasnio što znači “manjinski roman”:

“Što se tiče podnaslova “manjinski roman”, on je važan jer se, dakle, odnosi na bilo koju manjinu. Hrvati koji stradaju u tom romanu također su manjina. Dakle u ratu uglavnom stradaju manjine. Pogotovo ako ih čine djeca, žene i starci. Osim nacionalnih manjina postoje i vjerske, tu je i intelektualna manjina, istospolna, subkulturna. Dakle, to nije srpski roman, kako je Zima imputirao iz daljine, to je hrvatski roman ali je manjinski, i to je jako važno. Naravno da taj podnaslov nosi u sebi i crtu tragikomične ironije.”

I za kraj, iz Jergovićevog teksta “Jedan život” o Simi i “Konstantinu”:

“Deset godina kasnije, roman Sime Mraovića nije izgubio ništa od svoje početne snage i uvjerljivosti. Snažniji je onoliko koliko smo mi stariji i slabiji. Naš glavni junak na kraju je, ipak, otišao iz Zagreba. Danas je on jedan grob na Kordunu. I više nema razloga za strepnju i strah.”

Što se tiče Borisa Dežulovića, mislim da smo dobro upoznati s njegovim novinarskim i kolumnističkim radom koji traje i inspirira već više od 30 godina. Na ovom mjestu, samo ću podsjetit na njegov književni opus ih 2000-ih, koji je prvorazredno pisanje Druge povijesti u našem društvu. To su: roman “Christkind” (2003.) ; roman “Jebo sad hiljadu dinara” (2006.); zbirka pjesama “Pjesme iz Lore” (2006.) te zbirka priča “Poglavnikova bakterija” (2007.)

Sve su to vještice

Nipošto ne želim preskočiti po meni jednu od važnih knjiga iz pozicije Druge – “Uho, grlo, nož” Vedrane Rudan (2002.) kojom je autorica uspjela uzdrmati uspostavljene koordinate “stvarnosne proze” u Hrvatskoj. To je uspjela upravo uvođenjem “subverzivne” protagonistice Tonke – 53-godišnje žene u klimakteriju, koja ima ljubavnu aferu s mlađim muškarcem, koja je seksualno slobodna i eksplicitno govori o seksu, a k tomu je i (zamislite!) “Srpkinja po ocu” (kako su to tada govorili i pisali mediji i kritika).

Ona “govori, brblja, trača, vrišti, prijeti, upozorava, svjedoči, pripovijeda o svemu što se tiče nje, njezinog života i čitavog svijeta” – i tako predstavlja necenzurirani i od potiskivanja oslobođeni glas Drugih – onih koji navodno ne postoje u Hrvatskoj ili je njihovo postojanje “minorno” i/ili “sramotno” – “neprihvatljivo”.  Stoga ne čudi agresivan, glasan i u interpretaciji Rudan izrazito vulgaran i silovit jezični izraz, koji joj se i danas zamjera. Ovako zvuči antiratni glas u izvedbi Tonke/autorice:

“Ne vjerujem u to. Da je moj Živko zvijer. Jedini na kugli zemaljskoj. Ja mislim da smo svi mi Živko. Rat, nasilje, klanje, silovanje, rezanje vratova, kopanje očiju i jebanje tuđe majke u guzicu. To je normalno ljudsko ponašanje. Brisanje nosa u papirnatu maramicu, nepušenje u autobusu, nepljuvanje na pod, neuvaljivanje noža susjedu u vrat je prisila. Diktat. Čiji? Njihov. Tko su oni? Ne slušate me. Oni su naši gospodari. Oni su ti koji nam govore: “Kolji!” ili “Briši nos!”…   Ja sam vidjela, ljudi su se u ratu osjećali ugodno. Ogromna većina ljudi. Svi normalni ljudi osjećali su se u ratu dobro. Dobro. Baš dobro i pravedno. Mnogi. Možeš urlati, pjevati domoljubne pjesme, mahati lijepom zastavom, staviti je na krov, veliku, neka se vijori, možeš klati, možeš krasti, možeš pobiti pola grada u ime pravde i istine. I bilo bi super kad bi rat vječno trajao. Ali ne traje. I zato smo u frci. I vi i ja.”

Roman je postao hit diljem regije, no mediji u Hrvatskoj se nisu prestali iščuđavati “ekscesnom” identitetu protagonistkinje. Šokirani frame of mind  ilustrirat ću s dva pitanja iz intervjua s autoricom objavljenog u Nacionalu (10. 7. 2002.), pod naslovom “Ekscesni roman riječke novinarke”:

NACIONAL: “Zašto ste izabrali vizuru žene u klimakteriju? Zašto ste dopustili čitateljima da budu svjedoci tog sramotnog razdoblja u životu žene?**”.

Dok “brisanje” Srba (zvanih pravoslavci) najbolje ilustrira sljedeće pitanje novinarke Nacionala: “Jedan sloj knjige bavi se Srbima u Hrvatskoj početkom 90-ih, jer Tonka je po ocu Srpkinja. Mislite li da je to još uvijek aktualno, odnosno, da imate publiku, s obzirom na to da, recimo u Splitu, živi samo 9 pravoslavaca?”

Vedrana Rudan očito i danas smatra ovakav “žestok” glas potrebnim, a smatram ga i ja budući da je i danas često viđen kao “ekscesan” i “subverzivan”. Osim što je ženski glas kao takav onaj Drugih, Rudan mu je dala posebno vidljiv i snažan “vještičji” ton – i to je bila i JE revolucija u našoj književnosti i društvu.

Libela