Već se u niz primjera pokazalo da svjetska javnost NOB spomenike u Hrvatskoj i susjednim nam zemljama, zasigurno arhitektonski i umjetnički već gotovo neprocjenjive vrijednosti lokalnog nasljeđa, valorizira, hvali i štuje daleko više od generalne javnosti u zemljama bivše Jugoslavije, osobito kod nas. Oštećeni, uništeni, zanemareni i nedovoljno paženi, mnogi od legendarnih poslijeratnih kiparskih i prostornih arhitektonskih intervencija podliježu zubu vremena i, ruku na srce, više nam služe na sramotu nego ponos, uvijek obojeni neizbježnim ideologijama i stavovima.
Uz svesrdan trud pojedinih nezavisnih inicijativa, povremene akcije i aktivacije, ukazivanja na vrijednost od strane arhitektonskih kritičara, fotografskih, umjetničkih i dokumentarnih projekta, u fokus šire javnosti ovi spomenici dolaze najčešće kroz neku treću stranu. Tako je prije 4-5 godina slične nam portale obišla serija fotografija naslovljena “Spomenik“, autora Jana Kempenaersa, belgijskog fotografa, koji je lutao po Hrvatskoj, Srbiji i BiH, snimao spomenute spomenike i ‘kompletirao’ ih u istoimeni rad. Ogromna pažnja koja se tada pobudila ostala je ipak u digitalnom svijetu, projektu i ovim zdanjima priskrbila bezbroj lajkova, fanova i shareova, ali istovremeno učinila mnogo za osvješćivanje javnosti o kvaliteti ovih umjetničkih djela, njihovoj prisutnosti i potrebi za očuvanjem.
Spomenuti projekt potaknuo je još jednog fotografa da svoj autorski rad bazira upravo na spomenicima širom regije, ovaj put u jednom drugačijem kontekstu.
Andy Day je londonski fotograf koji već niz godina fotografija ljude, ljudske figure i tijela u neobičnim kontekstima. Kako je i sam angažiran uokolo Parkoura, vještine kretanja ljudskog tijela, koja podrazumijeva skakanje po zgradama, objektima, preprekama i visinama. Njegovi radovi često su bazirani upravo na snimanju vježbača Parkoura u njihovim akcijama. U svom radu naslovljenom “Former” Andy Day je putovao upravo kroz Hrvatsku, Srbiju i Bosnu te lokalne parkourovce, odnosno trejsere i trejserice (kako se naziva vježbaće Parkoura) fotografirao na kolosalnim objektima, vrijednim posljeratnim spomenicima.
Premda jednostavne, možda za nekog i banalne, no u svakom slučaju monumentalne fotografije, pokazuju kolosalnost samih zdanja, spomenika i prostornih struktura te odnos malog čovjeka spram njihove veličine i raspona. Ono što je najvažnije, spomeničku baštinu naših prostora ponovno dovode u fokus daleko šire javnosti.
U svom eseju o projektu Day se referira na ovu spomeničku baštinu kao fiksne i snažne fosile jedne utopijske vizije jedinstva i zajedništva. Kako kaže u svom opisu projekta: “Radi se o spomenicima imaginarnoj budućnosti koja se nikad nije manifestirala, i čvrstim uspomenama na uzroke koji, ili više ne postoje, ili pak snažno ukorijenjeni ostaju unutar stavova i glava lokalne populacije, još uvijek podliježni beskrajnim kompleksima po nacionalnoj, etničkoj, vjerskoj ili političkoj pripadnosti. Ako vam naizgled djeluju apokaliptično, to je iz tog razloga što taj svije više ne postoji, ili možda nikada nije ni postojao”.
Ovakav stav autora i opis njegovog viđenja konteksta nastanka, opstanka i situacije možda ne bi naišli na odobrenje jedne, druge ili treće strane, ili pak povjesničara i ostalih dežurnih komentatora, no percepciju viđenog i doživljenog zasigurno treba ostaviti na odluku samom autoru.
Kako portali koji su prenijeli seriju fotografija i priču navode, radi se o dinamičnoj seriji fotografija koja spaja sve popularnije urbano istraživanje, uspomene i monumentalnu arhitekturu, natjerujući aktere na fotografijama da tijelom okupiraju i aktiviraju svaki od ovih strukturalnih relikta.
Naslov projekta “Former” referira se na termin “bivša Jugoslavija”, ali i fizičku formaciju svakog od pokreta ovih sportaša. Tijela upisana unutar betonskih masa, anatomije koje se uklapaju ili odudaraju od njih samih, sve ovo su bile pretpostavke i inputi koji su intrigirali autora da realizira ovu seriju fotografija. U interakciji s masivnim, monumentalnim i jakim arhitektonima, ljudska tijela, naizgled krhka, mala i bestežinska, ovdje su izmaknuta iz svog uobičajenog konteksta i dovedena u kontrapunkt figura s postojanim spomenicima. Oživljavanje spomenika, odnosno same strukture, događa se u trenutku, kretnjom sportaša i njegovim snažnim kontrastom sa samim okruženjem.
Ono što je posebno zanimljivo jest činjenica da je umjetnik seriju fotografija snimao s lokalnim parkourovcima, pa pomalo iznenađuje činjenica da priča do sada nije izašla u nekim lokalnim medijima. Ili smo je možda propustili?
Ivan Dorotić/ Vizkultura