Čak i ako stavimo postrani činjenicu da činjenice bilo koje vrste u naše “hipermasmedijsko” doba više nemaju moć da izazovu osobito čuđenje, činjenica da, dok se smrti glumaca, pjevača, biznismena, kompjutorskih tehničara te inih zvijezda današnje “kulture” popraćuju opširnim i svečanim, nerijetko i dirljivim medijskim nekrolozima, preminuće jednog od najvećih i najvažnijih mislilaca našega doba u nas nije izazvalo – barem koliko je meni poznato, i izuzmu li se redovne šture koliko i šuplje osmrtnice u općeinformacijskim servisima te nešto manje šturi ali nimalo manje šuplji prikazi na opskurnim dezinformativnim portalima – gotovo nikakav komentar, zacijelo neće nikog odviše začuditi.
Već i vrapci na granama jednoglasno cvrkuću da u cijelome svijetu, pa tako i “u nas”, interes za “visoku” kulturu općenito i eklatantno slabi. Ljudi jednostavno nemaju vremena za čitanje kompliciranih knjiga, makar one više i ne bile naročito debele. Ono što većina želi, ili treba, jest ovaj ili onaj oblik informacijskog “šuta” koji će ljude osnažiti, “dati im vjetar u leđa”, ohrabriti ih da nastave ići dalje takvi kakvi jesu i putom koji su pošli. Empowerment. Nakon svih kritika iznesenih, ili izbljuvanih, u prošlom stoljeću na račun modernog društva, nakon svih jeremijada o “propasti kulture”, na te stvari sigurno više nije potrebno trošiti papir ni digitalni prostor. A ipak, s druge strane, uvjeren sam da nikad nije naodmet nanovo istaknuti, kad god se za to pruži prilika, da je ta tupa preživačka nezainteresiranost fenomen kojem svjedočimo osobito u slučaju autora, sve rjeđih, čija misao radikalno i pertinentno dovodi u pitanje taj ustaljeni sveopći hod, to nastavljanje dalje čovječanstva, tu inerciju mase koja će se pogdjekad i dalje nazvati “napretkom”, osvjetljujući, poput iznenada upaljenog reflektora, bezdani ponor nasilja i destrukcije u koji taj put neminovno vodi.
René Girard očito spada u tu kategoriju. Puna važnost toga “novog Darwina humanističkih znanosti”, kako ga je prozvao jedan drugi današnji velikan mišljenja, Michel Serres,prilikom njegove recepcije u Academie française 2005., u područjima humanističkih znanosti u najširem smislu – utjecaj koji, kao što primjećuje Serres, seže od antropologije i filozofije, teologije, povijesne znanosti, sociologije i psihologije do književne kritike – vjerojatno će se postupno pokazati tek nakon njegove smrti 5. studenog 2015.
Osnivaču čuvene “mimetičke teorije” već je posvećeno nebrojeno mnoštvo rasprava, njegove teze posvuda služe kao vrhunsko interdisciplinarno oruđe, i to će bez ikakve sumnje nastaviti činiti još i više u budućnosti. Međutim, više od tih teza i njihove široke upotrebne vrijednosti, Serres u svome inauguralnom govoru ističe ono na čemu se one temelje i što im, u isti mah, daje tu gotovo univerzalnu primjenjivost, a što naziva Girardovom “hipotezom” (“najplodnijom hipotezom stoljeća”). Naravno, kao i svaka takva hipoteza, i ova je suviše kompleksna, istovremeno duboka i dalekosežna da bi se kao takva mogla prevesti u bilo kakvu gotovu frazu, pretočiti u bilo kakvu parolu, pretvoriti u bilo kakav sistem. Posrijedi je sukus samoga jednog života, koji uvelike premašuje taj život: “najplodnija hipoteza stoljeća”, stoga što ima doista univerzalnu vrijednost, odnosno moć da promijeni, ne tijek povijesti – kao što su u svome obijesnom univerzalizmu pokušale učiniti najveće hipoteze prošloga stoljeća – već način na koji se povijest shvaća, tumači i, posljedično, na koji se iz nje izvlače pouke za sadašnji trenutak, koje su međutim dovoljno prodorne da mjestimice zahvate i u budućnost. To je razlog zbog kojeg se Serres ne ustručava pridjenuti Girardu naslov proroka. A na njegovu tragu ni mi.
U sveopćoj devalvaciji riječi i smisla svojstvenoj našem dobu, i ta se riječ, kao što neprestano imamo prilike svjedočiti, upotrebljava suviše olako i u značenjima koji je na najgori način patvore. Ali u slučaju Girarda, i u značenju u kojem je koristi Serres, ona očito nema nikakve veze sa senzacionalnom dalekovidnošću ni otrcanim pseudoromantičkim poimanjem genijalnosti. Uostalom, to dovoljno pokazuje i Serresova jasna referencija na biblijske proroke u vezi s Girardom. Ono što odlikuje proroka nije naime magijsko vidjelaštvo, karakteristično za arhaične religije koje je Girard izučio dublje od bilo kojeg drugog suvremenika, već, upravo suprotno, volja i hrabrost da se raskrsti s čitavim sistemom tih religija, sa svom “religioznošću” koja počiva na žrtvenom, sakralnom nasilju. Dok vidjelac i vrač žive u mitskoj prošlosti, u sakralnom vremenu, prorok je duboko uronjen u svoje, naše, profano vrijeme. Prorok je uvijek suvremen. Štoviše, nitko nije tako suvremen kao prorok, koji proživljava krizu svoga vremena dublje i radikalnije nego bilo tko drugi. Upravo ga zbog toga može radikalno kritizirati, bez pribjegavanja mitovima i njihovoj krvavoj utjesi. Girard tako pokazuje da te arhaične religije i njihovi mitovi ne samo da nisu izumrli već itekako žive i djeluju ne samo u našim psihama kao atavistički ostaci nego i u svim aspektima našega “sekularnog” društva, na vrlo konkretne načine, te da raskrstiti s njima ne samo da nije nimalo lako nego je u određenom smislu i nemoguće.
Dok su vidioci uvijek prihvaćeni od aktualnih sistema, prijatelji i suradnici vlastodržaca i etabliranog svećenstva, dvorski astrolozi i čarobnjaci koji služe, da se poslužimo prigodnom biblijskom slikom, svojim Nabukodonozorima i Izebelama, prorok je onaj tko je u opoziciji spram svih oblika vlasti te u potpunom raskoraku sa svim vladajućim kultovima. Zato prorok, kao što se rado ponavlja (ali, čini mi se, i ne baš najbolje shvaća), “nikada nije prihvaćen u svome zavičaju”.
Naravno, ni Girard to nije bio, i to samo potvrđuje umjesnost Serresove i naše kvalifikacije. Usprkos stanovitu strahopoštovanju što ga je izazivala sama njegova pojava, ne samo “u nas” nego ni u svojoj rodnoj Francuskoj ni u Sjedinjenim Državama gdje je proveo veći dio svog života taj prorok nije pronašao svoj zavičaj. (Iako ga, kao i svaki pravi prorok, on ondje nije ni tražio, znajući da se zavičaj nalazi drugdje). S jedne strane njegova lucidna i bespoštedna kritika religije, uključujući i religiju koja voli sebe nazivati kršćanskom, u mjeri u kojoj ova nastavlja arhaične i mitske sisteme – mjeri koja, kao što je Girard stalno iznova ukazivao, nije nimalo zanemariva – uznemiravala je i nastavlja uznemiravati religioznjake, dok, s druge strane, sekulariste odbija, ako ne i zastrašuje njegova podjednako bespoštedna i lucidna, apokaliptička kritika modernog svijeta i njegovih idolopoklonstava, kao i njegovo temeljno kršćansko opredjeljenje, iz kojeg ta kritika proizlazi, koje ju prožima i od kojeg je se ne može ni na trenutak odijeliti. Ukratko, i za jedne i za druge on je bio i jest suviše radikalan – i to ponajprije u doslovnu i pravom smislu te riječi: onaj tko ide do samogaradix, do korijena stvari.
Doista, ono što Girard nalazi u korijenu stvari nije nimalo bezazleno ni umirujuće, ni za koga. On to naziva, svojim preciznim i razumljivim pojmovljem što toliko odudara od većine novih eksplanatornih koncepata skovanih u kabinetima profesionalnih mislilaca, koji nerijetko preuzimaju ulogu nekadašnjih vidjelaca i čarobnjaka, “mehanizam žrtvenog jarca” (“scapegoating machinery”). Taj mehanizam za proizvodnju nasilja Girard otkriva, kroz svoja višestruka i dubinska istraživanja mitova i religija od prethistorije do postmoderne, u samome temelju svake kulture i religije – ne skanjujući se potonje dovesti u tijesnu vezu, dapače do poistovjećenja. Girard pokazuje da ljudsko nasilje, koje je u naše doba doseglo razmjere što ih više nitko ne može zanemariti, bjelodano prijeteći potpunim (samo)uništenjem, nije posve objašnjivo filozofskim ni antropološkim ni historijskim, a ponajmanje sociološkim i psihološkim kategorijama, kao ni onima neke sanjane buduće interdisciplinarne metaznanosti. Drugim riječima, da bi se ono objasnilo potrebno je prijeći s teza (tj. humanističkih znanosti) na hipotezu, te uvesti u igru religiju i njoj svojstvene “kategorije”. Nasilje je ponajprije i u samoj svojoj biti sakralno. Girard neprestano upućuje na “ontološku” – a ne samo etimološku – povezanost između sacrum (sakralno, božanstveno) i sacrificium (žrtva, prinos), osuvremenjujući tako već pomalo zastarjeli i nerazumljivi teološki pojam Zla. Religijski element prisutan je u svakom pojedinom činu nasilja, kao što se svaka sakralizacija osniva na nasilju i izaziva nasilje. Uključeni smo u opće perpetuiranje nasilja, u začarani krug Zla čiji princip i čiju mehaniku naivni rusoizam današnjih prosvijećenih humanista jednostavno nije sposoban doseći; kojem ništa očito ne može stati na kraj; iz kojega je izaći, stoga, u doslovnu smislu nemoguće. Jedino je biblijski “mit”, čiji je vrhunac i ostvarenje priča o Isusu Kristu, natkulturan, nadreligijski, sasijecajući mitsko i njegove mogućnosti u samome korijenu. To je čuveni temelj i srž Girardove hipoteze: Evanđelje, i jedino Evanđelje, na konačan način pokazuje da žrtva nasilja nije kriva, da je nenasilje moguće usprkos svojoj nemogućnosti, raskrinkavajući taj univerzalni mehanizam jednom za svagda.
Za Girarda, jedino Nemoguće može učiniti nemoguće mogućim, jedino sveto može nadvadati sakralno, što je i učinilo – na Križu. Stoga ne čudi da takvo viđenje i dalje predstavlja sablazan za Židove (religioznjake) i ludost za Grke (sekulariste).
U tome kontekstu, Girard je i jedini suvremenik koji je sustavno prokazao jedan od najmoćnijih, danas gotovo opće prihvaćenih (post)modernih mitova, koji je on sam nazvao mitom o “Progonstvu Razlike”. Usuprot tendencijama svojstvenima današnjoj dobromislećoj kulturi, sklonoj glorificirati različitosti bilo koje vrste samo stoga što su različitosti, pa čak i – ma što to zapravo značilo – “razliku kao takvu”, kulturi koja općenito smatra da je glavni uzrok zla u današnjem svijetu nevoljnost ili nesposobnost da se “toleriraju” različitosti, on revolucionarno pokazuje da žrtva ne biva žrtvom zbog toga što je različita, već, naprotiv, zbog toga što nije dovoljno različita. Oni koji padaju žrtvama mehanizma žrtve nisu oni koji su posve drukčiji od nas, nego upravo suprotno: to su oni koji su suviše slični nama u svojoj zastranjelosti, u svojem odmaku od norme – koja je uvijek naša; abnormalni, koji stavljaju pred nas zrcalo od kojeg ne možemo odvratiti pogled. Mučna fascinacija izobličenjima, bilo tjelesnim bilo moralnim, koja nam je svima poznata, taj spoj krajnje privlačnosti i krajnje odbojnosti, potječe odatle. Monstrumi fasciniraju, ne zato što su potpuno drukčiji od nas, nego zato što na suviše upadljiv i neublaživ način utjelovljuju onaj dio ili aspekte nas samih koje odbijamo prihvatiti, a koji nas s druge strane neodoljivo privlače i kojih se ne možemo riješiti. Stoga monstrume treba eliminirati. To je jedini način da “opstanemo”, to jest ostanemo onakvi kakvi jesmo: “mi sami”. Posve drukčijeg drugog moguće je, i prilično lako tolerirati, ali da je moguće tolerirati drugog koji se ogrešuje o našu ne-drugost, našu različitost od njega time što nam pokazuje njenu fragilnost i iluzornost, a da pritom ostanemo mi sami, u tu iluziju mogu i dalje vjerovati još samo oni koji su i dalje odani, protivno svim i rastućim bjelodanostima, starodrevnoj ideji o suštinskoj dobroti ljudske prirode. Logika linča je, kao što Girard neprestano pokazuje na mnoštvu najrazličitijih slučajeva, upisana u samu strukturu ovozemaljskog ljudskog postojanja.
Upravo je to točka u kojoj je, smatram, Girard najaktualniji – odnosno to bi mogao biti kad bi postojala volja da se njegova hipoteza sustavno primijeni – i “u nas”. Naša specifična vrsta nacionalizama, koji velikim dijelom počivaju na sakralizaciji nasilja (i to njegova vrhunskog oblika koji je rat), što i dalje prijeteći tinjaju, ali u opasnosti svaki se čas razbuktati, gotovo da su savršen primjer “scapegoatinga” kao mehanizma koji pruža temelj i jamac kolektivnog identiteta. Girardova hipoteza je “u nas” tako reći na djelu. I premda su se i drugi autori bavili i još se bave tim fenomenima, bez sumnje studiozno i duboko, nitko nije kadar pokazati nam toliko jasno i učinkovito kao Girard da sve dok svoj identitet gradimo, pa i samo “u mislima i osjećajima”, na viktimizaciji drugih, na institucionalnoj proizvodnji monstruma, sa svim popratnim mašinerijama zataškavanja istine o sebi i mimetičkog prebacivanja krivnje, ma koliko i ma čime škropili svoje nasilje – ukratko, sve dok pretvaramo ratove u svetinje i svetinje u ratove, da nam nikakve, pa ni najradikalnije reforme neće pomoći da izađemo iz začaranoga kruga.
Očito, Girard nije nimalo lagan autor. Njegova je vizija prilično “mračna”, i on od svojeg čitaoca zahtijeva dobar i otporan želudac. Neki zbog toga tvrde da on nije autor za svakog; da ga trebaju čitati samo “happy few”, elita, jer ostalima može oduzeti ono malo nade i optimizma koje imaju i koji ih “drže”. Ali ja se ne slažem s tim gledištem. Zapravo mislim upravo suprotno. Što se optimizma tiče, istina jest da je Girard jedan od njegovih najučinkovitijih suvremenih zatirača. Ali ja to smatram pozitivnim. Što se pak tiče nade, sam Girard odgovorio je na pritužbu sljedećim riječima: “Reći da nam je kaos pred vratima nije neuskladivo s nadom, upravo suprotno. Ali ta se nada mora gledati u svjetlu alternative koja ne ostavlja drugu mogućnost osim potpunog uništenja ili ostvarenja Kraljevstva”.
Suviše zahtjevno za nas, obične smrtnike? Po svoj prilici jest. Ali zadaća doista velikog mislioca – koji je uvijek prorok barem u začetku – ionako je, kao što smo utvrdili na početku ovog teksta, pokazivati običnim smrtnicima da je upravo naša običnost, ono u čemu po inerciji slijedimo bezumni tok svijeta, ono što nas odvodi u smrt, te nam uputiti glasni poziv na ne-običnost, na potpunu promjenu mišljenja i života: na ono što se religioznim rječnikom naziva “obraćenje”. Tu je zadaću prorok René Girard savjesno ispunio, kao malo koji njegov suvremenik. I stoga možemo čvrsto vjerovati da je napokon našao svoj zavičaj – on, koji ga je znao tražiti na pravome mjestu.
Marko-Marija Gregorić
Izvor: arteist