Po njemu hodamo, ali o njemu ne razmišljamo. Ono skladišti vodu, bez njega nema hrane, ono može riješiti ili ublažiti neke od najvećih problema današnjice kao što su klimatske promjene.
Marina Kelava
Ni šuma Amazone ni oceani nisu najveći izvor svjetske bioraznolikosti, već upravo ono – tlo. Međutim, naša tla su zbog neprestanog preokretanja slojeva, oranjem i trovanja agrokemikalijama postala mrtva i inertna prašina. Kako vratiti život u tlo, za H- Alter govore Cvijeta Biščević i Bruno Motik iz ZMAG-a, autori priručnika “Briga o tlu”.
Iako je UN 2015. godinu proglasio Međunarodnom godinom tla, u hrvatskoj se javnosti nije razvila šira rasprava o ulozi tla u održavanju bioraznolikosti, prilagodbi klimatskim promjenama, o vezi otpada i tla, energije i tla i ostalim aspektima toga zašto je tlo jednako bitno za opstanak čovjeka na planetu kao i zrak, voda i klima. Upravo se u tu iznimno bitnu temu uklapa nova knjiga iz ZMAG-ove edicije Zelenih alata “Briga o tlu”, koja osim ukazivanja na problem i osvještavanja kako tlo direktno utječe na naše živote, ukazuje i na moguća praktična rješenja. “Oživimo osiromašena i degradirana svjetska tla kako bismo se pokrenuli u smjeru stvaranja funkcionalnijih, produktivnijih, cjelovitih i zdravih sustava”, kažu u razgovoru za H-Alter autori priručnika koji uskoro izlazi u tiskanom izdanju, Cvijeta Biščević i Burno Motik.
Tlo je živi organizam. 95 posto svjetske bioraznolikosti živi u tlu. Svijest o tome, čini se, nekako nam izmiče.
Bruno: Tako je, tlo je živo, a istovremeno je i izvor života. Ono je baza koja omogućava da se kopneni ekosustavi razvijaju i evoluiraju, a mi smo dio tog sustava i bez života u tlu ni mi ne bismo mogli preživjeti. Koliko smo malo svjesni važnosti bioraznolikosti tla pokazuje jednostavna činjenica da u jednoj čajnoj žličici zdravog, živog tla obitava oko 25 tisuća različitih vrsta korisnih bakterija, a znanost je popisala i identificirala tek pet tisuća vrsta. Tek smo zagrebli površinu shvaćanja kompleksnih procesa koji se odvijaju u tlu, ali čak i uz pomoć osnovnog poznavanja bioloških procesa tla možemo obrnuti negativne trendove s kojima smo suočeni.
Revizija EU Strategije biološke raznolikosti do 2020. godine, koju je prošloga tjedna objavila Europska komisija, pokazala je kako u posljednjih nekoliko godina nije postignut značaj napredak kako bi se zaustavio gubitak bioraznolikosti i obnovili uništeni ekosustavi u EU. Posebno zabrinjavaju sektori poljoprivrede i šumarstva gdje nije postignut nikakav napredak. Zajednička poljoprivredna politika, takozvani CAP, ne postiže rezultate koji su dobri za cijeli ekosustav. Kakve su tu promjene nužne?
Cvijeta: Većina poljoprivrednih politika globalno dosta konzervativno pristupa inovacijama. Na razini Europske unije, pa tako i na razini Hrvatske, nove agrotehničke prakse obrade tla se i dalje sustavno dovoljno ne promiču, usprkos mnogobrojnim dokazima koji govore u prilog organske ili još više regenerativne, ugljikom bogate poljoprivrede o kojoj dosta govorimo u priručniku. Odnosno, možda uzrok nedostatku promjena leži u tome da se i dalje dopuštaju štetni postupci, te je stoga teško za očekivati povećanje bioraznolikosti dok se istovremeno tolerira korištenje pesticida, herbicida, fungicida i umjetnih gnojiva. Kako je moguće podržati život ako si dopuštamo korištenje biocida? Teško je riješiti se ustaljenih navika, te promijeniti način na koji prehrambeni sustav funkcionira već generacijama. Vjerojatno je problem bilo kakve poljoprivredne politike nerazumijevanje uzorka funkcioniranja cjelovitih živih sustava, te neusklađenost poljoprivrednih praksi sa životnim procesima koji se prirodno odvijaju oko nas.
Osim smanjenja bioraznolikosti jedno od područja koje su identificirana kao planetarne granice su promjene klime, a i tu tlo igra iznimno bitnu ulogu. Hrvatska je prošloga tjedna bila domaćin kongresa IPCC-a koji 31 posto globalnih emisija stakleničkih plinova pripisuje izravno poljoprivrednom sektoru i načinima na koje se obrađuje i upravlja površinama pod usjevima. Na koje načine metode koje obrađujete u knjizi doprinose smanjenju emisija?
Bruno Motik
Bruno: Tlo je nakon oceana i šuma treći po redu prirodni ekosustav koji može služiti kao skladište za pohranu ugljika. Tehnologija za sekvestraciju ugljika je već u našim rukama i samo je trebamo prepoznati i početi koristiti. Naša poljoprivredna tla su zbog neprestanog preokretanja slojeva, oranja, i trovanja agrokemikalijama postala mrtva i inertna mineralna tvar. Mi konstantno kroz poljoprivrednu proizvodnju našim tlima oduzimamo organsku tvar, a taj deficit pokušavamo nadoknaditi agrokemikalijama čiji izvor su neobnovljiva fosilna goriva. Vraćanjem života u poljoprivredno tlo ne samo da stvaramo stabilnije ekosustave koji izravno pozitivno utječu na poljoprivrednu proizvodnju i kvalitetu hrane koju proizvodimo, nego i vraća tlu sposobnost da pohranjuje atmosferski ugljik na duž vremenski rok. U knjizi su opisani biokemijski procesi koji dovode do pohrane ugljika uz pomoć biljaka te kompletne mreže organizama koji se nalaze u zdravom i živom tlu. Metode koje opisujemo su višestruko korisne jer su jednostavne i jeftine, a rezultiraju stabilnijom proizvodnjom kvalitetne ekološki čiste hrane, a istovremeno su najmoćniji alat za borbu protiv klimatskih promjena.
Ne postoji dovoljna razina kolektivne svijesti o potrošnji i odbacivanu, odnosno, o tome koliki pritisak naš trenutni stil života čini na biokapacitet planete.
Cvijeta: Nije za očekivati da će se ukupne emisije stakleničkih plinova na globalnoj razini u sljedećih nekoliko godina prepoloviti ili da će se koncentracije ugljikovog dioksida vratiti na predindustrijsku razinu od 350 ppm. Čak i da uspijemo zaustaviti trenutne emisije, i dalje je potrebno vrijeme da se sav višak ugljika iz atmosfere negdje pohrani. Podržavanje zajednica mikroorganizama, primjenom jednostavne tehnologije poput komposta ili kompostnog čaja, predstavlja rješenje za hvatanje u koštac s trenutnim antopogenim emisijama C02. Stabilne zajednice mikroorganizama povećavaju sposobnost tla da pohrani atmosferski ugljik, a pritom se i izgrađuje plodnost tla. Prema dr. Ratanu Lalu, povećanje razine organskog ugljika u površinskom sloju tla od samo dva posto moglo bi pohraniti količinu ugljikovog dioksida u protuvrijednosti od 100 ppm, što bi nas vratilo na razinu predindustrijske koncentracije CO2. Stoga poljoprivredni sektor itekako ima potencijala ublažiti klimatske promjene. Izvještaj Instituta Rodale iz 2014. iznosi pak da bi primjenjivanje regenerativnih metoda obrade tla na samo pola svjetskih poljoprivrednih površina moglo smanjiti godišnje emisije ugljikovog dioksida s 51 gigatone na postavljeni prag od 41 gigatone do 2020. godine, te ograničiti globalno zagrijavanje na 1,5 °C.
Koje su to metode regenerativne poljoprivrede?
Cvijeta: Tu spadaju agrotehničke mjere poput obrade tla bez prevrtanja (engl. no-till), ostavljanja organskog materijala na tlu, predusjeva, biljnog pokrova, zelene gnojidbe, podrivanja usporedno s nagibom terena (engl. keyline), plodreda, povećanog korištenja višegodišnjih nasada u kombinaciji sa sezonskim kulturama (mješoviti usjevi među stablima; engl. alley cropping), intenzivne rotacijske ispaše, te agrošumarskih i silvo-pastoralnih principa. Navedene mjere predstavljaju priliku za kultiviranje dostatnih količina kalorija, ugljikohidrata, proteina, ulja, lijekova, energije i vlakana potrebnih za ljudsku dobrobit, a koje istovremeno podržavaju sposobnost tla da samostalno podrži poljoprivredne kulture.
Cvijeta Biščević
Osim smanjenja emisija, tj. djelovanja na uzrok, tlo je iznimno bitno u ublažavanju posljedica klimatskih promjena. Osiromašena tla ne mogu upijati ni zadržavati vodu što smanjuje kapacitet tla da ublaži posljedice suša i poplava. To smo mogli vidjeti prošle godine kada se voda nakon velikih kiša tjednima zadržavala na površini. Je li ovaj potencijal tla podcijenjen u raspravi o prilagodbi na klimatske promjene?
Bruno: Apsolutno je podcijenjen. Najnovija istraživanja pokazuju da kada bismo globalno na samo 11 posto poljoprivrednih površina prakticirali poljoprivredu koja podupire život u tlu, mogli bismo vratiti razinu atmosferskog CO2 na razinu stabilnosti. Također, zbog zbijenosti poljoprivredna tla nemaju kapacitet upijanja vode, a naš priručnik opisuje metode kako to dugoročno promijeniti.
Vraćanjem života u poljoprivredno tlo ne samo da stvaramo stabilnije ekosustave koji izravno pozitivno utječu na poljoprivrednu proizvodnju i kvalitetu hrane koju proizvodimo, nego i vraća tlu sposobnost da pohranjuje atmosferski ugljik na duži vremenski rok.
Cvijeta: Primjenom jednostavnih agrotehničkih mjera možemo povećati udio organske tvari u tlu što nedvojbeno doprinosi kapacitetu tla da zadrži vodu, a to je ključno svojstvo u sušnim razdobljima. Također, povećanje organske tvari doprinosi kruženju i dostupnosti hranjiva što povećava prinose i smanjuje potrebu za umjetnim potpomaganjem biljne proizvodnje. Dakle, dokle god ima sunčeve energije, postoji i potencijal pohranjivanja ugljika kroz biološki sustav koji podržava prehranu ljudi i regeneraciju čitavih krajolika uz istovremeno poštivanje svih ostalih oblika života na Zemlji.
Sunčevom energijom se ZMAG intenzivno bavi u kontekstu energetike. Koje su to još poveznice između tla i tema kojima se ZMAG dosad bavio u ediciji Zelenih alata, poput gradnje prirodnim materijalima, permakulture i ostalih?
Bruno: Tlo je povezano sa svim aspektima našeg života. Ono je izvor hrane, vlakana, građevinskog materijala, energije itd. Na primjer, gradnja prirodnim materijalima često koristi proizvode fotosinteze kao što su slama, konoplja, celulozna vlakna, drvena građa i sl. Da bismo proizveli bilo koji od tih materijala potrebno nam je zdravo tlo inače sustav nije održiv. Slično je i s energijom – na primjeru korištenja biomase kao obnovljivog izvora energije možemo ići putem osiromašenja ekosustava, tako da nemilice siječemo šumu i koristimo je za proizvodnju energije, a umjesto toga možemo odabrati i dugoročno održivo rješenje gdje se uzgoj energetskih nasada bazira na rotaciji. I opet, da bismo išta uzgojili, zdravo tlo je bitan preduvjet inače ostajemo zarobljeni u neodrživom ciklusu gubitka plodnosti koju pokušavam nadomjestiti fosilnim gorivima. Na primjeru uzgoja hrane, važnost tla je više nego očita. Bez obzira na to o kojem tipu uzgoja hrane se radi, zdravo tlo je nužan preduvjet. Metode koje opisujemo u priručniku bit će jednako korisne poljoprivrednicima koji uzgajaju industrijske žitarice, voćarima, vinogradarima, uzgajivačima povrća, uzgajivačima stoke kao i malim vrtlarima i permakulturašima.
Cvijeta, vodila si brojne radionice kućnog kompostiranja. Interes je uvijek velik. Upravo se ovih dana vodi javna rasprava o nacionalnom Planu gospodarenja otpadom RH, koji je opet usmjeren na velike centre za gospodarenje otpadom. Čini li vam se da ipak raste svijest građana o tome da mogu i sami prekinuti loše obrasce gospodarenja otpadom pa i preko toga pomoći tlu?
Cvijeta: Svakako je ohrabrujuće vidjeti porast odlučnosti sve većeg broja pojedinaca u preuzimanju odgovornosti za vlastiti biootpad. Nažalost, razina društvene svijesti o tome kako je sve međusobno povezano – način na koji kultiviramo hranu, na koji je kupujemo, te kako je pripremamo i što radimo s ostacima cijelog proizvodnog ciklusa – nije dorasla razini problema. Generalno se, kao društvo, vrlo konformistički odnosimo prema resursima općenito. Ne postoji dovoljna razina kolektivne svijesti o potrošnji i odbacivanu, odnosno, o tome koliki pritisak naš trenutni stil života čini na biokapacitet planete. Proizvodnja hrane i zbrinjavanje otpada, zapravo, igraju vrlo važnu ulogu u tome kakvu budućnost želimo izgraditi za sebe, te kakvu budućnost pripremamo za buduće generacije.
Tek smo zagrebli površinu shvaćanja kompleksnih procesa koji se odvijaju u tlu, ali čak i uz pomoć osnovnog poznavanja bioloških procesa tla možemo obrnuti negativne trendove s kojima smo suočeni.
Prema stanju tla u Hrvatskoj ne čini se da budućim generacijama pripremamo svijetlu budućnost? Kako ističete u priručniku “najplodnija tla u Hrvatskoj su kroz prethodnih stotinu godina obrađivanja izgubila od 50 do 70 posto organske tvari, a udio humusa je pao s prosječne razine od 4 do 6 posto na 1 do 2 posto”.
Cvijeta: Naravno, tlo se ponaša onako kako ga i tretiramo. Zagađenje i degradacija posljedice su sustavnog zanemarivanja prirodnog ciklusa povratka hranjiva u tlo, odnosno, sustavnog oduzimanja biološke komponente iz jednadžbe zdravo tlo=zdrava hrana=zdravi ljudi=zdrava planeta. Mi smo biokemijska preslika tla u kojem raste naša hrana. Ako nam je tlo osiromašeno i nedostaje mu hranjiva, kako možemo očekivati da ćemo na tako oskudnim temeljima izgraditi zdravo društvo? Briga o tlu je nužna: da bismo održali svoja društva, moramo podržati svoja tla. To ne podrazumijeva samo način proizvodnje hrane, već i to što vraćamo u to tlo. I to nas ponovno dovodi do načina na koji gospodarimo otpadom. Doista, tlo je zalog budućnosti.
Osim priručnika, što još ZMAG priprema u skorijoj budućnosti vezano uz tlo?
Cvijeta: Ono što već sada znamo je da planiramo radionicu obnavljajuće poljoprivrede s Markom Shepardom, koja će se nastaviti na teme Treće konferencije o Dobroj ekonomiji koja se održava u Zagrebu od 25. do 27. ožujka 2016. Obnavljajuća poljoprivreda model je poljoprivredne proizvodnje koji kroz gospodarsku djelatnost uspostavlja potpune i trajne ekološko-prehrambene sustave koji mogu poslužiti ne samo za stvaranje zdravog prehrambenog sustava, već i za stvaranje zdrave kulture i ekonomije. Želja nam je nadovezati se konkretnom radionicom, koja će poslužiti kao podloga za uspostavljanje dobre poljoprivrede, na teme kojima se bavi Dobra ekonomija. U suradnji sOrganizacijom za razvoj obnavljajuće poljoprivrede (Restoration Agriculture Development, RAD) organiziramo radionicu o agro-silvo-pastoralnim sustavima, ciljanom uznemiravanju ekološke sukcesije i oblikovanju zemljišta u skladu s keyline uzorkom, odnosno, principom optimalnog gospodarenja vodom na terenu.
Izvor: H-ALTER