Srđan Šušnica: Bolje mi je biti naivan

“ŠTA BI BILO KAD BI BILO” PO ZADATKU

Nikada mi nije bio problem shvatiti i podržati želju i potrebu da potomci oplaču i obilježe smrt nekadašnjih nacističkih ili domobranskih, ustaških ili četničkih vojnika ili političkih i intelektualnih kolaboracionista, domaćih fašista i nacista. No, jedno je obilježiti te pogibije ili ubistva bez suda, a sasvim druga stvar je na njihovim kostima pokušavati opravdati i relativizovati zločine ili podršku koju su davali nacistima.

Ili dokazivati kako niko od njih nije imao veze sa tim zločinima i nacističkim politikama. Ko pobi onda one silne ljude po Beogradu, Zagrebu, ndh, Srbiji i Podrinju? I zašto? Možemo se voditi riječima Gintera Grasa koji kaže da tek onda kada priznamo svu realnost, monstruoznost i odgovornost za zločine koji su počinjeni od strane “naših” i u “naše” ime, tek onda imamo pravo na vlastite suze. Jedno je shvatiti i priznati da su naši ili nečiji preci ubijeni bez suda i da je to zločin i da se to treba obilježiti, priznati kao zločin, priznati da je nova vlast trebala suditi svakome i svakome dokazati krivicu prije presude, dati pijetet tom čovjeku. Pa i tražiti odgovornost te nove vlasti za taj zločin! Jedno je potomcima tih ljudi vratiti dostojanstvo smrti njihovog pretka ili oduzetu imovinu, ali im se ne mogu vratiti neokaljani i umiveni preci ili istomišljenici, nedići, pavelići, ljotići, pećanci, luburići, majstorovići i ini. Oni će zauvijek ostati upisani kao zločinci i fašisti, a protekom vremena i kao simboli zla u čovjeku, ako hoćete. Zato ovaj proces suočavanja gubi svaki smisao, kada se to obilježavanje pogibije ili ubistva čovjeka pretvori u tiho ili glasno relativizovanje i opravdavanje zvjerstava ili slavljenje i legitimizaciju političkih poteza, odluka i stavova koji su odnijeli u smrt na milione nedužnih, a u kojima je taj čovjek učestvovao ili kao obični vojnik ili kao lider (bio on potpuno intelektualno svjestan šta čini ili ne). Oni koji se trude da na kostima tih ljudi, i zloupotrebom naučnih metoda “kozmetički uljepšaju” njihove političke postupke i stavove, da pravdaju njihovu nečovječnu ulogu u tom globalnom monstruoznom projektu legitimizirajući njihove zločine političkim kontekstom tog trenutka ili sa “security issues”, bojim se da zaista nisu shvatili o čemu se radi. I ne vjerujem da su došli u tu fazu da “imaju pravo na svoje suze”. Bili oni njihovi potomci ili samo politički istomišljenici.

Imao sam priliku da pričam sa potomcima poginulih vojnika 3. rajha, poginulim ili streljanim pripadnicima domobranskih, četničkih i ustaških jedinica. Uglavnom su njihovi dedovi ili očevi ostavili kosti negdje u BiH ili na Zidanom mostu. Jasno mi je da su krajem rata mnogi ubijeni bez suda, dužni ili ne dužni. Ubiti čovjeka bez suda, jeste zločin, po težini ni blizu zločinima istrebljenja, ali je zločin. Ne moguće je i potpuno besmisleno opravdavati i relativizovati zločine i politike istrebljenja s jedne strane ili zločine i politike osvete s druge strane, sa horizonta sadašnjosti, sa nekim “šta bi bilo kad bi bilo” modelima (ili kako nabrazovan svijet veli sa counterfactual analysis). Takav pristup nije ništa drugo do ideologija renacifikacije društva, ideologija povratka na rasne i nacionalističke ideje i teorije krvi i tla iz kojih je zlo nacizma i fašizma i poteklo. Onaj koji zloupotrebljava nauku, igra se strateško-bezbjednosnih procjena i igrica ili “igara prestolja” sa činjenicama i brojkama nacističke ili fašističke prošlosti, ne radi ništa drugo do svjesno ili nesvjesno razmekšava tlo za neku vrstu revitalizacije tih ekstremnih ultradesničarskih ideja nacije, krvi i rase. A da je taj proces u toku vidi se po ogromnoj političkoj popularnosti ekstremne desnice u cijeloj Evropi. Naravno i mi svojih konja za tu nečovječnu trku imamo. Ti naši, nazovi intelektualci se stavljaju u poziciju komentatora fudbalske utakmice koja se odigrala prije 30 ili 50 godina. I izgleda da nemaju nikakav etički odnos prema žrtvama domaćih nacista i fašista. Naši intelektualci koji se vole igrati ovih “šta bi bilo kad bi bilo” igara imaju još jedan poseban motiv ili sadašnji kontekstualni zadatak. A to je revizija istorije u svrhu relativizacije i legitimizacije zločina genocida i istrebljenja koje je nad bosanskim muslimanima i katolicima počinila politička elita Beograda i bosanskih Srba ‘90tih. Da bi nastala i još uvijek postojala etnički očišćena RS. I dan danas se bosanskim pravoslavcima, Hercegovcima, Krajišnicima, Sembercima, Posavcima i mnogim prodaje ta šbbkbb magla taj pogrešno shvaćen i žalosno upotrebljen counterfactual analysis u fazonu, da je ovaj rat bio nastavak one utakmice iz 2. sv. rata, ili da mi nismo njih oni bi nas ko i u 2. sv. ratu ili da je ovaj genocidni rat bio ustvari otadžbinski i oslobađajući kao takav nastavak svih ranijih oslobodilačkih ratova koje je vodila srpska elita od ustanka preko 1. i 2. balkanskog rata i partizanskog i “četničkog ratovanja protiv okupatora” (za krst časni i slobodu zlatnu) do danas. To je izmišljanje i revizija istorije i zloupotreba svih žrtava na svim stranama, da bi se opravdala današnja ultradesničarska opresija nad slobodama i pravima čovjeka. To je ustvari i cilj tih tzv. naučnika po zadatku.

Zato ja ne mogu i nikada neću reći, ma ni pomisliti, da bi svi koji su pobijeni na Blajburgu ili kod Zidanog mosta ionako bili osuđeni na smrt, da im se sudilo. To je ravno suludim šbbkbb tezama koje novopečeni intelektualci žele prodati masama kako domaći nacisti i fašisti eto i nisu bili tako loši već su eto vodili neku politiku, neki “security policy”, trudili se da “narod” ne izgine (pitam se čiji narod), pa se eto dalo na zlo. Ja samo mogu reći da mnogi ljudi koji su ubijeni na Blajburgu i drugdje, su bježali od osvete, i to ne od osvete “komunističkog režima” (koji u tim trenucima sloma ndh-a, nedićevske srbije i nacizma nije ni postojao kao politički fakat) već od osvete hiljada malih i običnih ljudi koje je ojadila politika kojoj su služili. No bilo je i na hiljade malih i običnih ljudi koji su smatrali da osveta bez suda nije rješenje. Ta osveta je vrlo realan mehanizam tog istorijskog trenutka i iz današnje perspektive se teško može sagledati. Ne mogu izreći ništa drugo osim konstatacije da je nova vlast tu osvetu trebala spriječiti i da je svim tim ljudima trebalo suditi ako treba i sljedećih 30 godina. Mogu samo izraziti žaljenje i pijetet i prema njihovoj smrti, ne želeći je pravdati ili projektovati u budućnost, niti projektovati sadašnji trenutak na te nesretne događaje. Mogu reći i da je potrebno da današnje elite, naročito ona u Zagrebu i Beogradu, trebaju da otvore sve arhive bivše Jugoslavije, naročito arhive ozne i udbe, kako bi se istraživačima i ljudima dala na uvid sva dokumenta koja svjedoče i o zločinima domaćih nacista i fašista i o zločinama iz osvete. Ali i o zločinima počinjenim u Hrvatskoj, Bosni i Kosovou 90tih. No za sada oni koji drže ove arhive je čuvaju u dubokoj tajnosti, iz razloga “nacionalne bezbEdnosti”, “security issua”, te bolesti od koje boluje tako mnogo mladih ljudi u regiji. Ta ultradesničarska misija da odbrane neodbranjivo, da legitimnu borbu partizana prikažu kao zločinačku, komunističke vlasti u Jugosaviji izjednjačavaju sa fašističkim ili Staljinovim režimom, nestaće onda kada se ovi arhivi otvore. No dobro je poznat taj šablon u radovima pojedinih stranih i domaćih autora u kojem se redovno susreću esencijalistička opravdanja za postojanje hiljadugodišnjih nacija kao rasno-plemenskih kolektiviteta i pronacistička revizija istorije i relativizacije nacističkih i kvislinških zločina, ali ovih najnovijih. Zato mogu reći da su ratni zločini počinjeni od partizanskih jedinica posljedice rata i osvete, i ne mogu se ničim opravdati, ali i to da su zločini domaćih nacionalističkih fašista i nacista (i onda i danas) bili najbitniji cilj rata, i danas se žele opravdati “očuvanjem, oslobađanjem ili ujedinjavanjem nacije i njene svete i obećane teritorije” u njenoj “svetom trajanju od danas pa do u vjekove unazad”.

I zato mogu još nešto uraditi ne mješajući horizonte sadašnjosti i prošlosti, a to je porediti dva događaja ili dva postupka ili dva stava iz istog istorijskog trenutka, kao npr. porediti držanje pravoslavnog patrijarha Dožića i držanje nadbiskupa Stepinca sa držanjem bugarskog mitropolita Kirila u vremenima nacističkog i fašističkog zla.

Vrijeme kad je jedino ispravno biti naivan

Zaključke koje izvučem iz te komparacije mogu onda kao principe primjeniti i u današnjem vremenu i reći koji stavovi i postupci danas za mene predstavljaju neo-fašizam, rasizam, nacionalizam. Mogu porediti postupke Srđana Aleksića i ratnog zločinca Lukića. Sve što sam ovdje rekao da mogu i da ne mogu, lično smatram potrebnim za normalan ljudski život i u Bosni i Hercegovini ali u bivšoj Jugoslaviji kojeg moramo živjeti u međusobnoj solidarnosti. No možda griješim, možda sam naivan, prenaivan. Al’ neka meni je bolje tako.

Sad se sjetih nečega. Prošlog mjeseca u Beogradu prišao mi je čovjek iz Novog Pazara, nismo se znali ranije. Rekao je da u njegovom kraju ljudi znaju reći: ako vidiš nepravdu pokušaj je ispraviti rukama, ako ne mogneš rukama ti je pokušaj ispraviti rječima, a ako ne mogneš ni rječima mrzi je svim srcem. Ovu izreku možeš čuti i u Hercegovini, i Krajini i u Crnoj Gori i na mnogim drugim mjestima ovih zemalja. Zbog ove rečenice njegov kraj je i moj kraj i kraj svih običnih malih ljudi.

Impuls