Bonhoefferova etika nije se zasnivala na razini frazeologije i apstraktnih principa, već je bila usmjerena na konkretnu borbu protiv zla oličenoga u nacizmu.
Uhićen je 6. travnja 1943; 20. srpnja 1944. skupina koju je on potpomagao pokušala je izvršiti atentat na Hitlera; 8. travnja 1945. na Hitlerovu je zapovijed osuđen na smrt vješanjem, koje je izvršeno u zoru 9. travnja. Ovakav ishod bio je logičan s obzirom na njegov konstantni proturežimski angažman. Već se 1933. javno usprotivio Führeru. Zašto danas ljudi poštuju ovog njemačkog evangeličkog teologa i zašto se na njegovu djelu nadahnjuju?
Dietrich Bonhoeffer gostovao je 1. veljače 1933. na radiju s temom Promjena pojma vođe. To je ustvari bila reakcija na Führerov slogan u ‘Mein Kampfu’, koji glasi: „Naš pokret predstavlja u najmanjem i najvišem bezuvjetni autoritet vođe.“ Dietrich je u emisiji izlagao o granicama kojih bi vođa morao biti svjestan s obzirom na svoj autoritet. Lako se može dogoditi da prekorači granice odgovornosti prema onima koji se dadu voditi. Može se dogoditi da vođa postane idol i da tako ljude očara. (U jednom pismu nekoliko godina kasnije, Dietrich će napisati: „Velika maskarada Zloga uskovitlala je sve etičke pojmove. Zlo se pojavljuje u obliku svjetla, dobročinstva, povijesne nužnosti, društvene pravednosti.“) Emisija je prekinuta poslije Bonhoefferove tvrdnje da se vođa (Führer) lako može pretvoriti u zavodnika (Verführer). Daljnje izlaganje zasigurno ne bi pogodovalo porastu histerije kod masa. Od ovog će trenutka Dietrich biti pod stalnom prismotrom tajnih službi. Čak je i Hitler osobno bio upoznat s njegovim mislima.
Konkretni koraci koje je režim poduzeo protiv Bonhoeffera: 1936. oduzimanje ovlaštenja za akademsko poučavanje; 1937. raspuštanje sjemeništa za propovjednike u Finkenwaldu kojeg je vodio; 1938. zabrana boravka u Berlinu; 1939. zabrana javnog govora u Trećem Reichu te obveza redovnog javljanja u policijsku stanicu; 1941. zabrana bilo kakve spisateljske djelatnosti. No, bez obzira na represiju, on nije prestao kritizirati Treći Reich, ali je kritiku „morao tako šifrirati da njezino pravo značenje ostane skriveno nacionalsocijalistima, a prepoznatljivo za opozicionare“.
Presudni preokret u njegovom životu dogodio se 1931, kada je nastupio „obrat od frazeologije ka stvarnosti“. Nadahnut Biblijom, posebno Govorom na gori, počinje smatrati da postoje stvari za koje se isplati nastupiti bez kompromisa, a to su: mir i društvena pravednost. Predaje na berlinskom sveučilištu i bori se da među mladima pokrene pacifistički pokret kao protutežu Hitlerovoj mladeži. Njegov je stav jasan i nedvosmislen: Kršćaninu je zabranjeno pripremati se za rat! Jer, dići ruku na bližnjega značilo bi dići ruku na samoga Krista (1934). Njegova etika, nadahnuta Govorom na gori, isključuje svaku pomisao na nasilje, a kamoli njegovu pripremu i izvedbu.
U ovom se razdoblju počinje intenzivno baviti etičkim pitanjima. Etičko ne razmatra kao teoretske probleme, nego je zaokupljen izvanjskim, konkretnim i opasnim problemima. To je konkretno značilo: raskrinkati nacističku ideologiju i bezuvjetno joj se suprotstaviti. To je smatrao obvezom svakoga kršćanina. Nasljedovanje Isusa Krista u tom povijesnom trenutku za kršćane je značilo da „moraju nedvosmisleno odbaciti nacionalsocijalizam s njegovim rasizmom i antisemitizmom“.
Sustavno uništavanje Židova započelo je 19. rujna 1941. od kada su morali nositi diskriminirajuću žutu zvijezdu na vidnom dijelu odjeće. Bonhoeffer se nacističkom planu prema Židovima žestoko usprotivio. On smatra „da isključenje Židova iz Zapada sa sobom mora povući i isključenje Krista; ta Isus Krist je bio Židov.“
Bio je razočaran Njemačkom evangeličkom crkvom koja je bila priklonjena nacističkom režimu. Zbog toga je 1934. postao članom Ispovijedajuće crkve, koja se organizirala kao odgovor na stav ove prve prema nacizmu. Sljedeće razočaranje doživljava 1938, jer je rat bio na pomolu, a Nijemci se nisu odupirali Hitleru. Savjest mu nije dopustila da stupi u vojsku. Razočaran je i mnogim članovima Ispovijedajuće crkve koji su položili zakletvu vjernosti Hitleru. Zato 1939. odlazi u Ameriku, ali se nakon 20 dana vraća. Razlog povratka: „Došao sam do zaključka da sam pogriješio što sam otišao u Ameriku. Moram proživjeti teško razdoblje nacionalne povijesti s kršćanima Njemačke.“ Pristupio je pokretu otpora. Aktivno je sudjelovao u zavjerama protiv režima, zbog čega je uhapšen 6. travnja 1943.
Kako sam već dva puta naveo, njegova se etika nije zasnivala na razini apstraktnih principa, već je bila usmjerena na konkretnu borbu protiv zla. Čitanjem tekstova iz njegove ‘Etike’ jasno se vidi da je pred sobom imao tadašnja zla u koja se zapleo njemački narod.
Evo nekoliko fragmenata iz pisama što ih je 1942. pisao prijateljima o svom narodu. U pismu Bez tla pod nogama piše: „Je li ikada u povijesti bilo ljudi koji su u svojoj sadašnjosti tako malo tla pod nogama imali kao mi – kojima su se sve alternative sadašnjosti, koje se nalaze na području mogućega, činile jednako neizdržive, protivne životu, besmislene – koji su izvan svih tih prisutnih alternativa tražili izvor svoje snage sasvim u prošlosti i u budućnosti – a koji su ipak, premda nisu postali fantasti, mogli s povjerenjem i mirno očekivati uspjeh svoje stvari kao mi? Ili još više: da li su odgovorni mislioci nekog pokoljenja pred nekim velikim povijesnim obratom nekad drugačije osjećali nego mi danas upravo zato što je nastajalo nešto novo, što se nije pojavljivalo u alternativama sadašnjosti?“
U pismu Građanska odvažnost možda najbolje razotkriva sudbonosne pogreške njemačkog naroda. On smatra da „Nijemcu nedostaje još jedna veoma važna temeljna spoznaja: spoznaja nužnosti slobodnoga, odgovornog djela, pa i protiv zvanja i zadatka“. To je posljedica nedostatka građanske odvažnosti.
U ovom je kontekstu nastao i njegov poznati govor O gluposti. Zle vođe najlakše manipuliraju glupim ljudima. Glupost je, on smatra, nedostatak ljudskosti, a ne intelekta. Opasnija je od zla, jer zlo u sebi nosi klicu samouništenja. Pred prejakim dojmom moći čovjeku ne kržljaju intelektualne sposobnosti, nego „on gubi unutarnju samostalnost te se – više ili manje nesvjesno – odriče vlastitog odnosa prema određenim životnim situacijama“. Zbog toga je glupan tvrdoglav i vođama potreban, jer „moć jednih ima potrebu za glupošću drugih“.
Prevod: Jozo Šarčević
Izvor: Prometej