Priča o zloglasnoj “Crnoj kući”

Izgovorene riječi mnoge Banjalučane koštale su mjesece zatvora u kući koja se nalazila u blizini Ferhadije opasana velikim zidom. Zloglasna “Crna kuća” osamdeset godina bila je svjedok brojnih ljudskih sudbina, a u njenim zidinama tamnovao je i Petar Kočić kao i svi oni koji bi rekli nešto protiv vlasti, zajedno sa ubicama i lopovima.

piše: Ilijana Božić

U ta neka davna vremena svaka izgovorena riječ mogla je biti pogrešna, pa je čovjek uvijek nekako morao biti na oprezu. Jednom je kažu, jedan čovjek, onako u priči s kolegama rekao da je pšenica bila jeftinija za vrijeme stare države, ne misleći da kritikuje trenutnu vlast. Ipak, iste noći na njegova vrata pokucala je policija, odvela ga u “Crnu kuću” odakle nije izlazio skoro godinu dana.

Budući da je “Crnu kuću” izgradila Austrougarska, tako je Petar Kočić kao politički protivnik ove vlasti utamničen 6. decembra 1907. godine u “Crnoj kući”. Iz “Crne kuće” Petar Kočić pisao je Milki Kočić, a ta prepiska je sačuvana, pa tako 11. decembra 1907. u 12 sati noći Kočić piše:

“Dragi moj i mili Coco,

i ja sam kao lud kad te ne vidim. O, da znaš kako mi je ovdje tavnovati. Da si ti uza me, meni bi tako lako bilo. Ja ni o kom i ni o čem drugom ne mislim nego o tebi. Pazi na se i na svoje zdravlje. Ja sam zdrav, ne boli me ništa nego duša i srce za tobom. Coco, ti mene ne voliš, ja se ljutim na te i plačem, mnogo plačem. Ti mene možda za sve kriviš što se desilo sa mnom. Nije to sve moja krivica, jer je sve ovo moralo biti. Ja znam, ti se silno patiš i u sebi proklinješ mene, ali nemaš pravo. Naš je narod tako ubijen i satrven jadom i nevoljom, pa je neko morao ustati i podviknuti protiv silnih zuluma i nepravdi koje se nad njim neprestano čine. Taj neko u ovom slučaju bio je tvoj Kočo. Oprosti mu i zaboravi na svoje patnje, jer će te blagosiljati narod. Kako živili da živili, – umrijećemo i iza nas će ostati svijetla uspomena da smo se žrtvovali za svoj narod. Ja unaprijed znam da ćeš se ti na ove moje riječi gorko osmjehnuti i prošaptati: “E moj ludi Kočo.” Zato ti dalje neću ni da nabrajam.

Gledaj, molim te, da mi “Presa” (novine) dođu, da vidim šta se radi u svijetu. Oglupiću ovdje. Potuži se kod predsjednika na Mileca, što nije dao Stevi da uđe, i javi to Svetozaru nek metne u “Otadžbinu”.

Drugi put mnogo ću ti opširnije pisati.

Pozdrav tetki i svima koji pitaju za me.

Žarko te ljubi i grli tvoj zarobljeni

Kočo. “

Tu je i još jedno pismo poslato iz “Crne kuće” i to 13. 3. 1908. godine. Kočić je pisao:

“Draga moja Milka,

šta da ti pišem? Ovdje život teče mračno i jednoliko. Što današnji dan donosi, donijeće i sutrašnji: sve uvijek jedno te isto, i to čovjeka najviše ubija i cijedi. Mojom dušom ovladalo je mrtvilo i čamotinja. Jedino što žalim, tebe, a drugo mi je sve ravno do mora. Ti čuvaj zdravlje i nemoj mnogo trčkarati i moriti se radi mene. To te ja najljepše molim. Mlijeka zasad imamo prilično dosta, a ono me drži, jer se jedino njime hranim.

Kad odležim aps, mislim malo s tobom proputovati po Italiji, zato štedi to malo novaca i nemoj se za me brinuti niti što kupovati, jer ja ne smijem ništa primiti. Osim toga, ako odem u D. T. (gledaću da što napišem, pa bih od toga) mogao nešto dobiti.

Javi mi šta ima napolju i kako stoji sa “Otadžbinom”.

Pozdrav Lepoj, a tebe grli i ljubi

tvoj robijaš P. K.”

Pored Kočića riječ je koštala i novinara i publicistu Nikicu Pavlića, a u “Crnu kuću” bila je zatvorena i narodna heroina Vahida Maglajlić, te Osman Karabegović, senator Kosta Dimitrijević, slikar Špiro Bocarić i mnogi drugi. Dosta njih bilo je osuđeno i zatvarano nakon čuvenog veleizdajničkog procesa, nakon sarajevskog atentata.

Ipak, u prostorijama ove zloglasne građevine zatvaranni su i monstrumi kao što su Nail Ikanović iz Donje Ljubije i Đorđe Sovilj iz Laminaca, koji su pobili nedužne ljude.

“Crna kuća” zapamtila je austrougarsku okupaciju, Prvi svjetski rat, Kraljevinu Jugoslaviju, ustašku vladu, njemački fašizam, komunističko doba i zemljotres 1969. godine. Do zemljotresa je opstajala, ali nakon zemljotresa bila je oštećena do te mjere da su je morali srušiti. Ali ostale su priče o mučenju, prebijanju, sakaćenju i tlačenju.

Foto: Fejsbuk stranica “Stara Banja Luka”

Sudbina

Iako mnogi tvrde da je naziv “Crna kuća” dobila po zatvorskim sudbinama, mučenjima i okrutnosti zapravo je naziv dobila zbog crnog krova koji se baš po boji razlikovao od krovova drugih kuća. Zbog tog crnog krova narod ju je prozvao “Crna kuća” što se potpuno uklapalo sa njenom namjenom.

Izgrađena je 1889. u blizini džamije Ferhadije, a dva puta bila je u plamenu. Tokom Drugog svjetskog rata, u bici za oslobođenje Banjaluke, kada ju je obuzeo požar Branko Ćopić je zapisao:

“Dok se zatvorenici grle i ljube sa oslobodiocima, plamen već izbija kroz prozore i liže zidove kaznione. Zloglasna Crna kuća – simbol ropstva i stradanja nestaje i nikad više neće služiti za ugnjetavanje naroda.”

Mislio je Ćopić da neće više biti Crne kuće, ali svakoj vlasti treba zatvor, pa je nakon oslobođenja 1945. ova kuća obnovljena i počela da radi u skladu svojom zloglasnom prošlošću. Kako je zapisano u knjigama, narednih godina u ovoj kući boravili su četnici koji su uhvaćeni po šumama Branešaca, Jošavke, Manjače, Motajice i Čemernice, ali i saradnici zloglasnih ustaša krvnika. Bilo je tu i švercera, ratnih profitera, lopova, probisvjeta i siledžija sve do oktobra 1969. godine.

Priča o humanosti

Koliki je uticaj na život Banjaluke imala “Crna kuća” svjedoči i to da je po njoj snimljen i film “Dan duži od godine” koji je režirao Branimir Tori Janković, a koji je prvi put prikazan 28. marta 1971. godine. Film je gledala cijela Jugoslavija, a u Banjaluci se prikazivao na tvrđavi Kastel, jer su gradski bioskopi “Palas” i “Kozara” u zemljotresu bili teško oštećeni, a prigradski, “Vrbas” na Mejdanu, i “Budućnost” u Šeheru srušeni i neupotrebljivi.

Naime film “Dan duži od godine” priča je on ljudima, o jednom gradu, o Banjaluci u doba katastrofalnog zemljotresa koji je razrušio ovaj grad 1969. godine. Ali zanimljiva je tu uloga “Crne kuće”. I dok je cijela Banjaluka bila u panici iz “Crne kuće” je pušteno na slobodu 200 zatvorenika. Zapravo plan je bio da zbog katastrofe koja se desila budu pušteni na riječ da se vrate za 7 dana i to kako bi pomogli svojim sugrađanima. E zanimljivo je da su zatvorenici upravo to i uradili. Pomogli su Banjalučanima i nakon toga se vratili u zatvor. Bili su ponosni na to, a jedan od junaka u filmu kaže: “Prvi put nam je neko pružio mogućnost da budemo ljudi, moramo ispuniti povjerenje”.

Glavni filmski junaci bili su Adem Čejvan, Ljuba Tadić, Igor Galo, Dragomir Gidra Bojanić, Danilo Lazović, te Slavko Zamola. A u stvarnosti zatvorenike na slobodu su pustili Dušan Đelmov, Tomo Vidljinović i Božo Nikolić.

Film prikazuje kako robijaši vode unutrašnju borbu: da li da pobjegnu ili da pomognu. Ipak oni odlučuju da pomognu sugrađanima. U bolnicu odnose povrijeđenju djecu, sa vojskom i milicijom otkopavaju ruševine, traže preživjele, istovaraju prve kamione tek prispjele pomoći. Muči ih moral, mnogo je prilika za pobjeći i ukrasti.

Tomo Marić je u knjizi “Banjalučke priče” zabilježio da je publicista Zdravko Kukrika u svoj dnevnik zapisao pojedine kadrove sa snimanja filma.

Piše da je posebno bio dirljiv kadar snimanja evakuacije djece. Stvoren je prizor vozova koji su puni djece i roditelja koji mašu i plaču. Reditelj Tori Janković stajao je ispred stotinjak žena i muškaraca, statista i glumaca, prinio megafon ustima i rekao: “Pažnja, snima se. Sjetite se evakuacije… Vozovi i autobusi su puni djece. Oni odlaze iz Banjaluke. Njih su prihvatili drugi gradovi iz Jugoslavije. Vi ostajete! Možda će novi zemljotresi potpuno razoriti vaš grad, vašu Banjaluku. Možda više nikada nećete vidjeti vaše mališane… Pazite, vozovi upravo odlaze. Mašite! Mašite djeci!”

I statisti su mahali, a suze su išle niz njihova lica. Kamere su zujale.

Na kraju reditelj reče: “Gotovo! Hvala vam”, a zapisano je da su i njemu oči bile pune suza.

Danas “Crne kuće” više nema, na njenom mjestu stoji, srećom, samo parking.

Autor: Impuls