Foto: Alexandr Zotov/Getty Images
Prije oko 8.000 godina, nomadi u jugoistočnoj Aziji počeli su da drže crvenu divlju kokošku, tropsku pticu jarkog perja koja još naseljava šume i mangrove jugoistočne Azije.
Potomci ovih ptica, kokoške, mogu se naći na farmama – i na tanjirima – širom svijeta.
U laboratoriji na Univerzitetu Linkoping u Švedskoj, Per Jensen, profesor etologije, pokušava da ponovo stvori ovaj proces pripitomljavanja u rekordnom roku.
Uzgajajući crvene divlje kokoške koje pokazuju najmanje straha od ljudi, u samo 11 generacija vidio je primjetnu razliku.
Njegovi eksperimenti nam takođe pokazuju koliko dramatičan efekat blizina ljudi može imati na ponašanje životinja.
„Ako uđete u obor sa divljim kokoškama, one pokušavaju da pobjegnu i pređu na udaljeni kraj obora, mašući krilima u nevolji”, kaže Džensen.
„Pitome ptice koje smo uzgajali prilaze vam i kljucaju vam cipele – žele da komuniciraju sa ljudima.”
Divlje kokoške su se promijenile i na druge načine. Društvenije su sa partnerima iz jata i sklonije su da istražuju okolinu.
Takođe su veće, polažu veća jaja i imaju manji mozak od divljih rođaka – razlike koje se vide i kod pilića.
Foto: Don White/Getty Images
Ljudi imaju dugu istoriju pripitomljavanja životinja, to je proces koji je trajao hiljadama godina.
Čarls Darvin je prvi primijetio da domaće životinje, kao što su mačke, psi i zečevi dijele i određene osobine pored „pitomosti”.
Kućni ljubimci imaju spuštene uši i kovrdžavije repove od divljih predaka.
Takođe, imaju manje vilice i zube, bijele mrlje na krznu i češće se razmnožavaju.
Ovaj fenomen je poznat kao „sindrom pripitomljavanja”.
Najpoznatiji primjer sindroma pripitomljavanja potiče iz eksperimenta iz 1959. godine, u kojem su sovjetski biolozi Dmitrij Beljajev i Ljudmila Trut uzeli nekoliko desetina divljih srebrnih lisica sa sibirske farme krzna i počeli selektivno da uzgajaju najpitomije životinje.
Zanimljivo je da su u roku od samo nekoliko generacija naučnici uzgojili poslušne i prijateljske lisice.
Nije se samo njihovo ponašanje promijenilo.
Lisice su izgledale drugačije: imale su kraće njuške, spuštene uši, pjegaste mrlje i kovrdžave razmahane repove.
Iako je razlog za to nepoznat, popularna teorija je da, kada ljudi uzgajaju životinje radi pripitomljavanja, mogu nehotice odabrati jedinke sa nerazvijenim nadbubrežnim žlijezdama.
Nadbubrežne žlijezde su odgovorne za reakciju „bori se ili bježi”, tako da su životinje sa manjim nadbubrežnim žlijezdama manje uplašene.
Matične ćelije u embrionu koje dalje formiraju nadbubrežne žlijezde takođe se razvijaju u pigmentne ćelije i dijelove lobanje, vilice, zube i uši.
Dakle, sindrom pripitomljavanja bi zapravo mogao biti slučajna nuspojava uzgoja pitomijih životinja.
Kod Jensonovih divljih kokošaka, jedna od najvećih razlika između divljih i pitomih ptica je veličina moždanog stabla, drevnog dijela mozga koji je uključen u reakcije na stres.
Foto: Jef Wodniack/Getty Images
„Mozak je veoma skup organ koji troši 25-30 odsto energije kod sisara”, kaže Jenson.
„Ako izaberete životinje koje brže rastu i imaju veću reprodukcijsku snagu, postavljate zahtjeve za način na koji te životinje koriste energiju.
„Pilići ne moraju da se nose sa mnogo složenih stvari koje rade divlje životinje, tako da mogu da koriste tu energiju za povećanje rasta i reprodukcije”, dodaje.
Sindrom pripitomljavanja možda nije ograničen samo na životinje koje su ljudi namjerno uzgajali.
Kućni miš se vjerovatno uvukao u prvu ostavu prije 15.000 godina, prema studiji Liora Vajsbroda, zooarheologa sa Univerziteta u Haifi u Izraelu.
Vajsbrod je otkrio mišje zube u naseljima koja je ostavila natufijska kultura lovaca-sakupljača u istočnom Mediteranu, otprilike iz tog vremena.
Od tada, miš je putovao u svaki kutak svijeta, praveći dom gdje god ljudi žive.
I postoje dokazi da je tako duga kohabitacija sa ljudima promijenila samu DNK miševa.
Istraživačica Anja Ginter sa Instituta Maks Plank u Njemačkoj prikupila je 150 primjeraka iz tri različite podvrste kućnih miševa.
Svaka podvrsta je počela da živi u kohabitaciji sa ljudima u različitim vremenima naše evolucione istorije.
Mus musculus domesticus je počeo da živi sa ljudima prije 12.000-15.000 godina, Mus musculus musculus živi sa nama 8.000 godina, a Musmusculus castaneus je uspostavio vezu sa nama tek nedavno – prije oko 3.000 do 5.000 godina.
Ginterova je uzgajala nekoliko generacija miševa u laboratoriji.
Zatim je uzela potomke prvobitnih miševa i testirala ih sa sedam različitih slagalica sa hranom.
Unutar svake slagalice nalazio se crv od brašna, kojeg je miš mogao dobiti samo guranjem ili povlačenjem poklopca, vađenjem kuglice papira iz epruvete ili otvaranjem prozora Lego kućice.
Nevjerovatno, miševi čiji su preci najduže živjeli uz ljude bili su najbolji u rješavanju zagonetki sa hranom.
Foto: Wilfried Martin/Getty Images
„Mora da se radi o evoluciji jer su životinje koje smo koristili držane u standardnim laboratorijskim uslovima tokom generacija”, kaže Ginterova.
„Miševe koje smo testirali nikada nisu živjeli sa ljudima, ali njihovi preci jesu. Život blizu ljudi promijenio je genetski sastav miševa.”
Ginterova vjeruje da su kućni miševi evoluirali da bi postali bolji u rješavanju problema jer su ljudi od njih skrivali našu hranu.
Ova bitka umova je vremenom učinila miševe lukavijim.
„To je kao trka u naoružanju. Kako smo počeli da krijemo našu hranu od njih, morali su da budu inovativniji da bi je pronašli.”
Iako je život u blizini ljudi možda učinio neke životinje (poput kućnog miša) kompetentnijim, možda je imao suprotan efekat na vinsku muvu, Drosophila melanogaster.
Vinska muva se vjerovatno prvi put spojila sa ljudima prije najmanje 12.000 godina kada je, privučena mirisom voća, uletila u pećine drevnih ljudi koji su živjeli u južnoj Africi.
Muve su zatim krenule da prate nas i naše smeće širom svijeta.
Prije više od jednog vijeka, ovi insekti su izabrani kao genetski modeli da bi se iskoristio njihov kratki životni vijek i lakoća uzgoja.
Od tada je Drosophila melanogaster postala nezamenljiv laboratorijski model koji se koristi za rješavanje širokog spektra bioloških pitanja.
Anegdotski, među genetičarima koji rade sa voćnim muvama dobro je poznato da su laboratorijski sojevi daleko manje aktivni od divljih rođaka.
Hvatanje pobjegle muve koja je uzgajana u laboratoriji zahtijeva relativno malo vještine u poređenju sa hvatanjem muva koje zuje oko čaše kaberne sovinjona.
„Svako ko je radio sa laboratorijskim muvama zna da, ako neka pobjegne iz bočice, vrlo ju je lako zgrabiti, samo je kucneš po glavi i ona padne”, kaže Rob Kulatinal, evolucioni genetičar sa Univerziteta Templ u Filadelfiji.
Da bi saznao da li se još nešto dešava, Kulatinal je uporedio genome divlje drozofile i laboratorijskih muva.
Ne samo da je potvrdio da su laboratorijski sojevi znatno manje aktivni i imaju manje interakcija sa drugim muvama od divljih rođaka, već je takođe pronašao dokaze da su u posljednjih 50-100 godina muve koje žive u laboratoriji pretrpile brze evolucione promjene.
Umjesto da pronađe promjene u samo jednom ili dva gena, Kulatinal je pronašao promjene u čitavom kompletu gena, posebno onih koji su uključeni u formiranje novih neurona u mozgu.
Ove promjene bi mogle donekle objasniti različito ponašanje laboratorijskih muva.
Ne znamo zašto se to dogodilo, ali Kulatinal ima zanimljivu teoriju.
„U istraživačkim laboratorijama morate da prebacite muve u drugi kontejner svake dvije nedelje. Kada okrenete muve, one brze pobjegnu, a one glupe ostaju. Tako da tokom generacija na kraju birate spore, glupe muve za razliku od bržih, koje mogu da pobjegnu”.
Dakle, šta ujedinjuje psa, kokošku, lisicu, miša i muvu?
Bez obzira da li su izabrali ili ne, svaki je postao neraskidivo povezan sa ljudima.
Dijeleći živote i čisteći ostatke, svaka od ovih vrsta morala je da prevaziđe strah od ljudi da bi preživjela.
„Kada počnete da razmišljate o početnim fazama pripitomljavanja koje sežu hiljadama godina unazad, apsolutni prvi korak mora da je bio smanjen strah od ljudi, pošto preplašene životinje ne mogu da napreduju i da se razmnožavaju”, objašnjava Per Jensen.
Ono što naši preci lovci-sakupljači nisu mogli da znaju, jeste da će mnoštvo drugih promjena biti besplatno u vožnji „pitomosti”.