ZELENA TRANZICIJA: Nova jagma za prirodnim bogatstvima

Foto: Sebastian Pichler/Unsplash

Pravedna tranzicija se mora bazirati na zaokretu cijele ekonomije. Kako stvari sad stoje širom svijeta, pa i kod nas, eksploatacija prirodnih resursa rukovodi se isključivo profitom, dok je kriterij opšteg dobra zanemaren. Evropska unija nije nikakva iznimka, naprotiv. Zanemarimo parole i plaćene reklame i postavimo jednostavno pitanje – o čemu se ovdje zapravo radi? O slijedećem: „Ko šta posjeduje? Ko šta radi? Ko šta dobija? Ko pobjeđuje, a ko gubi? I čijim se interesima služi? Ako ne postavimo ova pitanja, idemo pravo u zeleni kolonijalizam, uz ubrzanje ekstrakcije i eksploatacije u službi tzv. zajedničke „zelene agende“.” (Hamza Hamouchene, Energetska tranzicija u sjevernoj Africi)

Zapravo će te zemlje dodatno jačati proizvodnju ekstrakata, baziranu na eksploataciji sirovina, kako bi u državama članicama EU-a održale visoku potražnju – budući da kreatori politika EU-a izgleda nisu razmotrili strukturne rasprave o tome kojim ekonomskim sektorima dati prioritet, a koje postepeno ukinuti u ovom tranzicijskom procesu. Ovo će opet pojačati pritisak na zemlje bogate resursima, njihove ekosisteme i vodne resurse, te u njima potaknuti društvene sukobe.

Evropski Akt o kritičnim sirovinama (Critical Raw Materials Act /CRMA), međutim, bazira se na logici diverzifikacije opsega dobavljača bez promjene osnovnog trgovinskog i ekonomskog modela i njegovih struktura. Dok EU i druge visoko industrijalizovane zemlje napreduju u „ozelenjavanju“ svojih ekonomija kroz posebne fiskalne poticaje, strategije smanjenja rizika i druge finansijske i međunarodne trgovinske instrumente kojima svojim korporacijama olakšavaju pristup tržištu i „sigurno investicijsko okruženje“, zemljama globalnog Juga preostaje vrlo malo političkog prostora i finansijskih sredstava za napredovanje u lancu nabavke čiste tehnologije (cleantech). Mada je narativ EU trenutno postavljen tako da se strateška bilateralna partnerstva shvate kao „uzajamno korisna” za povećanje „dodatne lokalne vrijednosti”, EU potpisivanjem sporazuma o slobodnoj trgovini želi osigurati pristup sirovinama, dok se dodatna vrijednost (taljenje i obrada) materijala i dalje odvija u EU. Ako „zelena tranzicija“ krene onako kako predviđaju EU i druge velike ekonomske sile poput Kine i SAD-a, zemljama bogatim resursima na globalnom Jugu preostaje jedino produbljivanje masovne eksploatacije metala i minerala – sa svim društvenim, ekonomskim i ekološkim učincima koje to podrazumijeva.

Ekonomist Michael Roberts, između ostalih, zalaže se za to da se umjesto pojma kolonijalizam koristi pojam imperijalizam, jer ovu praksu ne koriste samo bivše kolonijalne sile, nego i Kina, koja radi ekstrakcije ključnih sirovina sve više ulaže u zemlje globalnog Juga. Roberts objašnjava:

„Kolonijalizam je bio direktno izvlačenje resursa i rada (ropstvo) kroz političku i vojnu okupaciju i kontrolu. S tim je uglavnom gotovo. Ali je izrabljivanje rada na periferiji na mnogo načina još veće i destruktivnije nego u kolonijalnom dobu. Sada se prenos vrijednosti iz siromašnih zemalja u imperijalistički blok vrši kroz takozvanu slobodnu trgovinu i slobodne protoke kapitala i kredita.“²

Zemlje globalnog Juga, međutim, nisu u ovom procesu pasivne strane. One sve više preuzimaju kontrolu nad svojim prirodnim resursima i donose zakone i propise kojima osiguravaju zadržavanje prerade, marketinga i prodaje sirovina. Pritisak EU-a da se potpišu novi sporazumi o slobodnoj trgovini, uključujući poglavlja o energiji i sirovinama (eng. ERM), može se posmatrati i kao direktan odgovor na ova nastojanja. Dok EU službeno tvrdi da trgovinski partneri imaju suvereno pravo regulacije radi postizanja legitimnih političkih ciljeva, pravila uključena u poglavlja o energiji i sirovinama jednostrana su, korporativna i potiču niže standarde u odnosu na trgovinu i ulaganja u sirovinski i energetski sektor. „Partnerstva u kojima svi pobjeđuju“ mogu izgledati skroz drugačije iz perspektive zemalja globalnog Juga bogatih resursima.

EU će sporazume o slobodnoj trgovini uprkos tome i dalje promicati kao dio svoje tranzicije s ekonomije zasnovane na energiji fosilnih goriva na ekonomiju „čiste tehnologije“. Iako je očito da se mora napuštati zavisnost od fosilnih goriva ako čovječanstvo želi imati šanse za preživljavanje, jednako je neophodno razgovarati o tome ko od ovog procesa ima koristi, a ko je njim oštećen.

Uprkos uvjeravanjima EU-a da se zelena tranzicija mora odvijati tako da „niko ne zaostane“, sporazumi o slobodnoj trgovini koje EU promiče efektivno će učiniti upravo to: isključiti većinu iz demokratskog odlučivanja o tome kako stvoriti društvenu korist od rudnog bogatstva vlastitih zemalja. Ovim trgovinskim sporazumima neće biti moguće postići zelenu i pravednu globalnu tranziciju. Iz onoga što se može saznati iz iskustva s drugim predloženim instrumentima u vezi s trgovinom koji se tek sada počinju provoditi, kao što su strateški projekti (SP) i Global Gateway, čini se da i oni idu u istom smjeru. Postoji potreba za dodatnim istraživanjem međuzavisnosti ovih instrumenata i njihovih učinaka na terenu, kao i za detaljnijim pregledom specifičnih pokretača zelene tranzicije EU-a.

Ovaj Izvještaj pokazuje da trgovinske politike EU-a nastavljaju favorizirati ekspanzivnu ekonomsku i potrošačku logiku, dok produbljuju jaz između Sjevera i Juga, bezobzirno se oslanjajući na tehnološka i naučna dostignuća i očekivani profit od obnovljivih izvora energije. Izvještaj naglašava i saveze s velikim korporativnim preduzećima (na primjer, Global Gateway i strateški projekti), duboko posvećenim vlastitim interesima i potpuno neodgovornim i nezainteresovanim za ljudsku dobrobit ili ograničenja prirode. Ovo složeno pitanje nesumnjivo zahtijeva široka savezništva koja bi mogla dati konkretne prijedloge o tome kako zamisliti pravednu i održivu tranziciju. Cilj Izvještaja bio je razotkriti ulogu međunarodne trgovine i način na koji EU uvodi nove potpornje da bi održala na životu stare strukture.

PREPORUKE

Ponovo pregovarati o trgovinskim sporazumima koji ometaju industrijalizaciju i ograničavaju politički prostor.

Zemlje na globalnom Jugu trebaju preispitati i ponovo pregovarati o svojim trgovinskim sporazumima s EU-om, isključujući bilo kakvu dispoziciju kojoj je cilj da EU-u garantuje neograničeni pristup ključnim sirovinama, dok tim zemljama ograničava mogućnosti regulisanja trgovine i ulaganja u sektor energije i sirovina. Poglavlja ERM (Upravljanje okolišnim resursima) treba ukinuti stoga što koče procese industrijalizacije u zemljama globalnog Juga bogatim resursima.

Poglavlja o zaštiti investicija, poput onih uključenih u sporazume s Meksikom i Čileom, između ostalih, povećavaju moć korporacija nad zemljama koje odluče regulisati svoje sektore energije i sirovina.

Iako se u ove sporazume uključeni Sistem investicionih sudova (eng. ICS) prikazuje kao prevladavanje problema mehanizma za Rješavanje sporova između investitora i države (eng. ISDS), ništa ne ukazuje na to da se i ICS ne može iskoristiti za osporavanje vladinih odluka o, na primjer, zaustavljanju rudarskih projekata ili uvođenju dodatnog poreza na prihode od ekstrakcije sirovina. Stoga iz svih trgovinskih i investicionih sporazuma treba ukloniti poglavlja o zaštiti investicija i ne treba potpisivati nove sporazume koji uključuju odredbe ICS-a.

Ojačati učešće javnosti i uvesti zakonsku odgovornost korporacija

U stvari se poštivanje ovih načela mora provlačiti kroz sva relevantna poglavlja i biti ukorijenjeno u formi obavezujućih i provedivih smjernica. To konkretno znači da trgovinski sporazumi moraju osigurati da sirovine kojima se trguje budu proizvedene po najvišim standardima zaštite okoliša i dužne pažnje. Procjene uticaja na društvo i okoliš trebaju biti obavezne za svaki rudarski ili energetski projekat. Istovremeno moraju biti ojačana prava zajednica pogođenih rudarenjem ključnih sirovina i te zajednice moraju od samog početka biti uključene u planiranje i implementaciju projekata. Mora se osigurati slobodan, prethodni i informisani pristanak autohtonih zajednica (eng. FPIC) i njihova se odluka mora ispoštovati čak i ako podrazumijeva dramatično drugačije vizije razvoja. Nadalje, trgovinski sporazumi moraju osigurati da se korporacije mogu držati zakonski odgovornima za svako kršenje ljudskih prava ili štetu nanesenu okolišu koja je u vezi s njihovim projektom.

IZVOR: Transnational Institute

OBJAVLJENO u januaru 2024. godine