„Ovo nije politička znanost, ovo nije sociologija. Ovdje se mijenja svijet.“ Tako nas je švedski aktivist Jørgen Johansen uveo u logiku razmjene mladih na koju smo bili pozvani u okviru Erasmus+ plana za promicanje vještina i zapošljivosti mladih. Projekt Izgradnja mira, na kojem su sudjelovala četiri tima s mladim sudionicima/cama iz Češke, Finske, Gruzije i Hrvatske, održan je tijekom šest dana u selu Sparsnäs, u Švedskoj. Tijekom razmjene, sudionici/e su imali prilike učiti o izgradnji mira od svojih domaćina, Jørgena Johansena i Majken Jul Sørensen te se uključiti u niz radionica povezanih s održivim razvojem.
piše: Luka Gudek
Prvi je dan projekta bio posvećen nizu teambuilding izazova, poput odlaska u walk and talk kroz obližnju šumu prilikom kojeg smo jedni drugima postavljali pripremljena pitanja koja su se često pretvarala i u zanimljive razgovore. Kasnije smo se podijelili u parove i otišli u potragu za svojim vlastitim drvetom u šumi, ponavljajući tradiciju nativnih Amerikanaca. Organizatori su smatrali da smo se kroz ove dvije vježbe dovoljno upoznali da prođemo i jedan kolektivan izazov. Tako nam je predstavljen net game, igra u kojoj cijelu grupu valja prebaciti na drugu stranu povišene mreže sastavljene od nejednakih rupa. Nitko u timu ne smije dotaknuti mrežu, a isti se otvor u mreži može iskoristiti samo dva puta.
Finci su se našli u svojem elementu pa su odmah krenuli s bacanjem kroz mrežu, što se pokazalo malo težim za ostale, pa je taktika ubrzo promijenjena. Nakon nekoliko propalih pokušaja i brainstorming pauze, jedna je snalažljiva Hrvatica osmislila formiranje ‘ljudskih stepenica’ preko kojih smo uspjeli prebaciti većinu ljudi iznad mreže, a preostalih par Finaca se uspjelo samostalno provući kroz preostale otvore u mreži. Na kraju cijele avanture definitivno nismo pokupili nagradu za najbrže svladavanje izazova, ali nam je priznata neviđena kreativnost za primjenu ljudskih stepenica.
Idućeg smo dana napokon upoznali svojeg domaćina. Jørgen Johansen je švedski aktivist i akademik koji se potrudio prenijeti nam dio svojeg znanja o nasilju i izgradnji mira, počevši od objašnjavanja samog projekta. „Ne vjerujem u Boga, ali vjerujem u nadolazeće generacije. Zato sam vas pozvao ovamo, da napravite bolji posao od nas.“. Ipak, nakon što nam je počeo pričati o svojim aktivističkim pothvatima, činilo se kako je teško mjeriti se s tim skromnim Šveđaninom, koji je bio uhićen u više zemalja nego što će ih itko od nas vjerojatno posjetiti tijekom svog života.
Prepričavajući jedno od svojih iskustava, vratio nas je u 1999. godinu kad je norveška vlada htjela izraditi plinske elektrane koje bi ispuštale velike količine ugljičnog dioksida. Plan Jørgena i nekolicine aktivista bio je koristiti se građanskim neposluhom kako bi projekt zaustavili, ali on je već bio odobren u parlamentu, te se činilo da je pokret otpora zakasnio. Ipak, aktivisti su odlučili da neće odustati. Napravili su plan prema kojem su prikupljali imena svih prepoznatljivih osoba koje su se obvezale sudjelovati u akcijama blokade zemljišta budućih elektrana. Popise imena tih osoba su objavljivali u nacionalnim novinama, po 500 imena u svakom naletu. Uz to, organizirali su vježbe blokiranja konstrukcijskih vozila na planiranom gradilištu. Do kraja kampanje su prikupili preko 6000 imena, a norveška vlada je 2001. godine službeno odustala od projekta.
Većina osoba koje su sudjelovale u kampanji su bile na lijevoj strani političkog spektra pa su odlučili mobilizirati katolike, umirovljenike i ostale grupe koje inače nisu sudjelovale u politici.
„Često je lako kontaktirati ljude istih godina, ali teško je pridobiti ljude koji su na drugom dijelu društva, bilo to u kulturnoj, političkoj ili religijskoj dimenziji. Važno je biti spreman spojiti se s ljudima s kojima se slažete po specifičnom pitanju, u tom trenutku ne morate se slagati s njima po rodnim pitanjima ili seksualnosti. Ako nadiđete svoje različitosti, za pojedine probleme možete stvoriti vrlo široke saveze.“
Jørgen je mnogo godina predavao na fakultetima po cijelom svijetu. Rekao nam je kako nema visoko mišljenje o tim institucijama no kako ipak postoje iznimke. „Medicinski fakulteti su najbliži mirovnim studijama, kakvima bi ih ja volio vidjeti. Studenti medicine po završetku studija moraju položiti zakletvu da će iskoristiti svoje vještine za boljitak čovječanstva. I političke znanosti moraju krenuti ovim putem, politolozi i sociolozi trebaju, ne samo uočiti ‘bolesti’ u društvu, već i iskoristiti svoje znanje kako bi ih izliječili. Studije otpora, koje smo osnovali, temelje se upravo na primjeni stečenih znanja u političkom djelovanju.“ One premošćuju rascjep između akademske i aktivističke zajednice na čemu Jørgen i Majken rade na svojoj zemlji u Sparsnasu. To se radi objavljivanjem znanstvene literature u sklopu njihove izdavačke kuće Irene publishing, te organiziranjem projekata gostovanja aktivista i akademika. „Ovdje pokušavamo biti pragmatici, prilagođavamo ono što znamo lokalnom kontekstu, tome pokušavamo naučiti i aktiviste i akademike.“
Dio tog lokalnog konteksta bio je upravo princip održivog razvoja po kojem djeluje cijeli Majkenland. Uvodeći nas u primjenu održivog razvoja, Jørgen je priznao da ponekad ne odobrava sav diskurs o ljudskim pravima, on smatra da bi se više trebalo govoriti o ljudskim dužnostima. „Volim raditi, svojim umom, rukama i srcem“, rekao nam je, opisujući svoje dužnosti u Sparsnasu. Nakon što nas je upoznao s održimim razvojemna posjedu, putem kupovine u second hand dućanima i korištenjem lokalnih resursa, predao nas je u ruke svoje partnerice.
Majken Jul Sørensen vlasnica je posjeda na kojem smo boravili tijekom razmjene. Ona je profesorica sociologije, a bavi se istraživanjem primjene humora u političkom aktivizmu. Bilo je lako vidjeti njenu posvećenost svojem radu kroz predanost uključivanju u razgovore o našim iskustvima političkog aktivizma i pogledima na svoje zajednice. Majken nas je provela kroz svoj posjed koji smo kasnije iz milja prozvali Majkenlandom, pokazujući sa strašću kako koji dio posjeda, od polja do staklenika, pridonosi samoodrživosti.
Idućih dana su nam predlagane aktivnosti, koje su svakodnevne dužnosti Jørgena i Majken, poput sadnje povrća, prikupljanja šumskih plodova, popravljanja ograda, a za najambicioznije i ličenja drvene kolibe. Svaki od zadataka uključivao je minimalne upute. Većinom su nam jednostavno dani alati i povjerenje da ćemo obaviti dobar posao što je uistinu predstavljalo novo iskustvo. Ipak, manjak nadzora nije valjalo zamijeniti za nedostatak zahvalnosti, pa bi često jedno ili oboje naših domaćina odvojili vremena da s nama uzmu predah i uključe se s nama u razgovore u kojima smo mnogo naučili jedni od drugih. Tako je sociologinja Majken, koja se bavi proučavanjem humora u političkim akcijama, uvijek bila spremna za razmjenu iskustava uz pokoju šalu.
U tom je duhu, mješavine rada, razgovora i uživanja u švedskoj prirodi prošlo naših šest dana, a na svakome od nas je ostalo da se vratimo u svoje zajednice s idejom stvaranja boljeg svijeta. Treba se sjetiti i poruke s kraja jednog od razgovora s Jørgenom: „Koristite svoju kreativnost, često ćete podbaciti, ali s dovoljno tvrdoglavosti, doći će i uspjeh.“
