, više od 90 odsto svjetskih slanih močvara vjerovatno će biti pod vodom do kraja vijeka.){kind=link}
Sippewissett močvara, foto: Rhys Probyn
Slane močvare Kejp Koda jednako su ikonične koliko i važne. Ove prelijepe, niske močvare su neki od biološki najproduktivnijih ekosistema na Zemlji. Oni igraju veliku ulogu u kruženju azota, djeluju kao ponori ugljenika, štite obalni razvoj od olujnih talasa i obezbjeđuju kritična staništa i rasadnike za mnoge ribe, školjke i priobalne ptice.
A, prema novom istraživanju Morske biološke laboratorije (MBL), više od 90 odsto svjetskih slanih močvara vjerovatno će biti pod vodom do kraja vijeka, piše mbl.edu
Nalazi dolaze iz 50-godišnje studije u Great Sippevissett Marsh u Falmouthu, Massachusetts. Od 1971. godine naučnici iz Centra za ekosisteme MBL su mapirali vegetativni pokrivač na eksperimentalnim parcelama u ovoj močvari kako bi ispitali da li bi povećani azot u životnoj sredini uticao na vrste močvarne trave. Zbog dužine studije, takođe su uspjeli da otkriju efekte klimatskih promjena na ekosistem, posebno one izazvane ubrzanim podizanjem nivoa mora.
Istraživači su otkrili da povećan nivo azota pogoduje višim nivoima vegetacije i nakupljanje površine močvare, ali da bez obzira na koncentraciju azota koju su primijenili na močvaru, ovi ekosistemi neće moći da izbjegnu potapanje od globalnog porasta nivoa mora.
Eksperimentalna parcela tretirana sa povećanom količinom azota. Foto: Simon Minor
„Mjesta kao što je Great Sippevissett Marsh će vjerovatno postati plitke uvale do kraja vijeka“, kaže uvaženi naučnik MBL Ivan Valiela, glavni autor studije. „Čak i prema konzervativnim procjenama nivoa mora više od 90% slanih močvara svijeta vjerovatno će biti potopljeno i nestati ili će se smanjiti do kraja vijeka.”
„Ovo nije predviđanje izolovanih naučnika zabrinutih zbog sitnih detalja. Na površini Zemlje će se desiti velike promjene koje će promijeniti prirodu priobalnog okruženja“, kaže Valiela.
Valiela obavlja terenski rad u Velikoj močvari Sippewissett 2014. Foto: Daniel Cojanu
Inženjer ekosistema
Slane močvare su blagi ekosistemi i njihove biljke imaju veoma uske preferencije za nadmorske visine na kojima mogu da rastu. Različite vrste rastu na gornjim uzvišenjima (visoke močvare) u odnosu na nisku nadmorsku visinu bliže okeanu (niske močvare) i imaju različite odgovore na promjene u snabdijevanju azotom. Kada se promjena dešava dovoljno sporo, trave mogu da migriraju na željenu visinu.
U niskim močvarama napredovala je trava (Spartina alterniflora) dok su naučnici povećavali zalihe azota. Među visokim močvarnim vrstama, brojnost močvarnog sijena (Spartina patens) na oglednim parcelama opadala je sa porastom nivoa mora. Slana trava (Distichlis spicata) se povećavala sa snabdijevanjem azotom i takođe je djelovala kao ono što su istraživači nazvali „inženjer ekosistema“ – povećavajući brzinu kojom se visina močvare povećavala.
Akrecija biomase koju je ostavila raspadajuća slana trava kompenzovala je povećano potapanje koje je rezultat porasta nivoa mora u tim područjima.
„Slana trava je nestala poslije nekoliko decenija, ali je ostavila nasljeđe iza sebe“, kaže istraživač MBL-a Havijer Ljoret, dodajući da je „izuzetno lijepo vidjeti tu interakciju u skupu podataka.“
Bez obzira na to koliko je azota dodato životnoj sredini, istraživanje je pokazalo da će pri sadašnjem i budućem prognoziranom porastu nivoa vrste niskih močvara u potpunosti zamijeniti vrste visokih močvara. Kako nivo mora bude nastavljao da raste, čak će i ove vrste biti potopljene.
„U jednom trenutku, ako nivo mora nastavi da raste stopama koje očekujemo, čak više neće biti mjesta za niske močvarne biljke. One će jednostavno biti previše potopljene da bi preživjele.” kaže Valiela.
Jedina alternativa bi bila da slane močvare migriraju prema kopnu.
Močvare širom svijeta suočavaju se s onim što Ljoret naziva “pritiskom na obalu”, gdje porast nivoa mora gura iz jednog smjera, a ljudski razvoj iz drugog.
Impuls