U Brazilu živio sa šamanima, a u džungli plivao s krokodilima

Igor Drandić (56) iz Pule davne 1977. uputio se u svijet bez novčića u džepu. Bio je na putu 24 godine, a prošao je sve od Azije, Afrike, Mediterana i obe Amerike.

Putovao je mjestima koja su mu se činila zanimljivima, živio je u prirodi, među šamanima, a 2000. godine odlučio se vratiti u Hrvatsku i 2003. osnovao zajednicu koja dijeli njegova shvatanja.

“Rodio sam se i odrastao u Puli. Sa 19 godina sam odlučio da ne želim živjeti kao drugi. Bilo je to 1977. godine”, započinje svoju priču Igor. Kaže kako je već tada shvatio da život nije u materijalnim stvarima nego da treba težiti nečem drugom. Pitajući se što je to drugo, zaputio se u svijet.

„Otišao sam bez novčića u džepu. Bio sam na putu 24 godine, a prošao sam sve od Azije, Afrike, Mediterana i obje Amerike. Pomagao sam ljudima za hranu ili sam odlazio u zemlje u kojima hrana raste svuda oko nas. Putovao sam auto stopom“, prisjeća se Igor početaka.

Kaže kako je uvijek birao zemlje u kojima su ljudi gostoljubivi, a zadržavao se onoliko koliko je smatrao da je dovoljno. Živio je tako u pustinji u Kaliforniji, plivao s krokodilima u džunglama Južne Amerike, pet godina je u Nepalu radio kao turistički vodič, a u Brazilu je proveo jednu zimu sa šamanima u eko selu Matutu.

„Na tim svojim putovanjima naučio sam mnogo o životu u prirodi. Skupljao sam iskustva, a zatim sam razgovarajući sa šamanima dobio poruku kako je došlo vrijeme da se vratim u Istru“, kazao je pokazujući svoje malo carstvo.

Na 16.000 hektara zemlje koju je naslijedio od svog djeda kraj sela Bale između Vodnjana i Rovinja počeo je graditi svoje eko selo. Osnovao je Udruženje „Eia I“ i 2003. godine započelo je stvaranje.

„Dobio sam od prijatelja iz Njemačke na dar drvenu kućicu koja je bila velika tri puta četiri metra. Postala je središte života u eko selu. U početku moja udruga se zalagala za zaštitu od betonizacije i apartmanizacije obale Bala i Istre. Budući da sam završio škole za reiki majstora, masera, psihoterapueta i učitelja permakulture, posvetio sam se prenošenju tog znanja drugima“, kazao je Drandić.

Život bez kredita i stresa, život u skladu s prirodom.

Na zemljištu udruženja je istomišljenicima dopustio besplatno stanovanje u ekološkim kućićama. Struju dobijau preko solarnih panela, dio vode imaju u gušternama skupljanjem kišnice, dok ostatak vode kupuju od vatrogasaca i drže u spremnicima.

„Voda nam je najveći problem jer nemamo izvor pitke vode. Tražimo sponzore za bušotinu vode koja bi olakšala život nama, ali i našim susjedima. Ovdje nas živi desetak, a voda nam je ključna budući da preživljavamo od uzgoja povrća. Bušotina i sustav navodnjavanja su investicija od 10.000 eura koje nemamo, a nama bi to promijenilo život“, ističe Drandić pokazujući svoje malo carstvo.

Dolaze mu volonteri iz cijeloga svijeta koji učeći povratku prirodi istovremeno pomažu u održavanju imanja. Uz razne voćke, uzgajaju i povrće, a imaju i nekoliko kokoši i gusaka čija jaja obogaćuju njihov jelovnik. Tu su i nasadi lavande, a ove godine su dobili i sadnice maslina. Sve sade prema načelima permakulture kako bi što više iskoristili prostor koji imaju na raspolaganju i škrtu zemlju koja ne dopušta luksuz.

Mnogi dijelovi bašte sagrađeni su u oblicima, pa tako imaju biljem ocrtane spirale, leptire i latice cvijeća. Sve to održavaju zahvaljujući pažljivim ekonomisanjem kišnicom.

„Mi smo vegetarijanci. Ne znam za druge, ali meni meso nikad nije odgovaralo pa ga nisam ni jeo“, kaže Drandić.

Na imanju je uvijek živo, jer uz stalne stanare koji su, kaže on, došli kao volonteri kojima se toliko svidjelo da su odlučili ostati i živjeti ondje, dolaze njegovi prijatelji iz zemalja kroz koje je putovao i organizuju predavanja i seminare.

„To znači da nakon energetskog čišćenja organizma ljekovitim biljem uz šamanski bubanj i astečke pjesme kroz tijelo prođe cijelim jajetom. Jaje potom razbije, a zatim iz te mase može pročitati koje bi organe trebalo pogledati kod liječnika. Velika je razlika u strukturi i konzistenciji normalnog jajeta i ovog njegovog, ali ja ne razumijem što točno on vidi u tome. To je znanje koje su njegovi djedovi generacijama prenosili u obitelji“, objašnjava Drandić.

„Kada sam ‘77 počeo živjeti u prirodi, ljudi su mislili da nisam normalan, nisu to razumjeli. Danas je sazrelo vrijeme za to i mnogi pokazuju velik interes za drugačiji život. Život bez kredita i stresa, život u suglasju s prirodom. Ja sam zahvalan jer živim životom koji sam sam odabrao i uživam u svakoj sekundi“. zaključio je Drandić.

( 24sata.hr)