Krupa na Vrbasu; Foto: Krajina Tour
Turizam jeste razvojna šansa, ali samo ako je kontrolisan i planski.
Autor: Impuls
Idilično selo Bibury u Engleskoj, opjevano u stihovima starih pjesnika, ove godine proglašeno najljepšim selom na svijetu. I to im je prisjelo.
Uske ulice i zeleni perivoji sa kućicama iz 14. vijeka zakrčeni su hiljadama turista, od kojih, da apsurd bude potpun, mještani nemaju nikakve koristi.
Kako piše Gardijan, selo Bibury pati od prekomjernog turizma, opasnosti na koju ekolozi upozoravaju već godinama.
Turistički autobusi pristižu svakodnevno, a gosti iz bijelog svijeta špartaju Biburijem u potrazi za savršenim selfijem.
-Sve što žele je doći i slikati se. U selu ostaju 20 do 30 minuta. Ne zadržavaju se dovoljno dugo da bi upili ljepotu i istorijsku vrijednost mjesta, ne jedu u našim restoranima, ne posjećuju pabove – požalili su se mnogi od oko 600 stanovnika najljepšeg sela na svijetu.
Bibury; Foto: Wikipedia
Na ovu englesku priču ne bismo se trebali praviti Englezi, jer sličan scenario prijeti i mnogim mjestima, planinama, jezerima, rijekama… u BiH.
Sve više destinacija u BiH probija se na listama mjesta koje turisti „moraju posjetiti“. Krupa na Vrbasu je, tako, uvrštena na listu najljepših turističkih sela svijeta za 2025. godinu. Sve češće se na raznim rang listama pojavljuju i Jajce, vodopadi na Uni, pa i Blagaj, koji je već odavno zatrpan turističkim sadržajima.
Kako ističe Vladimir Topić, ekspert za zaštitu prirode iz Centra za životnu sredinu Banjaluka, turistički atraktivna mjesta ne ugrožavaju samo gosti iz daleka, nego i mještani, preduzetnici i neodgovorne vlasti, koje ne vode računa o održivom lokalnom razvoju. Jer, sve je to dio istog paketa.
-Mnoge zajednice mogu imati koristi od lokalnog turizma, ali on mora biti kontrolisan. Kod nas je i dalje dosta primjera gdje to nije tako – kaže Topić za Impuls portal.
Negativan primjer koji često spominje je Prokoško jezero.
-Jezero je zagađeno, jer je izgrađen veliki broj nekontrolisanih objekata, otpadne vode se slijevaju direktno u jezero, a endemske vrste tritona nestaju ili su na ivici izumiranja – navodi Vladimir Topić.
Jahorina je, dodaje, primjer kako se zbog turizma i želje za zaradom krči šuma da bi se pravili smještajni objekti.
-Bjelašnica i Igman imaju toliki broj apartmana i hotela da se otpadne vode slijevaju i do rijeka, pa tako imamo paradoks da na Vrelu Bosne voda nije za piće, plus dio otpadnih voda završava u vodozaštitnoj zoni grada Sarajeva, koji snabdijeva stanovnike više sarajevskih opština tom pitkom vodom – kaže Topić.
U Krupi na Vrbasu su postavljene ograde uz rijeku, tako da se do izvora Krupe jako teško dolazi.
–Una je proglašena zaštićenim područjem u rangu Parka prirode od Novog Grada do Kozarske Dubice, ali bez adekvatne kontrole i upravljanja tim područjem, imamo situaciju da je samo cijena kvadrata drastično porasla, pa se na obalama Une nemislosrdno grade objekti i betonizuje prilaz rijeci – ističe Topić.
Vladimir Topić; Foto: Impuls
I na mnogim drugim našim rijekama, ističe ovaj ekolog, imamo turizam i turističke objekte, koji se grade bez plana i nekontrolisano.
-U takvim okolnostima vrlo brzo dođe do zasićenja prostora i degradacije prirode, pa posjetioci više ne žele da dolaze – upozorava Vladimir Topić.
Nacionalni park Plitvička jezera u Hrvatskoj je, upravo zbog ovih razloga, posljednjih nekoliko godina doživio pad broja posjetilaca, a slična sudbina prijeti i prelijepom vodopadu Kravice u Hercegovini.
Vodopad Kravice; Foto: Jelena Jevđenić
Sve ovo, kako ističe Topić, ne znači da treba odbaciti turizam kao razvojnu šansu. Ali, mora se raditi pametno.
-Turizam jeste razvojna šansa, ali samo ako je kontrolisan i planski.
Moraju se usvajati zoning planovi, prostorni planovi i planovi posebne namjene, pa tek onda graditi infrastruktura u određenim područjima. Inače područja koja imaju veliku vrijednost, pa i značajan turistički potencijal, mogu biti degradirana i uništena – kaže Topić.
Ističe da je jako važno da se turizam bazira na održivosti i lokalnom razvoju.
-Jednostavno, moraju se uključivati građani manjih mjesta i ruralnih zajednica, da oni nude turistima smještaj, domaću hranu, ali i druge ponude za boravak u prirodi, a ne da se prednost daje firmama koje podižu velike skupocjene hotele – zaključuje Vladimir Topić.