Foto: Peter Prokosch
Kritične zalihe CO2 koje se nalaze u permafrostu oslobađaju se kako se krajolik mijenja s globalnim zagrijavanjem, pokazuje izvještaj.
Trećina arktičke tundre, šuma i močvara postala je izvor emisije ugljika, pokazalo je novo istraživanje, budući da globalno zagrijavanje završava hiljadama godina skladištenja ugljika u dijelovima zaleđenog sjevera,
Tokom milenijuma, arktički kopneni sistemi djelovali su kao duboko zamrzavanje ugljika na planeti, zadržavajući ogromne količine potencijalnih emisija u permafrostu. No, ekosistemi u regiji sve više doprinose globalnom zagrijavanju jer ispuštaju više CO2 u atmosferu s rastućim temperaturama, zaključuje nova studija objavljena u časopisu Nature Climate Change, prenosi Guardian.
Više od 30% regije bilo je neto izvor CO2, prema analizi, popevši se na 40% kada su uključene emisije iz šumskih požara. Korištenjem podataka praćenja s 200 studijskih mjesta između 1990. i 2020., istraživanje pokazuje kako se arktičke borealne šume, močvare i tundra transformiraju brzim zagrijavanjem.
„Ovo je prvi put da vidimo ovu promjenu u tako velikim razmjerama, kumulativno u cijeloj tundri. To je prilično velika stvar”, rekla je Sue Natali, koautorka i vodeći istraživač studije u Centru za istraživanje klime Vudvel.
Promjena se dešava uprkos tome što Arktik postaje zeleniji. „Na jednom mjestu gdje radim u unutrašnjosti Aljaske, kada se permafrost odmrzne, biljke rastu više tako da ponekad možete da povećate skladištenje ugljenika“, rekla je Natali. „Ali permafrost nastavlja da se topi i mikrobi preuzimaju vlast. Imate ovu zaista veliku količinu ugljenika u zemlji i vidite stvari poput kolapsa zemlje. Vizuelno možete vidjeti promjene u pejzažu“, rekla je ona.
Studija je objalvjena usred sve veće zabrinutosti naučnika o prirodnim procesima koji regulišu klimu na Zemlji, a koji su i sami pod uticajem porasta temperatura. Zajedno, okeani, šume, tla i drugi prirodni ponori ugljika na planeti apsorbuju oko polovine svih ljudskih emisija, ali postoje znaci da su ovi ponori pod opterećenjem.
Arktički ekosistem, koji obuhvata Sibir, Aljasku, nordijske zemlje i Kanadu, akumulirao je ugljenik hiljadama godina, pomažući u hlađenju Zemljine atmosfere. U svijetu koji se zagrijava, istraživači kažu da ciklus ugljenika u regionu počinje da se mijenja i da mu je potrebno bolje praćenje.
Ana Virkala, vodeći autor studije, rekla je: „Postoji opterećenje ugljenikom u arktičkom tlu. To je blizu polovine Zemljinog bazena ugljenika. To je mnogo više nego što je u atmosferi. Postoji ogroman potencijalni rezervoar koji bi idealno trebalo da ostane u zemlji.
„Kako temperature postaju toplije, tla postaju toplija. U permafrostu, većina zemljišta je u potpunosti zamrznuta tokom cijele godine. Ali sada su temperature toplije, ima više organske materije na raspolaganju za razlaganje, a ugljenik se oslobađa u atmosferu. Ovo je povratna informacija o permafrostu i ugljeniku, koja je ovde ključni pokretač”.