 zove se Krupa. Riječ je o najvećoj pritoci rijeke Zrmanje, štoviše dijelu Parka prirode Velebit i biseru europske ekološke mreže Natura 2000.){kind=link}
Novi ekoalarm što su ga ovih dana odaslale tri domaće eko udruge i jedna međunarodna (WWF Adria) zove se Krupa. Riječ je o najvećoj pritoci rijeke Zrmanje, štoviše dijelu Parka prirode Velebit i biseru europske ekološke mreže Natura 2000.
Na toj rječici privatni investitor planira graditi mini hidroelektranu za koju ekolozi tvrde da bi ‘imala velik negativan utjecaj na ekologiju i prirodne karakteristike zbog kojih je područje i stavljeno pod domaću i međunarodnu zaštitu’. Iskorištavanju rijeka u hidroenergetske svrhe usprotivilo se i stručno vodstvo Parka, što su jasno rekli i investitoru kad je predstavljao projekt upravi Parka.
O Krupi, ali i trendu nekontroliranog građenja hidroelektrana na nekima od najljepših hrvatskih rijeka, razgovarali smo s Irmom Popović Dujmović, koordinatoricom projekata u WWF Adria.
Što je sporno u projektu gradnje mini hidroelektrane na Krupi? Koliko se moglo čuti od onih koji zagovaraju tu gradnju, riječ je o neznatnim zahvatima s kojima priroda neće biti ugrožena. Kako je informacija o gradnji došla do vas i u kojoj je fazi procedura?
Projektom mHE Krupa planira se izgradnja preljeva (ustvari brane) u visini 1,5 m i dužini 45 m, tlačni cjevovod kroz brdo u dužini od 170 m i promjera 2,5 m te regulacija korita kamenom uzvodno i nizvodno od brane. To znači da će 300 m dužine rijeke ostati sa smanjenim protokom vode. Rijeka Krupa je duga samo 7 km i pritoka je Zrmanje, a u Natura 2000 uvrštena je kao područje zbog sedrenih slapova, špilja te ribe peš i riječnog raka. Prema opisu zahvata, privatni investitor planira izgraditi hidroelektranu snage 1,6 MW spojila na trafostanicu (nepoznate duljine).
Smatramo da ovaj projekt, a i njemu slični, u zaštićenim područjima nisu dobrodošli jer uništavaju temeljne vrijednosti zbog kojih je Park prirode Velebit i proglašen. S druge strane, iako se nastoji umanjiti veličina ovog zahvata, on svakako ima značajne razmjere s obzirom na to gdje se gradi i kolika je dužina i veličina ove rijeke te smatramo da svakako za ovaj zahvat treba provesti Procjenu utjecaja na okoliš, s Ocjenom o prihvatljivosti zahvata na ekološku mrežu. Mi nismo bili u kontaktu s privatnim investitorom, tvrtka iz Zagreba, Hidroenergetska postrojenja d.o.o, ali znamo da su svoj projekt predstavili u Agenciji za okoliš i prirodu, kao i u Upravi Parka prirode Velebit. Znamo i da se Uprava očitovala negativno. Detaljnije smo se upoznali s projektom preko mrežnih stranica Ministarstva zaštite okoliša i prirode. Na njima je javnost pozvana da se očituje oko potrebe da se za ovaj projekt radi PUO i OPZEM (Procjena utjecaja zahvata na okoliš i Ocjena prihvatljivosti za ekološku mrežu). Na temelju tih javnosti dostupnih podataka mi smo se očitovali upozoravajući na nedostatke i greške u predstavljenom Elaboratu zaštite okoliša. Iznenađeni smo lošom kvalitetom Elaborata zaštite okoliša, koji zbog niza propusta i nedostatka ključnih podataka za utvrđivanje utjecaja na prirodu i okoliš rijeke Krupe te na Park prirode Velebit, nije ni trebao izaći u javnost. Pozvali smo nadređene da izdaju rješenje kojim će investitor morati ići dalje u zakonsku procedure, a koju ćemo mi dalje naravno pratiti.
Izgradnja male hidroelektrane na slapu Šušnjar na Mrežnici
Tvrdite da je Krupa samo jedna od ugroženih rijeka i da kad je gradnja malih hidroelektrana posrijedi, već postoji niz primjera loše prakse?
Krupa nije jedini slučaj s kojim smo upoznati. Ima ih mnoštvo. Najnoviji su na Mrežnici, Korani, Kupi, Krčiću, Bednji… Neki od projekata su realizirani, kao mHE Ilovac na Kupi (Ozalj) koja je već u funkciji, te mHE Dabrova dolina 1 na Mrežnici koja je izgrađena i treba početi s radom. Činjenica je da se radi o projektima na našim najljepšim i najočuvanijim rijekama. HE se planiraju na prirodnim sedrenim slapovima kao što je ova na Mrežnici, i planirane na Korani, Krčiću i Krupi, što direktno dovodi do devastacije temeljnih fenomena tih rijeka, prirodne ravnoteže i krajobrazne degradacije. Sve to zaključujemo iz primjera na Kupi i Mrežnici. Na Kupi su potopljena čak tri slapišta i tamo rijeka više nije ono što je bila, a na Mrežnici je kopano po najvećem slapu Šušnjaru i pitamo se kako će kroz godine slap reagirati na konstantan manjak vode koji prelazi preko slapa (sedra je stijena koja stalno raste i bez vode se lomi i polako nestaje).
Zabrinjavajuće je što od takvih projekata profitiraju samo investitori. Kako imaju povlaštene cijene jer su mHE obnovljivi izvor energije, njima se investicija vrati za 7-9 godina, a lokalno stanovništvo ima jako malo koristi od toga. Njemu se ostavlja šteta, jer je rijeka promijenjena, izgubila je neke svoje funkcije i izgled, a stanovnici često više ne mogu koristiti te rijeke kao prije. Primjer je HE Ilovac na Kupi, koja je potopila čak 3 slapa i dio okolnog zemljišta, a Grad Ozalj od naknade za korištenje zemljišta dobiva smiješan iznos od 50.000 do 60.000 kuna godišnje. Za usporedbu, grad Pleternica je na rijeci Orljavi izgradio četiri puta manju HE, a godišnje uprihodi preko 700.000 kuna.
Slap Šušnjar na Mrežnici
Investitori ne grade sami od sebe. Za gradnju moraju priložiti dokumentaciju, nju moraju pregledati i odobriti stručne službe. Naposljetku, problem stvara država koja bi, među ostalim, trebala brinuti o zaštiti nacionalnog vodnoga blaga.
Prije svega, država nije jasno odredila gdje se smije planirati i graditi HE. Nadalje, nisu usklađene sektorske strategije. To znači da se na jednom prostoru planira više oprečnih stvari. Npr. Strategija prostornog uređenja prioritetnim smatra proglašenje Zrmanje s Krupom ihtiološkim rezervatom, a Prostorni plan Zadarske županije planira dvije HE na Zrmanji te daje mogućnost gradnje malih HE do 500 kW. A ihtiološki rezervat i hidroelektrane kao zahvat u okolišu ne idu zajedno. Nadam se da ovakav primjer ne treba detaljnije objašnjavati.
Koliko članstvo u Europskoj uniji može utjecati na to da se primjeri poput Krupe ili oni s Mrežnice ne ponavljaju ili da budu sankcionirani?
EU je jasno propisao da je cilj Unije očuvanje prirode i voda. Doduše, ostavili su državama da riješe kako to postići. I u drugim državama EU planiraju se gradnje novih HE, i tamo se javljaju problemi s odabirom prikladne lokacije. I tamo postoje konflikti i primjeri kada se usklade interesi i svi budu zadovoljni. Uvidjevši te situacije, neke države pokrenule su proces identifikacije prikladnih, manje prikladnih i neprikladnih rijeka za nove HE. Što je još važnije, utemeljile su i tzv. zone isključenja za nove HE. Tome i mi težimo. Mi ne mislimo da radi ekološkog očuvanja moramo živjeti u mraku ili s voštanicama. No želimo da se na jasan i transparentan način bira lokacije za nove HE. Nažalost, trenutačno smo u situaciji da se nasumice guraju neprikladni projekti i to na rijeke koje to nikako ne zaslužuju. Šteta koja se pritom učini je neprocjenjiva i nepoporavljiva. Opće dobro narušeno je zbog uskih interesa.