Krumpir, veći ili manji, jednake je kvalitete, ali proizvođači bacaju od 40 do 50 posto proizvoda jer njihova veličina i oblik ne odgovaraju standardima propisanima u EU.
Trgovački lanci ih ne žele kupiti jer su izgledom drugačiji od normi. Istu sudbinu dijeli rajčica, kojoj se posebnim tablicama mjeri boja, a ukoliko se ustanove i najsitnije razlike u nijansi, povrće završava na otpadu. Na francuskim i japanskim tržnicama naranče se bacaju samo zato što su ‘današnje’ – jer sutra stižu svježe
Te je potresne činjenice zorno prikazao redatelj Valentin Thurna u filmu ‘Taste the Waste’, kojim upozorava na problem prehrambene industrije i otpada koji svakodnevno proizvodi ta industrija. Film se, osim na veliku količinu raznih plinova koji tokom proizvodnje i prerade namirnica odlaze u atmosferu, fokusira prije svega na hranu koja, iako bi ju se moglo konzumirati, odlazi u smeće.
https://www.youtube.com/watch?v=JCojaGk6gXw
Ni hrvatski proizvođači nisu pošteđeni bacanja, a neki pronalaze načine da to izbjegnu.
‘Gotovo 25 posto jabuka koje uzgojimo ne odgovara standardima i prodajemo ih po znatno nižoj cijeni, primjerice osječkom Zoološkom vrtu i nekim lovačkim društvima, kako ne bi završile u smeću. S donacijama smo imali problema pa je onda administrativno jednostavnije prodati po simboličnoj cijeni. Nažalost, u hrvatskim okolnostima proizvodnja je skupa, a cijena otkupa jabuka vrlo niska, pa pokušavamo imati što manje gubitka’, kaže Zlatko Boras, baranjski uzgajivač jabuka.
Studija britanskog instituta industrijskih inženjera otkriva da u pojedinim azijskim zemljama čak 80 posto hrane ne stigne do kupaca. Trećinu bačene hrane čini kruh, četvrtinu povrće, a 20 posto voće. Gotovo polovina sve hrane, a to je oko dvije milijarde tona, koja se proizvede na planetu Zemlji svakodnevno završi na otpadu.
Istovremeno se stanovništvo planeta dnevno poveća za dvjesto tisuća osoba, a za njih treba konstantno proizvoditi nove količine hrane i ostalih potrepština povezanih sa svakodnevnom širokom potrošnjom. Proizvodnja i potrošnja hrane snažno je povezana s ekološkim otiskom pa se u znanstvenim nutricionističkim i ekološkim sektorima sve češće govori i o prehrambenom otisku.
Foodprint i footprint – otisci u okolišu
Svako ljudsko biće ima svoj ekološki otisak, a u njega su ubrojene sve naše aktivnosti, poslovi i rezultati potrošnje prirodnih resursa – pitke vode, energije, tla, hrane – te emisija CO2 i drugih stakleničkih plinova koji doprinose globalnom zagrijavanju i klimatskim promjenama. Ekološki otisak ima i svoju mjernu jedinicu, globalni hektar (GHA), a možemo ga sami mjeriti i kontrolirati uspoređujući vlastite potrebe i realiziranu potrošnju, odnosno sagledavanjem ‘štete’ koju ostavljamo iza sebe (smeće, nekorištenu i bačenu hranu, emisiju štetnih plinova izazvanih vožnjom automobilom, potrošnju električne energije i fosilnih goriva i slično).
Proizvodnja i potrošnja hrane snažno je povezana s ekološkim otiskom pa se u znanstvenim nutricionističkim i ekološkim sektorima sve češće govori i o prehrambenom otisku (foodprint). To je zbir utjecaja na okoliš koji nastaje zbog hrane, a uključuje količinu zemljišta potrebnog za održavanje prehrane, količinu ugljičnog dioksida emitiranog prilikom proizvodnje hrane, utrošenu energiju za proizvodnju te transport sirovina i gotove hrane, popratne radnje poput proizvodnje ambalaže te na kraju količine hrane koja je, konzumirana ili ne, bačena u smeće.
Međunarodne organizacije Global Footprint Network (GFN), Food Wastage Footprint (FWF) i ZeroFoodprint organizacije su koje se bave smanjivanjem posljedica čovjekovog utjecaja na planet.
Food Wastage Footprint (FWF) je program FAO-a (Food and agriculture organization, UN) koji prati utjecaj odbačene i neiskorištene hrane na okoliš te na emisije CO2 i drugih stakleničkih plinova. Po izvještaju FWF-a za 2012. godinu, rasipanje hrane je ostavilo trag na prirodne resurse najviše u emitiranju stakleničkih plinova. Ugljični otisak procjenjuje se na 3,3 gigatona (GtCO2), a ako se tome dodaju posljedice krčenja šuma i prenamjena tla u poljoprivredno zemljište, tada se emitiranje stakleničkih plinova povećava na 4,4 GtCO2.
Inteligentno rješenje iz Danske
Danska je prva zemlja koja je otvorila tržnicu na kojoj prodaje viškove hrane. Na kopenhaškoj tržnici WeFood povrće i voće se prodaje po cijenama nižim za 30 do 50 posto nego u drugim trgovinama. Time se Danska nada smanjiti višak hrane koji godišnje doseže 700.000 tona i koji završava na otpadu.
ZeroFoodprint je specijalizirana organizacija koja pomaže velikim prehrambenim sustavima i ugostiteljskim lancima da smanje svoj foodprint, prehrambeni otisak. Primjerice, sredstva potrošena u SAD-u za uzgoj hrane koja se neće pojesti iznose oko 23 posto svih emisija metana u SAD-u, uključujući odvoženje hrane na odlagališta smeća.
Problemom prehrambenog otiska najviše se bavi Global Footprint Network (GFN), organizacija za globalni ekološki otisak.
Hrana ima znatan udio u ekološkom otisku, od 20 posto u Sloveniji do čak 70 posto u Maroku. Proizvodnja proteinske hrane, odnosno mesa, daje najveći otisak CO2 i ostalih stakleničkih plinova, a koji se emitiraju zbog konstantnog uzgoja, prerade, transporta, kuhanja, odlaganja i na kraju bacanja hrane.
Naprimjer, proizvodnja janjetine emitira 39,2 kg CO2, što je ekvivalent potrošnje goriva za 91 kilometar vožnje automobilom.
Globalno gledano, proizvodnja hrane koristi 25 posto cjelokupne naseljive površine, utroši 70 posto zaliha pitke vode, uzrokuje 30 posto emisija stakleničkih plinova i dovodi do 80 posto ukupnog krčenja šuma. Sve to da bi cijena hrane rasla iz dana u dan i bivala sve viša, a broj gladnih sve veći. Svakodnevno bačenom hranom u Europi i SAD-u mogli bi se tri puta nahraniti svi gladni svijeta.