Foto: Impuls
Prijetnja koju rudarstvo kritičnih sirovina predstavlja za neke od najvažnijih ekosistema planete je neupitna. Da bi se to spriječilo, neka mjesta na Zemlji moraju biti proglašena van dozvola za rudarstvo pod bilo kojim okolnostima. Rad na njihovoj identifikaciji je već počeo.
Piše: Perrine Fournier
Globalna borba za moć kako bi se obezbjedili strateški resursi koji pokreću energetsku tranziciju, vještačku inteligenciju i sisteme naoružanja pokreće rastuću potražnju za mineralima kao što su bakar, kobalt, litijum, nikl i mangan, koji se koriste za proizvodnju električnih vozila (EV), baterija, vjetroturbina i drugih tehnologija čiste energije potrebnih za prelazak sa fosilnih goriva.
Ovaj bum rudarstva pogoršava prijetnje koje vađenje predstavlja za dragocjene ekosisteme – uključujući tropske šume koje su od vitalnog značaja za rješavanje klimatskih promjena – i zajednice koje zavise od njih.
Sprječavanje ovog uništavanja životne sredine i osiguravanje da se rudarstvo obavlja unutar planetarnih granica je hitno. Jedno rješenje koje dobija na zamahu dugo se zalaže za autohtone grupe: stvaranje zona zabranjenog rudarstva.
Grupa nevladinih organizacija, u konsultacijama sa organizacijama autohtonih naroda, počeli su da skiciraju metodologiju za mapiranje mjesta gdje rudarstvo predstavlja neprihvatljive društvene, ekološke i rizike vezane za ljudska prava i treba ga zabraniti.
Zabranjeno: Krhki ekosistemi koji skladište ugljenik
Metodologija se zasniva na šest kriterijuma za određivanje gdje rudarstvo treba da bude zabranjeno.
Ovo uključuje područja zaštićena međunarodnim konvencijama; područja sa visokom vrijednošću zaštite, od netaknutih šuma do ključnih žarišta biodiverziteta; šume, tresetišta i močvare koje su ključne za skladištenje ugljenika; značajne ekosisteme kao što su mala ostrva, mangrove i travnjaci; kritična vodna tijela i teritorije autohtonih naroda.
Oko polovine metala i minerala potrebnih za energetsku tranziciju nalazi se na ili blizu teritorija autohtonih naroda.
Dobar primjer je Brazil, jedna od zemalja najbogatijih mineralima na svijetu. Nedavna istraživanja pokazuju da širenje rudarstva ugrožava očuvanje oko 363.000 km2 zaštićenog zemljišta u brazilskoj Amazoniji, koja se uglavnom sastoji od šuma i dom je 195.000 tradicionalnih i autohtonih naroda.
Krčenje šuma je glavni pokretač klimatskih promjena jer oslobađa ugljenik uskladišten u drveću u atmosferu, slabeći ulogu šuma kao skladišta ugljenika. Veći dio brazilske Amazonije bi stoga trebalo da bude zabranjen za rudarstvo, kako bi se zaštitila prava autohtonih naroda, tako i zbog njene ključne uloge za klimu i biodiverzitet.
U Demokratskoj Republici Kongo, rudarstvo je imalo razarajući uticaj na dragocjenu šumu Miombo, jedan od najvećih suvih šumskih ekosistema na svijetu, i na bezbjednost hrane lokalnog stanovništva. I ovo je područje gdje rudarstvo ne bi trebalo da se dozvoli.
Zaštićena područja moraju biti zone zabranjenog pristupa
U Evropi, napori da se obezbjedi pristup mineralima takođe ugrožavaju krhke ekosisteme. Nedavni izvještaji su otkrili da je Evropska komisija ignorisala savjete stručnjaka prilikom odabira „strateških“ rudarskih lokacija koje ispunjavaju uslove za pojednostavljene procedure izdavanja dozvola, pri čemu je na listu dodato nekoliko ekološki i društveno kontroverznih projekata nakon što prvobitno nisu ispunili stručne procjene.
Jedan projekat koji je ispunio stručnu procjenu, ali ipak izaziva kontroverze, jeste projekat rudarstva nikla Sakati u finskoj Laponiji.
Dio nalazišta nikla nalazi se ispod bogatog ekosistema tresetišta, velikog skladišta ugljenika koje se razvilo kada su se glečerske rijeke i jezero otopili na kraju kasnog ledenog doba. Lokalitet je zaštićen finskim zakonom i dio je mreže Natura 2000 koja ima za cilj zaštitu najvrijednijih vrsta i staništa u Evropi. Ove zakonske mjere zaštite su na ivici da budu poništene. Takva zaštićena područja treba uvijek da ostanu zabranjena za rudarstvo.
Pokretanje diskusije
Da bismo spriječili da rudarstvo potkopava ljudska prava i globalne ciljeve u vezi sa klimom i biodiverzitetom, hitno moramo da usvojimo globalni i predostrožni pristup. Ovo bi trebalo da počne zajedničkom definicijom toga koja područja na kopnu i moru treba smatrati zabranjenim za rudarenje.
Metodologija koju predlažemo ima za cilj da pokrene širu i transparentnu diskusiju, zasnovanu na naučnim, pravnim i društvenim kriterijumima, u kojoj nosioci prava i organizacije autohtonih naroda imaju mjesto za stolom. Nijedno rudarstvo ne bi trebalo da se odvija ako nema slobodnu prethodnu i informisanu saglasnost (FPIC) autohtonih naroda ili lokalnih zajednica.
Mnoga od ograničenih područja se nalaze u šumovitim tropskim zemljama globalnog Juga, koje razumljivo žele da iskoriste svoje resurse kako bi podstakle industrijski razvoj i stvorile radna mjesta. Ali istorija nas je naučila da oslanjanje na jedan resurs za razvoj nosi rizik da budemo zarobljeni u prokletstvu resursa. Što je ekonomija diverzifikovanija, to je sigurnija.
Smanjenje potražnje za mineralima
Naše modeliranje pokazuje da za minerale poput nikla, kobalta i litijuma postoje dovoljni resursi koji bi se mogli iskopati van ovih restriktivnih područja kako bi se globalna ekonomija odvojila od fosilnih goriva koja uništavaju klimu i prešla na čiste energetske sisteme.
Međutim, to zahtjeva teške političke izbore, kao što je smanjenje potražnje za mineralima promovisanjem efikasnijih vozila i alternativnih tehnologija baterija koje se manje oslanjaju na kritične minerale, kao i bolji javni prevoz, aktivno putovanje i mogućnosti djeljenja automobila.
Pored toga, reciklaža ima važnu ulogu. Jedna velika studija je nedavno pokazala da bi Evropa mogla da zadovolji polovinu svojih kritičnih potreba za mineralima reciklažom do 2050. godine.
Izvjesno rudarstvo radi pristupa materijalima koji su svijetu potrebni za rješavanje klimatskih promjena je i neizbježno i neophodno. Ali dogovor o okviru za ograničavanje rudarstva u najosjetljivijim područjima svijeta zaštitiće ih od njegovog razaranja i prekinuti destruktivne obrasce prošlosti.
Prevod: Impuls